Pogledali smo hvaljeni nezavisni film The Lighthouse, što ga je režirao mladi Robert Eggers, a sve prema ideji svoga brata Maxa. Ova Poeom inspirirana priča o dvojici svjetioničara koji izolirani od svijeta gube razum pokazala se, među kritičarima, kao apsolutni pogodak, a što mi mislimo pročitajte, naravno, u kritici ispod!

Žanr:

Drama, fantastika, horor

Režija:

Robert Eggers

Scenarij:

Robert Eggers, Max Eggers

Glumačka postava:

Robert Pattinson (Ephraim Winslow / Thomas Howard), Willem Dafoe (Thomas Wake)

Sinopsis:

Dvojica svjetioničara (wickies) dolaze na izolirani otok, gdje se tokom četiri tjedna moraju brinuti o svjetioniku. Dok obavljaju svoje dnevne dužnosti, obojica postepeno gube razum i doticaj s realitetom, što će za obojicu imati vrlo teške i opasne posljedice.

Willem Dafoe and Robert Pattinson in The Lighthouse (2019)

The Lighthouse je jedan od onih manje razvikanih filmova kojima sam se potajno radovao ove godine. Naime, ja sam veliki ljubitelj opusa Edgara Allana Poea – a ovaj je film najavljen kao slobodna interpretacija temeljena na kultnom, posljednjem i nedovršenom rukopisu tog velikog američkog pisca – i H.P. Lovecrafta – čiji je narativni stil ovaj film evocirao – tako da je prilično jasno zašto sam bio uzbuđen. Uz to, unaprijed sam znao da se radi o indie (nezavisnom) filmu, što je značilo da je postojao velik potencijal da se štih književnih uzora prenese i zadrži, a to se – na moju sreću – i dogodilo.

No, krenimo redom.

Ideja za ovaj film nastala je tako da je redateljev brat, Max Eggers, želio napraviti modernu adaptaciju istoimenog, posljednjeg rukopisa Edgara Allana Poea. Taj sad već kultni “The Light-House” navodno je bio roman u nastanku, psihološki horor o usamljenom svjetioničaru koji postepeno gubi razum u borbi s izolacijom u kojoj obitava. Rukopis je bio pisan u formi dnevnika i završavao je nakon četvrtog dana unosa, za koji je postojao datum, ali ne i tekst. Iako postoje teze da se radi o kompletnom tekstu čiji kraj indicira iznenadnu smrt izoliranog svjetioničara, većina povjesničara književnosti složna je oko teze da Poe nije dovršio rukopis – što ga je započeo pisati malo prije svoje misteriozne smrti 1849. godine – jer je iznenada umro. Kad je Maxov rad na projektu zastao, Robert je odlučio pomoći sa scenarijem, ali je adaptaciju pretvorio u vlastitu viziju, tako da je konačni proizvod bio samo inspiriran Poeovim rukopisom, ali sa samim djelom nije imao gotovo nikakve veze. Konačni je scenarij bila autentična priča smještena u Novu Englesku (odakle potječu i Poe i Lovecraft), a koja je pokazala nevjerojatnu ingenioznost braće Eggers u razradi same priče.

Što se redatelja tiče, Robertu Eggersu je ovo bio tek drugi dugometražni uradak, nakon horora The VVitch iz 2015. godine; iako je taj film bio jednako tako scenski, idejno i glumački impresivan, dosadna naracija i nepostojanje ikakve vrste kulminacije znatno su umanjili moju oduševljenost hororom kog su mnogi kritičari svojedobno nahvalili. S druge strane, sa Svjetionikom je Eggers otišao jedan veliki korak prema naprijed, napravivši film koji je ne samo tehnički superioran, već i narativno zanimljiv. U tehničkom smislu, Eggers je napravio doista impresivan posao i moram priznati da ovakvu tehničku odvažnost dosada nisam vidio. Film je, naime, sniman u gotovo kvadratnoj rezoluciji 1.19:1 (ako gledate film na televiziji, nastojte si namontirati 4:3 rezoluciju, koja je najbliža originalnoj, radi autentičnijeg dojma), u crno-bijeloj tehnici i s 35mm kamerom, čime je pojačan ne samo umjetnički dojam, već i autentičnost lokacije i vremena, s obzirom da je film doista djelovao kao da je sniman u Novoj Engleskoj negdje tokom XIX. stoljeća. Kadrovi koje je Eggers snimao bili su, u cjelini, doista impresivni, a snimatelj Jarin Blaschke, koji je s Eggersom radio i na Vještici, odradio je posao vrijedan svake pohvale. Nije nevažna činjenica da je snimanje, koje se odvilo u Kanadi, bilo popraćeno velikim problemima u vidu vremenskih nepogoda – dakle, kadrovi nevremena su autentični – te da je Eggers zahtijevao neke gotovo nemoguće kadrove, što dodatno govori o posvećenosti ekipe u realizaciji filma.

