Recenzija: Color Out of Space (Boja izvan ovog svemira, 2019)

Pogledali smo film Color Out of Space, modernu adaptaciju jedne od najpoznatijih priča slavnog horor autora, H.P. Lovecrafta, s Nicholasom Cageom u glavnoj ulozi. Kakav je dojam na nas ostavio ovaj nezavisni horor film pročitajte, naravno, u našem tekstu.

Žanr:

Horor, SF

Režija:

Richard Stanley

Scenarij:

Richard Stanley, Scarlett Amaris (prema istoimenoj priči H.P. Lovecrafta)

Glumačka postava:

Nicholas Cage (Nathan Gardner), Joely Richardson (Theresa Gardner), Madeleine Arthur (Lavinia Gardner), Brendan Meyer (Benny Gardner), Elliot Knight (Ward Phillips)

Sinopsis:

Predgrađe Arkhama. U dvorište obitelji Gardner pada neobični meteor koji emitira čudnu ljubičastu svjetlost/boju, ali, srećom, nema žrtava. Mladi hidrolog Ward Phillips (Elliot Knight) otkriva kako je voda u okolici mjesta gdje je meteor pao zagađena, a ubrzo se u blizini kuće počinju događati neobične stvari i pojavljivati neobične biljke i životinje. Dok se bore s vlastitim problemima, Gardnerovi se moraju suočiti s činjenicom da je boja zapravo opasni kozmički entitet koji će ih iz normalnosti njihove svakodnevnice baciti u bezdan potpunog ludila.

Howard Phillips Lovecraft jedan je od onih pisaca čija su djela zloglasno teška za adaptirati. Ona obiluju jednom specifičnom, vrlo osobnom estetikom ružnoće i generalno jednom estetikom koju je mnogo lakše opisati riječima nego vizualno prikazati. O Lovecraftu i njegovom stilu sam već pisao u kritici filma Svjetionik, međutim dok se tamo radilo o filmu koji je samo koristio elemente lovkraftijanske fikcije, ovdje se radi o direktnoj adaptaciji jedne od njegovih najpoznatijih priča – “The Colour Out of Space” iz 1927. godine. Ta priča ne spada ni u jedan od dva neslužbeno definirana ciklusa njegovih djela (tzv. Cthulhu mitovi i Ciklus snova), već je reprezentativan primjer kozmičkog horora (engl. cosmic horror), žanra čiji je Lovecraft bio pionir, ako već ne možemo baš apsolutno ustvrditi da je bio i njegov “otac”. Te priče drugačije su od nekih drugih poznatih djela (“The Call of Cthulhu”, “The Dunwich Horror”, The Shadow over Innsmouth) i baziraju svoj horor na sasvim drugim elementima, iako posjeduju neke zajedničke elemente s tim pričama o drevnim čudovištima, poput dolaska nepoznate, vanzemaljske sile čijem se utjecaju nitko ne može oduprijeti, nadnaravnih zbivanja u maloj, izoliranoj sredini ili postepeni prijelaz likova iz normale u potpuno ludilo. Iako treba reći da Lovecraft nije bio nikakav Shakespeare i mnogo toga što je napisao bi se otvoreno moglo etiketirati kao šund, činjenica je da je njegova specifična estetika upravo zbog tih bizarnih elemenata jako teška za adaptirati na platno. No, da vidimo kako je Stanley uspio u tome.

Richard Stanley je, inače, relativno opskuran južnoafrički redatelj i scenarist, čiji je – do ovoga trenutka – najpoznatiji filmski angažman bilo izbacivanje s adaptacije Otoka doktora Moreaua iz 1996. godine (onog stravičnog filma s Marlonom Brandom i Valom Kilmerom), kada ga je zamijenio John Frankenheimer. Kada shvatite da tako opskuran lik kreće u adaptaciju inače vrlo teškog materijala za adaptirati, logično je da očekujete katastrofu, a ako tome pridodate još i činjenicu da je Nicholas Cage, koji je svoju zadnju dobru ulogu odigrao valjda još negdje sredinom 90-ih godina, izabran za glavnog glumca, jasno vam je da možete očekivati travestiju. Međutim, ako ste, kao svaki normalan poznavatelj filma, imali upravo ta očekivanja – pošteno ćete se prevariti.

