Meni (The Menu, 2022.) – Recenzija filma

UPOZORENJE: Blagi spoileri za film Meni

Kad bismo za Svijet filma trebali opisati Meni, možda bi bilo najbolje reći da ovaj film funkcionira kao hičkokovski Ratatouille na steroidima. Jer svakako se radi o unikatnom uratku: riječ je o, prvenstveno, crnohumornom hororu, ali onome u kojem nema ustaljenih žanrovskih konvencija poput maskiranog ubojice, glupavih tinejdžera ili nadnaravnih prikaza. Dapače, i samo ukalupljivanje ovog filma u žanr horora potencijalno je problematično, jer on dobrano zapada i u triler, premda je protkan nasilnim i krvavim scenama.

Redatelj i scenaristi ne razočaravavaju

Redatelj ovog filma jest Mark Myold, koji je nedavno radio na televizijskim serijama poput Igre prijestoljai Nasljeđa. Možda je nasilje pokupio iz Westerosa, a crni humor (i satiru) od obitelji Roy, pa navedene sastojke pomiješao u ovaj film. Kako god bilo, mora se istaknuti da je Myold posljednji igrani film snimio davne 2011. godine, i to romantičnu komediju Koji je tvoj broj?, pa nas skok s takvog djela na Meni potencijalno ostavlja iznenađenima. No, Myold ne razočarava, kao ni scenaristi Seth Reiss i Will Tracy.

Kao što smo rekli, premisa filma Meni podsjeća na neke Hitchcockove – ili Lumetove – radove, ali i na bisere poput Poziva (2015.) ili Ispita (2009.). Šačica pojedinaca zatekne se u jedinstvenom prostoru, povezani određenim zapletom. Međutim, ovdje se sukob većinom ne pobuđuje između same šačice pojedinaca, već na temelju dinamike između njih s jedne strane, te kuhinjskog osoblja s druge.

Spomenuta šačica uzvanika brodićem doputuje na usamljeni privatni otok na kojem se smjestio ekskluzivan restoran. Restoran vodi svjetski poznati chef de cuisine Julian Slowik (Ralph Fiennes), koji je ondje ujedno i glavni kuhar. Sam restoran ustrojen je vojnički, s osobljem koje se bespogovorno pokorava Slowiku i njegovim ekstravagantnim prohtjevima.

Uzvanici su šaroliki, a svi su ondje da uživaju u ekskluzivnoj večeri

Uzvanici su šaroliki i zastupaju razne djelatnosti. U prvom je planu Tyler (Nicholas Hoult), snobovski nastrojen obožavatelj Slowikovih kulinarskih majstorija, te Margot Mills (Anya Taylor-Joy), njegova oštroumna pratnja i protagonistkinja. Nadalje, prisutni su gastro kritičarka, umišljeni holivudski glumac koji preživljava na staroj slavi, biznismeni, tehnološki poduzetnici, pa čak i jedna opijena alkoholičarka. Drugim riječima – uzvanici su šaroliki, a ondje su da se dobro najedu na ekskluzivnoj i skupocjenoj večeri.

Kuhinja je nesmetano pripojena samom prostoru za jelo, tako da uzvanici čitavo vrijeme imaju pogled na vojnički ustrojene kuhare koji s gotovo robotskim pokretima te savršenim kulinarskim umijećem spremaju poslastice. Samo što poslastice, vrlo brzo saznajemo, i nisu baš poslastice – naime, svako jelo na specifičnom meniju poseban je umjetnički izričaj s vlastitom pričom, pa sama hrana, smještena u drugi plan, povremeno zbog toga pati. Primjerice, jedno jelo na meniju trebalo bi biti kruh, no s obzirom na to da iz određenih razloga Slowik odbija poslužiti nešto tako prozaično, uzvanicima se poslužuju – prazni tanjuri.

Meni sa svakim novom jelom pojačava napetost. Uzvanici shvaćaju da se događa nešto čudno (izuzev Tylera, snoba koji u svemu pronalazi zadovoljstvo, na neodobravanje svoje pratnje), pa tako i dijalozi postaju vatreniji, a sukob se između gostiju i kuhara zaoštrava. Osim što svako novo jelo podrazumijeva i sve opipljiviju dozu horora, gledatelji će osjetiti još dublji strah za uzvanike jednom kad se otkrije da, htjeli – ne htjeli, oni nemaju izbora nego ostati na večeri. Tko se usprotivi, jao si ga njemu. Izlaza nema, meni ide dalje.