Veliku pohvalu treba uputiti i scenografima, koji su, s jedne strane, izvanredno odabrali lokaciju, a s druge strane odlično konstruirali samu scenografiju, uključujući i za potrebe filma izgrađen svjetionik. Lokacija je, kombinirana sa snimanjem, djelovala istinski autentično, a kadrovi interijera u svjetioničarskom domu dodatno su pojačavali psihološki efekt straha, što ide na čast ekipi zaduženoj za osvjetljenje, koje je također bilo idealno kombinirano.

Glazba i određeni efekti bili su vrlo u maniri Davida Lyncha, posebice posljednji kadar s Robertom Pattinsonom i mada Eggers nije uspio potpuno imitirati velikog majstora neobičnog, približio mu se u dovoljnoj mjeri da bi istovremeno bio originalan i uvjerljiv. Sve u svemu, Roger Ebbers je maestralno razradio i režirao cijeli film, istovremeno uspješno koordinirajući sve tehničke aspekte – od kamere do zvuka – te je u tom smislu Svjetionik postao jedan od tehnički najsuperiornijih (ako ne i najsuperiorniji!) filmova prošle godine.

Po pitanju likova, također treba istaknuti kako je Eggers pokazao jako dobro poznavanje materijala – a to je horor literatura s kraja XIX. i početka XX. stoljeća – te da je svoja dva svjetioničara razradio dosljedno vremenu i ambijentu u kojem obitavaju. Oni su potpuni marginalci, nevažni za društvo, istovremeno prepuni tajni iz vlastite prošlosti i na granici sa zdravim razumom. Izolacija je često, kroz književnost, bila trigger gubitka razuma, tako da su ovi likovi imali idealnu pozadinu da svoje ionako labilne psihe gurnu preko ruba.

S jedne strane, Willem Dafoe je glumio Thomasa Wakea, starijeg, iskusnijeg svjetioničara koji se postavlja kao mentor prema mlađem Winslowu, iako je ponekad (neobično) strog i omalovažava ga. Dafoeov lik je vrlo interesantan s obzirom da prikazuje jednu zanimljivu dualnost – s jedne strane se postavlja mentorski i očinski (strog je, ali nastoji biti pravedan), dok s druge strane ima evidentnu maniju koju manifestira, s jedne strane, kroz svoju patološku fiksiranost na svjetlo, a s druge strane kroz konstantne manipulacije prema Winslowu, a kojima nastoji probiti barijeru između stvarnosti i fikcije. Dafoe je doista impresivno interpretirao Wakea u svojoj uobičajenoj maniri i nanovo je dokazao da je glumac najvišeg kalibra, podjednako sposoban glumiti u komercijalnim, ali i nezavisnim uracima. Njegova je destrukcija manje izražena u odnosu na onu njegovog kolege, ali je upravo ta drugačija interpretacija učinila Wakea autentičnim i drugačijim u odnosu na Winslowa.

S druge strane, Robert Pattinson je odigrao još jednu izrazito snažnu ulogu, a njegova interpretacija potpunog psihološkog kraha Ephraima Winslowa, za kog se na kraju ispostavi da se zove Thomas Howard i da skriva mračnu tajnu iz doba dok je bio drvosječa, bila je naprosto maestralna. Momak kog smo percipirali kao “onog tipa iz Sumraka” zapravo je izrazito kvalitetan glumac kojemu ovakva umjetnička ostvarenja izrazito leže i pokazuju svu raskoš njegova talenta. Winslow je per se nešto manje interesantan lik od Wakea, međutim njegova nadrealna razrada ga je, kako je radnja odmicala, činila sve interesantnijim i intrigantnijim. U tom je kontekstu podređeni lik postao glavni i taj zanimljivi kopernikanski obrat, koji je i narativno realiziran, bio je izvanredna ilustracija mentalnog kaosa što ga je Eggers tako majstorski prikazao.

Stilski je vrlo teško definirati i prezentirati ovaj film, s obzirom da je Eggers vrlo unikatno i osobno pristupio materijalu. Dramski elementi itekako su prisutni, dok je horor – žanr kojemu ovaj film nominalno pripada – izrazito psihološki u karakteru. Zato sam ovo usporedio s Lovecraftom, jer su njegovi horori bili vrlo slični. Kod njih, kao i u ovom filmu, strah vam se šulja iz prikrajka, on ne kriči, on nije čudovište, već je isključivo neka jeza koja vam konstantno puše za vratom i postepeno vas lomi, pedantno, perfidno, dok vas ne dovede do potpunog ludila. I to se dogodilo s Winslowom, dok je kod Wakea upitno koliko je on već bio lud u trenutku radnje filma, s obzirom da je on, praktički cijeli život, svjetioničar. Oni koji su čitali Lovecrafta znat će da kod njega postoji i uzrok tog ludila – kozmički horor i osjećaj nemoći u odnosu na stvarne monstruozne sile koje kontroliraju ljudske sudbine – čega ovdje nema, osim u tragovima, ali stilski pristup izgradnji horora u ovom filmu je, praktički, identičan. Naravno, svega toga ima i kod Poea, koji je “idejni otac” cijele Lovecraftove fikcije.

