Recenzija: Aladdin (2019)

Pogledali smo film Aladdin, koji je još jedan u nizu igranih prerada poznatih Disney klasika. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Avantura, fantazija, obiteljski, mjuzikl, komedija

Redatelj: Guy Ritchie

Scenarist: John August, Guy Ritchie

Glumačka postava: Will Smith, Mena Massoud, Naomi Scott, Marwan Kenzari, Navid Negahban, Nasim Pedrad, Billy Magnussen

Sinopsis: Dobrodušni sitni lopov i Vezir željan moći se otimaju za čarobnu svjetiljku u kojoj počiva Duh koji može ispuniti njihove najveće želje.

Prije nego počnem, samo da napomenem da je za potrebe ove recenzije pogledana originalna verzija filma tako da vam o kvaliteti sinkronizirane verzije ne mogu ništa reći. Samo da si još upalim Arabian Nights da budem u full mood prilkom pisanja. 🙂

Ja sam inače veliki pobornik Disneya, i da Disney kaže da će napraviti i najgori film svih vremena, ja bi i od tog filma imao koliko-toliko visoka očekivanja. Aladdin je inače tijekom svoje marketinške kampanje bio podosta dočekan ‘na nož’ budući da određeni dio publike nije bio baš impresioniran kombinacijom Will Smitha i CGI-a kojim smo dobili ovu igranu verziju Duha iz Lampe.

Unatoč tome, ovaj film je još jedno veliko oličenje apsolutno svega što volimo i na što smo navikli od Disneya. Prošle godine je jedan kolega recenzent (koji je ujedno i moj šef) rekao za film Aquaman, da ovaj film nema apsolutno ništa u sebi, dobio bi prolaznu ocjenu samo zbog količine CGI-a i vizualnih efekata. Pa iako u Aladdinovom slučaju nema baš toliko mora (više pijeska), mislim da se komontno isto može reći i za ovaj film. Naravno, ovaj dio “da film nema apsolutno ništa u sebi” je hipotetski rečen jer ovaj film nudi puno, puno više od puke vizualne impresije.

Osobno, ja sam još od povijesti u osnovoj školi bio impresioniran tim starim civilizacijama, pogotovo na Bliskom Istoku, a samim time mi je i priča o Aladdinu i čarobnoj Lampi došla k’o Nutella na palačinke. Gledatelji koji su dobro upoznati sa originalnim filmom možda će na samom početku biti malo zbunjeni jer znamo koga Will Smith glumi, ali to na početku ne izgleda baš kao njegov lik, ne želim odati previše, ali znajte da je to na kraju objašnjeno na sasvim dobar način. Uvodna sekvenca sa kultnom pjesmom Arabian Nights je, i u interpretaciji Will Smitha, savršeno poslužila da gledatelje koji su gledali originalnu verziju (a to su skoro svi) ponovno nakon toliko vremena uvuče u svoj bajkoviti svijet na drugoj strani rijeke Jordan. Kada sam već spomenuo mjesto radnje, mogu se odmah nadovezati i reći da je i dizajn setova i kostima na vrlo, vrlo visokom nivou. Ali budimo iskreni, i oni najskeptičniji su barem oko tog dijela mogli mirno spavati jer Disney tu nikad nije štedio, a zašto i bi?

Sam scenarij je dobro složen, ali ipak postoje određene, ali ne baš male, izmjene u odnosu na originalnu verziju, a neke od tih izmjena stvarno bodu u oči. Neke kultne scene iz originala (njihov pozdrav nakon poljubca na balkonu i, meni osobno, izostanak one poznate crvene haljine koju je Jasmine nosila kao robinja za Jafara, te Jafarova transformacija u divovsku zmiju) nisu našli mjesta u ovom modernom scenariju. Dobro, budimo malo samokritični, da je film bio totalni copy-paste originala, vjerojatno opet ne bismo bili zadovoljni. Istina, nije ni moralo sve biti skroz isto, ali tih nekoliko upečatljivih scena iz originala je stvarno šteta izostaviti. Ali ipak, određene izmjene u odnosu na original su čak i bile sasvim dobrodošle, ne samo radi osvježenja, nego i radi elementa iznenađenja jer ipak je ovo film kojega faktički znate od A do Ž i prije samog gledanja. Te dobrodošle izmjene nisu nešto da ćete zinuti od iznenađenja, ali ipak su dovoljno, da se tako izrazim, simpatične da daju jedan dodatni, pozitivni štih kompletnom filmu. Poznati Guy Ritchie je odradio vrlo dobar režijski posao, pogotovo u scenama jurnjave (tu primarno mislim na let čarobnim tepihom), ali i u scenama gdje Aladdin izvodi kojekakve akrobatike.

