Pogledali smo Dumba, novu u nizu igranih adaptacija Disneyjevih animiranih hitova. Film je režirao neponovljivi Tim Burton, a uz dražesnog slonića, u filmu se pojavljuje jaka glumačka postava. Jesu li kritike na račun filma opravdane ili se ipak radi o jednom kvalitetnom uratku? Pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Fantastika, obiteljski

Režija:

Tim Burton

Scenarij: 

Ehren Kruger

Glumačka postava:

Colin Farrell, Danny DeVito, Michael Keaton, Eva Green, Alan Arkin

Sinopsis:

Ratni veteran Holt Farrier (Colin Farrell) vraća se iz Prvog svjetskog rata u cirkus u kojemu je radio, samo da bi vidio koliko su se stvari promijenile. Uz to što se mora brinuti o kćerki i sinu, nakon smrti njegove supruge, dobiva novi postao da se skrbi o slonovima, ne znajući da će slonica koju je njegov gazda, Max Medici (Danny DeVito), kupio poroditi najposebnijeg slonića na svijetu – čarobnog Dumba, slona koji može letjeti. Kada se pročuje za Dumbov talent, u priču se uplete gramzivi V. A. Vandevere (Michael Keaton), koji pokušava eksploatirati Dumba u svoju korist.

Kada sam čuo da će Tim Burton režirati novog Dumba, bio sam prilično uzbuđen. Zašto? Pa zato što je to Dumbo, ali i zato što volim Tima Burtona. Burton je, vjerujem, svima kojima se svidio drag još od svojih projekata iz 90-ih godina, kada je oblikovao svoj specifični, uvrnuti, ali i čarobni stil koji je uvijek prisutan u svim njegovim filmovima. Jednostavnije rečeno, Burton je onaj tip čudaka kojeg volimo zbog njegove umjetnički sofisticirane ekscentričnosti. Ne sjećam se da je često prelazio granicu u svom stilu i mada je u posljednje vrijeme znao biti pomalo repetitivan (npr. Frankenweenie), uglavnom je svojom magijom, svojim pedantnim, artističkim prisutnom i svojom šarmantnom uvrnutošću uspijevao nadomjestiti sve nedostatke. Tako je uradio i s Dumbom, koji je u konačnici ispao jedan i više nego solidan i krajnje dirljiv uradak.

Za one koji se sjećaju originalnog animiranog uratka iz 1941. godine, znat će da je Dumbo jedan od najkraćih Disneyjevih animiranih filmova (samo 64 minute!) uopće, ali da se radi o dosta cijenjenom, mada ne i jednako popularnom, uratku, koji je nedavno uvršten među kulturno dobro Nacionalnog filmskog registra Sjedinjenih Američkih Država. Ta je priča bila doista dražesna i imala je dušu, što je glavna stvar koju su kritičari zamjerili ovome filmu – nedostatak duše! Sada, na ovom mjestu ću odmah reći da priča, odnosno da scenarij sam po sebi, doista jest najslabija komponenta ovoga filma, ali teško se može reći da je on loš. U dramaturškom smislu je možda malo zbrzan i možda je mogao preživjeti i s manje detalja, a više fokusa na pojedinim scenama, ali daleko od toga da je time film lišen duše. Glavni problem, po mom mišljenju, jest taj što fokus ovoga filma nije bio toliko na Dumbu koliko na svim likovima zajedno, tako da se poanta isticanja slonića kao takvog, koji je u animiranom filmu ipak bio glavna faca, donekle pogubila; Dumbo je tako varirao između subjekta i objekta priče, dok je zapravo trebao biti isključivo subjekt i tu leži glavni problem s Krugerovim scenarijem.

Međutim – duša? Duša je neupitno tu i to treba zahvaliti Burtonu! Burton je uvijek majstor za kreiranje te posebne atmosfere koja od “čudaka” radi prekrasne likove. I dok je Dumbo sam po sebi mnogo više dražestan i divan od, primjerice, Edwarda Škarorukog, nupitno se radi o “čudaku” kakve Burton obožava. Njegova režija je naprosto maestralna i uspio je kombinirati vizualno s emocionalnim, ali bez da je i u kojem trenutku pretjerao. Neki kadrovi su naprosto izvrsni, a kompozicijski je cijeli taj spektar boja, scenografija i efekata napravljen izvrsno. Efekti su, naravno, superiorni, ali to je bilo i za očekivati od Disneyja, posebice nakon maestralnih The Jungle BookChristopher Robin, s tim da posebno moram istaknuti Dumbove plave oči, koje su možda najljepši par plavih očiju što ćete ih ikada vidjeti. Njegov dizajn upotpunio je njegovu karakterizaciju i u tom je smislu duša ovoga filma dodatno dobila na važnosti.

