Pogledali smo dobitnika ovogodišnje Zlatne arene za najbolji domaći film, povijesno-dokumentarnu dramu Dnevnik Diane Budisavljević – istinitu priču o ženi koja je spasila 10,000 srpske djece iz ustaških konc-logora. Radi li se, doista, o najboljem domaćem filmu – pročitajte u tekstu!

Žanr:

Biografski, drama, povijesni, dokumentarni

Režija:

Dana Budisavljević

Scenarij:

Dana Budisavljević, Jelena Paljan

Glumačka postava:

Alma Prica (Diana Budisavljević), Igor Samobor (Julije Budisavljević), Livio Badurina (Alojzije Stepinac), Krešimir Mikić (g. Stein)

Sinopsis:

Kada Diana Budisavljević, Austrijanka udana za uglednog liječnika srpskog porijekla, saznaje da se srpske žene i djeca odvode u konc-logore pod nacističkom i ustaškom upravom, započinje plemenitu akciju pružanja pomoći nevinim žrtvama, a koja kulminira spašavanjem čak 10,000 srpske djece iz ustaških konc-logora.

Recenzija: Dnevnik Diane Budisavljević (2019)

U gotovo svakoj raspravi o domaćoj kinematografiji, kad-tad će se potegnuti argument da su svi naši filmovi (iako se taj trend posljednjih godina opako mijenja) opterećeni ratom, bilo da je to ovaj zadnji ili, pak, onaj Drugi svjetski rat s ustašama i partizanima. I dok je dosta vremena taj već izlizani argument doista držao vodu, trendovi se posljednje vrijeme mijenjaju pa mi ne samo da imamo ratom neopterećene filmove, već imamo i ratne filmove koji nisu opterećeni. (Dobro, dobro, ali General je iznimka koja potvrđuje pravilo.) Istina, kada govorimo o Dnevniku Diane Budisavljević teško možemo reći da je ova potresna povijesna drama ratni film, odnosno – ona je jednako ratni film kao i Schindlerova lista – ali neovisno o toj etiketi ili ne, grozota rata neodvojivo je protkana kroz tkivo ovoga filma i upravo taj rat oblikuje njegovu tragičnu ljepotu.

Redateljica i scenaristica ovoga filma, Dana Budisavljević, dijete je dokumentarnog filma, čiji je mentor bio naš veliki redatelj i direktor ZagrebDoxa, Nenad Puhovski. Prije ovoga filma, svi njezini režirani filmovi bili su dokumentarci, tako da nije nimalo neobično da je Dnevnik Diane Budisavljević, zapravo, igrano-dokumentarni film. Ta kombinacija igranih segmenata isprekidanih svjedočanstvima četvero “djece”, sada dvojice staraca i dviju starica, meni je bio neopisivo interesantan postupak kakvog nisam imao priliku često vidjeti. Činjenica je da je taj scenarij, u svojoj fragmentiranosti, realiziran vrlo skladno i kompaktno, tako da cijeli film izgleda kao serija skladno nanizanih slika, koje pak tvore jednu smislenu i narativno koherentnu cjelinu. Posebno me se dojmilo inkorporiranje tih dokumentarnih segmenata usred radnje na način da oni nisu djelovali kao strano tijelo, već da upali točno onda kada je trebalo i da su, u tom smislu, upotpunjavali igrani dio priče. Ta su svjedočanstva bila dopuna priče koja je temeljena na stvarnom dnevniku žene koja je uradila, za ove prostore, maestralan pothvat o kojem se, nažalost, donedavno praktički pa nije niti znalo, što je jedna velika tragedija i sramota za naše društvo. Oskar Schindler se slavi u svijetu zbog plemenite stvari koju je učinio, dok mi zbog dnevnopolitičkih pizdarija i ideoloških idiotarija tek sada, tek 2019. godine, saznajemo za hrabrost i odlučnost jedne žene od prije 70 godina.