Što se tiče likova, krenimo tu od početka. Aladdin je prikazan vrlo solidno, ne mogu baš reći da me performans ostavio oduševljenim, ali ipak znamo da je Mena Massoud još uvijek ‘zeleni’ glumac. No svejedno, sigurno je da bi mu ova uloga mogla biti smjernica za daljnji nastavak karijere. Što se tiče Will Smitha i njegovog Duha iz Lampe, mogu reći da je ipak prikazao puno više od očekivanog. Već sam spomenuo da Smith, iako je glumac veteran, i nije bio baš objeručke prihvaćen, ali kao Duh je ipak izvrsno pridonjeo humorističnom ambijentu filma te je sam performans izuzetno dobar. Naravno, nije to ništa kao onaj animirani Duh, ali s druge strane, ne bi bilo ni fer tu tražiti usporedbu jer Robin Williams i njegova inkarnacija Duha su jedna posve druga razina.

Što se tiče princeze Jasmine (namjerno sam nastavio u novom odjeljku jer ona zaslužuje posebnu pažnju), moram reći da je ovo definitivno najbolja (i najzgodnija) igrana verzija Disney princeze dosad. Za Naomi Scott i njezin performans dajem dva palca visoko prema gore, uz dužno poštovanje Emmi Watson i njezinoj princezi Belle. Naomi je izvrsno odradila svoj posao, a Jasmine je kao princeza prikazana upravo onako kako jedna princeza i treba biti. Možda je jedina razlika što ova nije toliko nabrušena kao u originalnom filmu te se bar trudi pred svojim udvaračima biti pristojna. Ne znam je li to namjerno (vjerojatno nije), ali meni se jedino nekako učinilo da je njezin dekolte full dolazio do izražaja (for the record, ovo nije ni pohvala ni kritika, nego osobno zapažanje). 😉

E sada da se dohvatimo i Jafara, koji je zapravo i najkompleksniji lik u filmu. I to ne toliko zbog lika, nego zbog kombinacije glumca Marwana Kenzarija koji je također ovu ulogu dobio popraćen skeptičnim komentarima, i samog lika Jafara kakvoga, opet, poznajemo iz originalnog filma. Publika je već puno prije izlaska filma komentirala da je Kenzari jednostavno premlad (i prezgodan) za ulogu Jafara, i to sada, nakon gledanja filma, i ja mogu potpisati. Ali s druge strane, ne zamjeram toliko samom Kenzariju jer nekako mi je djelovalo da je on stvarno pokušao izvući što više Jafara iz sebe, Kenzari je imao tu neku markantnost i taj pogled negativca, ali činjenica je da je netko tko glumi Jafara trebao izgledati nekako, odurnije. Ali naglašavam, kada bi se recimo snimao prequel film o mladom Jafaru, Kenzari bi tu ulogu pojeo za doručak bez ikavih problema. Iskreno, Numan Acar, koji je u filmu glumio Hakima, zapovijednika dvorske straže, nekako mi je djelovao puno skrojenije za Jafara. Što se tiče Iaga (ili Jaga, zavisi tko kako kaže), one njegove ptičurine, zapravo i nemam što za reći budući da je ovdje bila riječ o skroz uvjerljivom papagaju koji nije bio ni upola onoliko brbljav i humorističan kao u originalu. Ali ponavljam, ako nešto nije kao u originalu, to ne mora nužno biti mana jer ipak u igranoj verziji vrijede neka skroz druga pravila. Istina, moglo se i ptici dati više dijaloga, ali sada kada sam pogledao film bez toga, nekako i ne vidim potrebu za tim.