Glazba Dannyja Elfmana, koji na redovnoj bazi surađuje s Burtonom, karakteristična je za njegove simpatične melodije koje uvijek izgledaju kao da su rađene za animirani film, a ovdje se jako lijepo uklopila u atmosferu fantazije koja je stvorena zahvaljujući Burtonovom kreativnom pristupu.

Što se tiče likova, njihove karakterizacije i glumačkih interpretacija, tu ima različitih komentara. I dok se oko potonje možemo složiti da je besprijekorna na svakom koraku, sami likovi zahtijevaju detaljniju analizu. Danny DeVito, koji glumi voditelja cirkusa Maxa Medicija, rekao je da bi za Burtona radio štogod treba, tako da je s veseljem pristao na ovu ulogu. I dok ovo definitivno nije šarmantni Penguin iz filma Batman Returns, Medici je dovoljno simpatično gunđalo s pregršt komičnih scena (posebno s majmunčićem!) da njegov dramski luk kao takav ima smisla i djelule uvjerljivo u kontekstu njega kao pozitivca; jasno, DeVito se potpuno stopio s ovom ulogom. Slično tako je bilo i s Michaelom Keatonom u ulozi V.A. Vandeverea, koji je djelovao strašno uvjerljivo u svojoj ljigavosti i usiljenoj pristojnosti, toliko da je bivši Batman zapravo bio utjelovljenje arhetipnog zlikovca iz animiranih filmova. Eva Green je dobila neočekivano zanimljiv dramski luk; naime, kada ju prvi puta vidite, ona djeluje kao tipični villain side-kick, pogotovo kada to ukomponirate u animirani ambijent ovog filma. One je misteriozna, surađuje s glavnim negativcem i očito se postavlja superiorno u odnosu na ostale, međutim slično kao i DeVitov Medici, ona se razvija kao lik i prolazeći kroz pravu katarzu zapravo napreduje.

Colin Farrell je uspio utjeloviti pravi očinski tip u liku Holta Farriera, bivšeg cirkuskog izvođača i ratnog veterana. Istina, iako inicijalno nepodoban za ulogu oca svojoj kćeri i sinu (naime, supruga mu je preminula dok je on bio na fronti u Francuskoj), Holt se dobro i autentično razvija kroz film te tako postaje ne samo istinski heroj, već i pravi otac, koji je uzor svojoj djeci. Ne znam jesam li to već spominjao u ranijim tekstovima (vjerojatno jesam), ali Farrell mi je s godinama sve draži glumac i uvijek se radujem kada ga vidim da se pojavi na filmu pa tako i ovdje, iako je bio tek peti izbor produkcije za ovu ulogu. Finley Hobbins tumačio je njegovog nadasve simpatičnog sina Joea, dok je Nico Parker tumačila Joeovu sestru, Milly; Milly je simpatičan i vrlo snažan lik s ispravnim moralnim kompasom, ali scenaristički detalji o njezinom isticanju znanosti u kontekstu feminističkog pokreta (koji, kontradiktorno, završavaju tako da mijenja role u kinematografu) bili su ne samo neuklopljeni i nepotrebni u kontekstu ovoga filma, već i malo pretjerani; u redu, razumijem ja da Disney podržava ženska prava i jednakost, ali mislim da pretvaranje djevojčice od 10-ak godina u nekakvu “malu Marie Curie” djeluje ne samo neautetično, već i vrlo usiljeno i neprirodno kada dolazi iz usta tako mladog djeteta, odgojenog u putujućem cirkusu od strane dvoje cirkuskih zabavljača. Uz ovo, čini mi se da je odnos između Holta i njegove djece, iako je dosta dobro istaknut i produbljen, mogao dobiti malo više razrade u sklopu scenarija.

Od svih ostalih likova, treba spomenuti i pojavljivanje Alana Arkina u ulozi duhovitog i simpatičnog bankara J. Griffina Remintgona.

Dumbo je, u konačnici, film o jednom čudaku koji je ne samo istaknuo svoju neobičnost, već je i iskoristio tu svoju posebnost kako bi svima dokazao svoju snagu. Ta priča o malenom slonu s velikim ušima, koji može letjeti, može biti vrlo inspirativna za svakoga, a Burton je tu bio pravi redatelj da ju iznese. Iako ona ne obiluje bizarnostima njegovih ostalih filmova, ona je  u svojoj konvencionalnosti (barem što se Burtona tiče) i dalje čarobna i uvodi nas u svijet šarmantne fantazije kojemu se možemo samo diviti.

Ako i uzmemo to da scenarij ima određenih dramaturških problema, nazvati ovaj film filmom bez duše bila bi kadrinalna pogreška upravo zato jer je Burton unio svoju dušu u priču o Dumbu, upravo zato što je ta njegova evolucija od nakaze do junaka priče nevjerojatna i prekrasna. Iako nije savršen film, Dumbo je dovoljno dobar da mu posvetite vašu pažnju i treba, bez ustručavanja, reći kako se radi o još jednoj uspješnoj igranoj adaptaciji Disneyjevog klasika.