Uz navedene, film obiluje i serijom nadrealnih scena i elemenata, a koje su, ponekad i mučne, prikazivale kaos i destrukciju protagonista. Tu je film najviše evocirao Lyncha, ali i onaj kozmičko-monstruozni dio Lovecraftove fikcije, koji ovdje nije bio stvaran, već nadrealna vizura propadajuće psihe Ephraima Winslowa. Od ostalih stilskih elemenata, posebno bih pohvalio i jezičnu strukturu, koja je vjerno prikazala novoengleski govor s kraja XIX. stoljeća, a što je provjerljivo prelistavanjem Poeovih i Lovecraftovih priča.

Tematska analiza ovoga filma zaslužuje samostalni tekst, tako da ću nastojati biti kratak koliko mogu. Prva i najočitija tema je ljudska psiha, odnosno njezino propadanje u uvjetima jezive izolacije kojoj su Winslow i Wake bili izloženi, odnosno u koju su bili bačeni. Koliko je tu Eggers svojim likovima pristupio deterministički ostavit ću vama na procjenu, ali neizbježnost kraha u uvjetima plodnim za psihičku deterioraciju čest je motiv u fikciji koja je inspirirala ovaj film, tako da, neovisno kako percipirali prirodu tih likova i njihovih sudbina, Eggers je u svojoj realizaciji bio apsolutno dosljedan.

Pitanje društvene izolacije, koja se nadovezuje na onu fizičku, također je provučeno kroz sam film, s obzirom da su i jedan, i drugi bili potpuni marginalci; Wake je ostavio svoju obitelj i povukao sa u potpunu osamu, dok je Winslow konstantni bjegunac u potrazi za novim početkom i novim identitetom. I jedan i drugi su društvu kojemu pripadaju nevažni, tako da je simbolički prikladno što i je Eggers i fizički izolirao na taj otok sa svjetionikom. Ima tu još i elemenata međuljudskih odnosa, djelovanja alkohola na psihu, pitanja poslovne stege, psihološke igre dominacije i submisije koja se konstantno odvija u sjeni krahiranja, kao i pitanje misteriozne prošlosti koja, doduše, ne povezuje direktno ove neobične protagoniste, ali utječe na njih, kao i na njihove odnose, u velikoj mjeri.

Uz to, film obiluje i značajnom simbolikom, koja se manifestira u nekoliko aspekata, najizraženiji od kojih su, naravno, svjetionik, a onda i nadrealne vizije sirena, Tritona i ostalih morskih kreatura te, zanimljivo, galebovi. Odabir galeba kao simbola nije ništa neobičan, s obzirom da je u Vještici Eggers cijelu infernalnu simboliku filma prikazao preko crne koze, tako da je animalna simbolika za njega, možemo zaključiti, prilično uobičajen postupak. Ti su galebovi demonski glasnici ovdje i potpomažu psihološkoj analizi likova i njihova kraha, a sam film se trudi dovoljno dobro objasniti ih kao simbol te objasniti značaj te simbolike za sam film, međutim za to tumačenje ćete ipak morati pogledati film – neću vam olakšati.

O Svjetioniku, u konačnici, imam samo riječi hvale. On možda nije film koji će vas oboriti s nogu – nekima će vjerojatno biti vrlo spor i dosadan – ali činjenica je da je ovo film koji, objektivno, nema apsolutno nijednu manu i koji je tako pedantno realiziran da je to nevjerojatno. Eggers je gradio priču i ambijent od najsitnijeg detalja do onog džinovskog svjetionika, stvorivši film koji je vremenski, prostorno i ambijentalno uvjerljiv, tehnički inovativan, hrabar i superioran, a uz sve to i besprijekorno kvalitetan. Robert Pattinson i Willem Dafoe su oduševili u svojim interpretacijama i nema nikakve sumnje da je Svjetionik istinsko remek-djelo i jedan od najintrigantnijih i najboljih filmova ove godine.

Koliko će se to sve honorirati na dodjelama nagrada nisam siguran, s obzirom da se radi o indie filmu, kakve Akademija i ostale nagrade tradicionalno ne vole, ali nema sumnje da su i Eggers (režija), i Dafoe (sporedna uloga), i Pattinson (glavna uloga), i Blaschke (fotografija), i Craig Lathrop (scenografija) zaslužili da ih se pohvali i, barem, nominira. Film je dosad već skupio nekoliko nagrada i hvale kritičara diljem svijeta (pa i moje malenkosti), a nominiran je i za nekoliko nagrada Independent Spirit, koje su zadužene za nagrađivanje indie uradaka.

Sve u svemu, radi se o neosporivo kvalitetnom i odvažnom filmu, koji uz dvije impresivne glumačke interpretacije i snažnu režijsku viziju oduševljava svakim kadrom i u cjelini te zaslužuje svaku pohvalu koju je dobio i koju će dobiti.