Snimatelji su odradili izvanredan posao, posebice u krupnim kadrovima koji su naglašavali karakterni aspekt ovoga filma; individualni kadrovi s Almom Pricom bili su doista impresivni, a ima ih mnogo. Tu se vidi jako istančana tehnička dotjeranost stila Dane Budisavljević, koja je sve ono što je naučila o dokumentarcu izvanredno translatirala na igrani film i na taj način ojačala komorni (intimni) dramski karakter filma. Uz to, korištenje crno-bijele tehnike, koje jako podsjeća na Spielbergovu Schindlerovu listu, doprinijelo je kako vremenskoj autentičnosti (povijesnosti) samoga filma, tako cjelokupnom ambijentu koji se vrlo uspješno ostvarivao. Od ostalih tehničkih segmenata, pohvalio bih i glazbu braće Sinkauz, dobitnike Zlatne arene za glazbu za ovaj film, koja možda nije toliko upečatljiva i neće vam baš ostati u sjećanju, ali koja je bila izvanredno atmosferična i vrlo znalački uklopljena u ambijent samoga filma.

Recenzija: Dnevnik Diane Budisavljević (2019)

Iako su tehnički aspekti ovoga filma doista na visokoj razini i vrlo su zanimljivi, treba reći kako njegova suština leži u priči i snažnoj glumačkoj interpretaciji Alme Price. Priča o Diani Budisavljević, za koju još jednom ponavljam da je sramotno da je ovoliko dugo ostala skrivena, priča je o ženi koja je usred čudovišnog terora ustaškog režima uspjela na vrlo inovativan način spasiti 10,000 srpske djece iz ustaških i nacističkih konc-logora. Naime, nedugo nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i dolaska nacista u Zagreb, diljem zemlje počeli su nicati konc-logori. I dok su Židovi imali nekakav oblik organizirane pomoći, domaći Srbi, odnosno pravoslavci, nisu imali nikakav. Diana Budisavljević bila je Austrijanka, katolkinja, čiji je muž bio ugledni doktor Julije Budisavljević, ali koja se od samog početka trudila da šalje pomoć ženama i djeci zatočenima u tim logorima. Inicijalno ilegalno, a onda kasnije i legalno (koristeći poznanstva, uspjela je dobiti određene dozvole), slala je pomoć tim jadnim žrtvama nečije monstruozne ideje o nepostojećoj nadmoći jedne rase/nacije/vjere nad onom drugom. Kako je vrijeme odmicalo, uvjeti u logorima su postajali sve gori, a kada se pročula vijest da se tisuće srpskih stanovnika planira pobiti u Jasenovcu, Diana je krenula u akciju spašavanja, barem, djece. Djeca su popisivana, odvođena iz logora te udomljavama u obiteljima diljem Hrvatske. Ukupna brojka popela se na 10,000 spašene djece. To je zaista impresiva brojka, a tim više kada shvatite da je to sve organizirala, uz veliki otpor ustaških vlasti, jedna jedina žena. Priča je prezentirana doista dokumentaristički, neovisno o igranim segmentima, a temeljena je na stvarnom dnevniku Diane Budisavljević, što ga je sačuvala njezina, ako se ne varam, unuka Silvija.

Povijesno je autentičnost ovoga filma neupitna. Koliko je stvari u igranim segmentima malo dramatizirano nisam siguran, ali ako i jest, radi se o vrlo maloj dozi, koja ni na koji način ne pravi od faktičnosti ovoga filma fikciju. Stilizacija je svedena na minimum. Uz to, autentične arhivske snimke iz perioda od travnja 1941. do svibnja 1945. godine dodatno jačaju historijske temelje ove priče. Neke od tih snimki doista su potresne, toliko da niste sigurni je li manje vjerojatno da je teror nad tom djecom doista bio takav, ili to da je neki morbidni idiot to zaista snimao. Međutim, doista – ta su djeca prolazila kroz neljudske uvjete i umirala su u strašnim mukama, isto kao što postoje videozapisi tog procesa. Te arhivske snimke djeluju kao šamar našoj društveno-povijesnoj svijesti i našem vlastitom moralu, ali i kao snažno upozorenje o potrebi za humanošću, koja leži u jezgri ovoga filma.