Izvrsna dinamika između protagonistkinje i antagonista

Meni se usredotočuje na Margot, prikazujući nam događaje ponajviše iz njezine perspektive. Pronicljiva, te i sama zagonetna, ona u jednom trenutku pokušava pobjeći na donekle lukav način, ali joj to ne polazi za rukom. Potom se zatekne pred samim Slowikom te se između njih dvoje – protagonista i antagonista – razrađuje zanimljiva dinamika u kojoj kao da se nazire obostrano poštovanje. Slowik je, međutim, nezadovoljan činjenicom da je Tyler doveo Margot kao pratnju, jer je originalno njezino mjesto trebala zauzeti jedna druga dama, pa je tako protagonistkinja svojevrsna „crna ovca“ među gostima, te rupa u Slowikovom planu.

Postoje trenuci kad likovi napuštaju restoran, premda su rijetkost. Jedna specifična scena bijega pruža kratak predah prije završnice, koja vas neće pretjerano iznenaditi, ali vas svakako neće ni ostaviti ravnodušnima. Reći ćemo samo da je ranije spomenuta dinamika između Margot i Slowika na vrhuncu savršeno odigrana.

Što se tiče podteksta, u filmu Meni može se iščitati sve i svašta. To je satirični prikaz pretencioznog pristupa gastronomskoj kulturi, gdje snobovski kritičari i ostali kušači analiziraju jela do te mjere da zaboravljaju naprosto uživati u hrani. Kako je riječ o kritici takvog pristupa hrani, koju se tretira poput umjetničkog djela, moguće je povući paralelu i s pretencioznim pristupom umjetničke kritike, gdje se u pojedinom filmu (ili možda knjizi ili glazbenom uratku) pronalazi i najmanja „dlaka u jajetu“ kako bi se pronašle zamjerke.

Nadalje, s jedne strane prikazuje se ugostiteljska kultura koju predstavljaju radišni i vrhunski kuhari, a s druge uvaženi gosti iz različitih „buržujskih“ miljea, pa se čini mogućim da je Mylod Meni protkao i društvenom-ekonomskom kritikom. Premda se nalaze na istoj fizičkoj razini, kuhinja i prostor za jelo dva su oprečna svijeta: jedan koji previše očekuje od drugog u svrhu vlastita užitka, drugi koji obiluje neprijateljstvom. Želite li, na temelju ovoga možete ukazati na podtekst društvene nejednakosti.

Drugi hvalevrijedni elementi

Meni ima još hvalevrijednih elemenata. Montaža je upečatljiva, te je film podijeljen na segmente prema restoranskim jelima, pa će vam poneki tekst na ekranu izmamiti i osmijeh na lice. Gluma je generalno solidna i funkcionalna, s tim da najviše pohvala zasluženo idu Fiennesu i Taylor-Joyevoj. Baš kao što se ranije iskazao u ulozi Lorda Voldemorta, Fiennes ponovno savršeno utjelovljuje manijakalnog psihopata, a Taylor-Joy u svoj lik unosi uvjerljiv skepticizam, hrabrost i ranjivost.

Što se tiče većine likova, osim površinskih karakteristika, oni nisu pretjerano razrađeni. Ipak, to nije zamjerka, jer film skladno teče i bez tih elemenata. Ono što je najvažnije jest činjenica da su Slowik i Margot valjano razvijeni, pa kao gledatelji pritom puno bolje razumijemo njihove postupke, a posljedično nam je i više stalo do Margot (a možda i do manijakalnog psihopata Slowika).

Sve u svemu, Meni nudi jedinstveno iskustvo. Osim što možete očekivati krvoločnu i crnohumornu verziju Ratatouillea – posipanu dramskim elementima Hitchcocka i Lumeta – pripremite se za bizarne obrate, snažnu napetost, kvalitetnu dinamiku između protagonista i antagonista, te sve u svemu dobar provod.

I da, nemojte gledati Meni na prazan želudac. Naknadno ćete htjeti u restoran, a to možda i neće biti najpametnija ideja.