Koliko je god to bilo objektivno moguće, Richard Stanley je uspio napraviti odličnu adaptaciju Lovecraftove estetike i napraviti film koji, iako je daleko od savršenog, zasigurno predstavlja jednu od najboljih adaptacija Lovecraftovih priča. Ovdje treba naglasiti da je ovo moderna adaptacija, tako da se samom činjenicom da je smještena u suvremeno doba izgubljen dio Lovecraftove “antikne” estetike, ali Stanley je jako dobro iskoristio elemente priče i uklopio ih u suvremeno doba. Međutim, ono što me je najviše fasciniralo o tehničkoj realizaciji jest činjenica da je Stanley doista uspio uhvatiti tu složenu estetiku i predstaviti, barem u vizualnom smislu, film koji dostojno predstavlja kultnog Lovecrafta. Iako će se na trenutke možda činiti jeftinima, vizualni efekti kakvima ih je zamislio Stanley autentično predstavljaju Lovecraftovu zamisao i neke od ideja tehničke ekipe toliko su praktične da sam se iznenadio kako su realizirane (ovdje primarno mislim na dilataciju prostora sa samog kraja filma, koja djeluje vrlo banalno, ali kada shvatite da je to vrlo vjerna reprezentacija Lovecraftovih opisa, onda shvatite genijalnost cijelog postupka). Ima tu nekih elemenata koji jako podsjećaju na legendarnog Carpentera (posebice filmove The Thing i In the Mouth of Madness, potonji koji je i sam baziran na Lovecraftovoj prozi), ali sve u svemu – Stanley je uspio u onome u čemu mnogi autori prije njega nisu uspjeli, a da je pritom bio ne samo uvjerljiv, već i originalan.

Sama režija je bila više-manje dobra, ali u nekim segmentima se vidjela Stanleyjeva redateljska ograničenost, mada mu se mora priznati da je horor izgradio kako spada i opet sukladno kriterijima koje je postavio sam Lovecraft. U tom je smislu Boja izvan ovog svemira u konačnici doista bila jeziva i Stanley je, unatoč malo nezgrapnom početku, došao do toga da osjetite ono što je jedna od temeljnih odlika Lovecraftovog horora – bespomoćnost. Svi Lovecraftovi likovi bespomoćni su pijuni u igri viših sila (bilo da su do monstrumi ili kozmičke sile), čija konačna sudbina ne ovisi o njima samima već o okolnostima koje su u potpunosti izvan njihove kontrole; tako je i u ovom filmu, gdje vidimo da svi pokušaji likova da se izbore protiv horora koji pogađa izoliranu kuću nedaleko od Arkhama neslavno propadaju.

Gore smo istaknuli one elemente u kojima je Stanley bio uspješan, a sada ćemo se dotaknuti onih nešto manje uspješnih. Njih, srećom, nema puno, ali kombinacija tih rekao bih početničkih pogrešaka u režiji i nedostatka kreativnosti u scenariju ponešto je umanjila konačni dojam. U režijskom smislu, Stanleyju je nedostajao određeni fokus. Iako je dobro postavio scenu i dao jedan miran uvod, Stanley je ubacio par scena i elemenata kojima evidentno nije bilo mjesto u jednom ovakvom tipu horora (npr. tinejdžerski problemi, samosakaćenje, alpake?). I dok se neke od njih mogu pripisati činjenici da se radi o suvremenoj adaptaciji – taj je dio Stanley odradio relativno dobro, kao što sam rekao – neke su jednostavno djelovale prilično strano, čak i u ovako bizarnoj priči. Drugi režijski problem je što je dobar dio filma imao standardnu šablonu loš(ij)ih američkih horora. Da, Lovecraft je Stanleyju omogućio određeni otklon i dosta slobode, ali ovo potonje nije maksimalno iskorišteno, tako da je film i dalje imao neke boljke koje dobar dio novijih američkih horora čine negledljivima. U tom je smislu Stanleyja izvukao upravo Lovecraft, koji je svojom jedinstvenom pričom i posebnom estetikom omogućio podizanje kvalitete filmu čiji redatelj nije nužno dorastao toj kvaliteti. U scenarističkom smislu nije bilo toliko problema, ali moram priznati da su neki dijalozi djelovali prilično cringy i nedostojni ovoga filma, ali to se, kada se sagleda cjelina, može oprostiti Stanleyju. Ono što je najveći problem u scenariju jest isto ono što je najveći problem u režiji, a to je – nedostatak kreativnosti u određenim trenucima. Naime, već sam rekao kako ovaj film ima određenu količinu scena koje su tipične za moderne američke horore, a to se jasno vidi i kroz scenaristički tretman likova i određenih narativnih elemenata. Iako ima određen broj primjera za to, možda najočitije su one scene u kojima likovi u Stanleyjevom filmu rade one iste, glupe, predvidive i očite pogreške koje rade svi tinejdžeri u hororima kada idu sami u mračni podrum pa ih tip pokosi sa sjekirom; ovdje nisu tinejdžeri u podrumu, ali jest momak koji se u krucijalnom trenutku spušta u nadasve sumnjivi bunar po psa jer – zašto ne?! Naravno, ne kvari to toliko konačni dojam, ali bode u oči pa treba istaknuti kako je to potpuno neprimjereno za lovkraftijanski horor. Lovecraftovi likovi zapravo čine sve što je u njihovoj moći da pobjegnu, oni se ne osvrću ni za kim osim za samim sobom i upravo ih shvaćanje o neizbježnosti njihove sudbine postepeno dovodi do ludila (rijetki se izvuku, al’ to su samo iznimke koje potvrđuju pravilo). Gardnerovi su u jednoj mjeri bili takvi, međutim scenaristički tretman tih likova nije bio najdosljedniji, iako su u konačnici završili kao svi pravi lovkraftijanski likovi.