Cijelu tu surovu, ali istinitu priču iznosi naša izvanredna, neponovljiva Alma Prica, neupitno jedna od najboljih glumica s područja bivše Jugoslavije. U ulozi Diane Budisavljević, Prica je bila naprosto maestralna. Nije to bila neka dijaloški ili interakcijski kompleksna uloga, ali se radi o jednom snažnom karakteru pri čijoj je interpretaciji do izražaja došla sva ekspresivnost talenta i umijeća Alme Price. Jasno, to je lakše realizirati u trenutku kada imate konkretnu priču i dijalog za odigrati, međutim kada imate krupne kadrove tišine u zatvorenom prostoru, gdje vi morate glumiti sami sa sobom, u tišini, pred kamerom – tu se veliki glumci razlikuju od amatera. Naravno, Alma Prica je davno dokazala da je jedna od najvećih, tako da je ovaj film samo afirmacija toga, a ne nikakav odskočni element, međutim i dalje je, koliko god ta činjenica bila poznata, zapanjujuće promatrati tu njezinu nijemu glumu, tako suptilnu, a tako snažnu. Diana Alme Price je ne samo dobro odglumljena, nego i izvanredno zamišljena kao lik. Ona nema neki razvoj zato što je film kao takav prezentiran in medias res, odnosno nama su prezentirani već gotovi likovi i jedna epizoda iz njihovih života. Ovaj film nije težio ka sveobuhvatnoj analizi društva i vremena, već je prikazao jednu mučnu epizodu u povijesti jedne države, ali i životu jedne žene. Diana Budisavljević višestruko je važna – u povijesnom smislu kao borac protiv fašističkog terora i spasiteljica nevinih života, u filmskom smislu kao nositeljica cijeloga filma te u karakternom smislu, kao maestralan primjer snažnog, odlučnog i idealističnog ženskog lika kakvih nam treba i kakve volimo gledati.

Recenzija: Dnevnik Diane Budisavljević (2019)

Mislim da je Jurica Pavičić napisao kako je Dnevnik Diane Budisavljević izrazito važan (možda i najvažniji?) film za hrvatsku kinematografiju, ali i za hrvatsko društvo. Ne mogu se ne složiti s njim u tom smislu, jer ovaj film je doista po mnogočemu probio granice domaće kinematografije. U tehničkom smislu, ovo je film koji bez ikakvih problema može stati uz najvažnije svjetske filmove s tematikom Holokausta te je film koji se po mom sudu najviše približio Schindlerovoj listi, filmu kojeg ja osobno smatram najboljim filmom svih vremena. Istina, nedostaje tu mnogo elemenata prisutnih u Spielbergovom klasiku, ali Dnevnik Diane Budisavljević je u tom tehničko-ambijentalno-emotivnom kontekstu došao najbliže. Uz to, to je jedan atipično realiziran film koji vrlo vješto kombinira igrani film s dokumentarnim, što je poznat postupak, ali je prilično raritetan za ovako visoku razinu domaće kinematografije (meni, osobno, ne pada na pamet nijedan takav domaći film, ali slobodno napišite u komentarima ako znate koji). Jedinstvenost režijske vizije i realizacije te iste vizije čini ovaj film doista posebnim, kada gledamo gabarite svjetske, a u jednu ruku i jedinstvenim, kada promatramo gabarite domaće kinematografije.