Što se tiče lika Sultana, kojeg je glumio Navid Negahban, performans je sasvim okej, iako si nisam mogao pomoći a da u toj ulozi ne zamislim Halita Ergença koji je na ovim prostorima poznatiji kao Onur iz Šeherezade i poznati Sulejman Veličanstveni. Još otkako je ovaj film najavljen, čak i nakon što je Negahban najavljen kao Sultan, bila mi je želja vidjeti ‘Onura’ jer mislim da se on ubio za film ovakvih gabarita.

Još jedan od likova koje vrijedi izdvojiti je Dalia, koja je jedna od novih dodaka u ovoj igranoj verziji. Njezin lik je bio jedan od onih pozitivnih izmjena u odnosu na original. Užasno simpatična dvorjanka i prijateljica princeze Jasmine koja će se pokazati kao jedan od ključnih likova za samog Duha iz Lampe. Pogledajte film i biti će vam jasno na što mislim, ali reći ću vam da mi je to također bio jedan od najljepših dijelova filma. Dok smo još kod dijela sa likovima, možemo samo reći da je Abu isti onaj mali lopov kao i prije, a Čarobni Tepih je po meni, premalo prikazan te nema onu osobnost kakvu je imala njegova animirana verzija.

Sada kada smo završili s likovima, da se dohvatimo još jednom vrlo važnom aspektu filma – glazbi. Glazba je, bez ikakvog pretjerivanja, vrhunska! Tu mislim kako na pjesme, tako i na arapske skladbe kojima se savršeno postigla atmosfera Bliskog Istoka. Što se tiče samih pjesama, postoje dvije vrste, one nove i one koje su uzete iz (o čovječe, koliko već puta ovo ponovih) originalnog filma. Već sam spomenuo pjesmu Arabian Nights koja je ponovno poslužila kao savršen uvod u film, zatim također kultne pjesme Friend Like Me, Prince Ali, i naravno, neizostavna A Whole New World koje su, iako su ih sada izvodili ovi novi glumci, toliko dobro određene da se razlika između njih i onih i originalnih gotovo ne primjeti, a film je time samo dodatno dobio na karizmi izuzetnog Disney mjuzikla. Što se tiče novih, najviše pažnje plijeni pjesma Speechless koju izvodi Naomi Scott, a scena gdje tu pjesmu pjeva kao princeza Jasmina je uistinu izvrsna, iako mi se na prvu učinilo da je na početku te scene Thanos opet pucnuo prstima (šala-mala, ali možda je i od vas netko to pomislio kada je vidio tu scenu).

Već sam spomenuo da su skladbe i ambijent Bliskog Istoka odlično prikazani, ali mogu još nadodati da su plesne scene i koreografije vrlo dobro napravljene i izrežirane, u kombinaciji s tom arapskom glazbom, maksimum iz tog aspekta je svakako postignut.

Što se tiče mana, ovaj film nema baš neoprostivih grešaka. Već sam spomenuo da određene kultne scene kojih se sjećamo iz originala nema, ali što je tu je, nije to toliki grijeh. Možda jedino što mi je Jafar djelovao malo previše čudno u trenutku kada se pretvorio u crvenog Duha. Spomenuo sam da mi je baš žao što ga nismo vidjeli kao divovsku zmiju, umjesto toga smo dobili divovskog Iaga, ali i remakeovi vazda moraju nešto novo miješati u tim poznatim receptima.

Zaključimo, Aladdin je bez sumnje kvalitetan Disney uradak koji će obožavateljima sigurno pružiti dva sata čiste obiteljske zabave, a usput vam još i probuditi nostalgiju za vremenima kada smo gledali originalni film. Film ne spada u elitu Disney filmova, ali ima sve ono što smo željeli od njega i zato ga na kraju možemo svrstati u kategoriju iznad-prosječno dobrih filmova.