Kad smo već kod likova, treba reći da je Stanley dosta dobro prilagodio svoje likove lovkraftijanskom ambijentu, mada sam dobio dojam da je kod Lavinije Gardner namjerno prenaglasio njezinu bizarnost, iako se to u konačnici baš i ne osjeti te u jednoj mjeri čak i doprinosi samom hororu na pozitivan način. Nositelj je radnje, oko kojega se vrte svi ostali članovi obitelji, Nathan Gardner, kojeg tumači Nicholas Cage. Znam, znam – prilično kontroverzan odabir, ali unatoč svim svojim ispadima, ja i dalje tvrdim da Cage uopće nije loš glumac (to potvrđuje i Oscar), samo je dozvolio privatnim glupostima da utječu na njegove glumačke interpretacije pa si je drastično srozao ugled. Ovaj film je prva dobra Cageova uloga nakon dugo vremena i, iako ne potpuno dosljedno, Boja izvan ovog svemira dala nam je uvid u to kako Cage doista može glumiti. Ako zanemarimo nekoliko bijesnih ispada u kojima je (očigledno?) imitirao Trumpa, Cage je odlično prikazao psihološki krah Nathana Gardnera i njegova interpretacija kozmičkog ludila značajno je podigla kvalitetu ovoga filma. Ostatak glumačke ekipe bio je šablonski dobar, s tim da bih vas uputio na to da obratite pažnju na lik Warda Phillipsa, s obzirom da on utjelovljuje jedan od onih bitnih elemenata lovkraftijanske fikcije, a to su likovi koji se uspijevaju suočiti i izboriti s hororom kojem svjedoče, zadržavajući pritom – u većoj ili manjoj mjeri – svoj razum. To su oni rijetki sretnici kojima Lovecraft dozvoli da prežive i pričaju što su vidjeli, a Stanley je jako dobro uklopio taj tip lika u ovu priču.

Color Out of Space Richarda Stanleyja je u suštini neočekivano dobar i kvalitetan horor i bez sumnje jedna od najboljih adaptacija Lovecraftovih inače teško adaptabilnih priča. Iako je na trenutke demonstrirao vrlo ograničenu kreativnost i nedostatak istinskog umijeća i/ili iskustva, Richard Stanley je uspio iskoristiti čari Lovecraftove fikcije i doista kvalitetno, prilično dosljedno i na trenutke neočekivano kreativno adaptirao ovaj kozmički horor. Gotovo svi relevantni elementi lovkraftijanske fikcije prisutni su i dobro su obrađeni u ovoj adaptaciji, a oni šablonski elementi su u cjelini primjetni, ali ne toliko da bi značajno pokvarili dojam gledanja.

Ovaj film pokazao nam je nekoliko stvari, najvažnije među kojima su te da se Lovecraft može dobro i kvalitetno adaptirati za platno te da Nicholas Cage još uvijek može odigrati dobru ulogu (što je doista briljantan dobitak ovoga filma!) i ako je vjerovati Stanleyjevom planu da je ovo prvi dio trilogije koja bi trebala biti nastavljena s adaptacijom priče “The Dunwich Horror”, onda se možemo radovati daljnjim pričama i nadati da ćemo na platnu vidjeti i zloglasnog Cthulhua. U konačnici treba naglasiti da Color Out of Space ima svojih mana i da je daleko od savršene adaptacije, ali da je svejedno dovoljno zanimljiv, dovoljno odvažan i dovoljno kvalitetan film da ga se treba spomenuti i da ga se treba pogledati, posebice ako ste fanovi ovakvih horor priča.