Međutim, osim te posebnosti u tehničkom kontekstu, Dnevnik Diane Budisavljević je društveno izrazito važan film, kako zbog aktualnosti trenutka, tako i u svom cjelokupnom povijesnom kontekstu. Film o ženi koja je spašavala srpsku djecu od ustaša pojavio se u pravom trenutku u našoj kinematografiji, iako se tu ne može ni na koji način govoriti o planiranju, s obzirom da je prema redateljičinom vlastitom komentaru priprema i izgradnja ovog filma trajala punih deset godina. Dakle, ili je Dana Budisavljević zapravo baba Vanga, ili je, kao što to radi i Vinko Brešan, imala malo zdrave sreće da pogodi trenutak završetka priprema i napravi film koji nam pokazuje, s jedne strane, monstruoznu stranu naše povijesti (a koja se iz nekih bizarno imbecilnih razloga danas zaziva s toplinom oko srca?), a s druge strane hrabrost, humanizam i plemenitost jedne žene, koja bi nam svima trebala biti uzor. Ako nam primjer Diane Budisavljević pokazuje da se u jeku Drugog svjetskog rata i Holokausta može biti čovjekom, što nas onda sprječava da u ovom vremenu, vremenu tehnologije i blagostanja, budemo čovjekom? Mislim da je to najvažnije pitanje što ga ovaj film postavlja, mislim da je to najvažnije pitanje na koje si moramo odgovoriti nakon gledanja ovoga filma, jer prikaz tih monstruoznih postupaka prema toj djeci, koja su patila samo zbog njihove vjere i nacionalnosti, djeluje kao snažna katarza našim uljuljkanim, usudim se reći buržujskim umovima. I tada se vjerovalo da je to samo nešto prolazno, i tada se mislilo da su to izolirani incidenti, međutim sve je izolirani incident dok ne preraste u pravilo, a upravo nam borba ove žene može pokazati kako se protiv takvih pravila trebamo boriti.

Međutim, trebam naglasiti da je ovo nevjerojatno dezideologiziran film, u smislu da je njegov pristup ideološki spornim temama (mada, iskreno, nije mi jasno što bi trebalo biti ideološki sporno u genocidnom režimu koji je slijedio Hitlera, al’ valjda ja ne znam dovoljno) vrlo činjenično utemeljen, vrlo kratak i vrlo precizan. Dnevnik Diane Budisavljević se ne bavi ideologijom i on ne teži biti nekakav obojeni pamflet u slavu jedne ili druge strane; to je priča o hrabrosti jedne žene, a ideologija koja je prisutna, prisutna je zato što je ona povijesna činjenica i zato što je ta činjenica oblikovala okolnosti koje su dovele to tog čina hrabrosti. To da su ustaše bili kriminalci i propalice koji su samo dva dana prije nego ih je Brko postavio na čelo marionetske tvorevine, i to samo zato što su u svojoj krvoločnosti za vlašću obećali biti lojalni štenci, svi redom bili po zatvorima pa to je, ljudi moji, jebiga – činjenica. To što nekome ne odgovara da ovaj film govori o istini da su nas vodili praktički pa drumski razbojnici koji su po šumama prosipali ideologije, a onda razdijelili pola zemlje i pobili pola puka, to već nije problem ovoga filma nego idiota koji tako razmišljaju. I baš je zato Dnevnik Diane Budisavljević tako važan, jer nam na jedan vrlo neutralan, činjenično točan i tragično prekrasan način pokazuje kako se humanizmom možemo boriti protiv kretenizma u bilo kojem društvenom i povijesnom trenutku.

Recenzija: Dnevnik Diane Budisavljević (2019)

Dnevnik Diane Budisavljević je ove godine nagrađen Zlatnom arenom za najbolji domaći film. Istina, moram priznati da konkurenciju nisam gledao, ali nakon odgledanog ovog filma mogu kazati kako sam prilično uvjeren da se radilo o najboljem uratku ove godine. To je jedan tehnički i umjetnički rafiniran film, čija nam glavna heroina u bezbojnom ambijentu i preko maestralne glavne glumice donosi priču koja je istovremeno i mučna zbog svoje tragičnosti i prelijepa zbog svoje plemenitosti. Ne toliko angažiran, koliko poučan, Dnevnik Diane Budisavljević je katarza za aktualnu društvenu svijest i jednako tako povijesna lekcija, koliko i suvremena pljuska koja za cilj ima osvijestiti nas. Ono što ga čini posebno lijepim je što je lišen te snažne angažiranosti i što je realiziran kao priča, a njegove pouke i posljedice su evidentne ne zbog režijskog forsiranja istih, već zbog prirode samoga filma. Neopisivo važan i inovativan film, nadam se da će Dnevnik Diane Budisavljević biti naš kandidat za Oscare 2021. godine, jer bi to bila konačna potvrda domaćeg priznanja njegove kvalitete, ali neovisno o tome – jedna topla preporuka i jedan od onih domaćih filmove koje nikako ne smijete propustiti.