Recenzija: Tenet (Tenet, 2020)

Stigao je i taj 26. kolovoza 2020. godine, a s njim i Nolanov Tenet u domaća kina. Koronakriza je učinila svoje i kraj kolovoza nam je, nakon dugo čekanja, konačno donio prvi veliki hit ove godine. Nolan je do sada bio nepogrešiv u svojim filmovima, a u našoj kritici pročitajte nastavlja li se ta tradicija.

Žanr:

akcija, SF

Režija:

Christopher Nolan

Scenarij:

Christopher Nolan

Glumačka postava:

John David Washington (Protagonist), Robert Pattinson (Neil), Elizabeth Debicki (Kat), Kenneth Branagh (Andrej Sator), Michael Caine (Michael Crosby)

Sinopsis:

Naoružan tek jednom riječju – “tenet” – Protagonist (John David Washington) ovoga filma mora manevrirati kroz turbulentni svijet međunarodne špijunaže kako bi spriječio Treći svjetski rat i tako spasio svijet.

Evo i mene konačno, nakon velike pauze. Iako sam imao onaj jedan ljetni art film što sam ga recenzirao, radilo se tu o prošlogodišnjem uratku, koji je – igrom slučaja – igrao u lokalnom nezavisnom kinu. Sada, nakon gotovo pola godine pauze, pohodio sam pretpremijerno prikazivanje Nolanovog Teneta u multipleks kinu i moram reći da je doživljaj, nakon toliko vremena, izvrstan. Kriza je odgodila mnogo premijera, neki filmovi su skroz batalili kina i otišli na streaming, međutim pedantni Christopher Nolan bio je uporan u svom naumu da nam ovo IMAX remek-djelo prezentira u kinima te je, nakon odgoda i tkoznačega, Tenet napokon stigao u svjetska kina, a Hrvatska je jedna od zemalja koja je prva dobila pravo na distribuciju. I eto nas i nadam se da ćemo se sada malo češće čitati nego ovih prethodnih mjeseci.

O Tenetu bismo imali dosta toga za reći, ali ukratko možemo samo istaknuti da je Nolan na ideji za ovaj film radio punih 20 godina, dok je sam scenarij nastajao šest do sedam godina, prema redateljevim vlastitim riječima. Žanrovski je ovo špijunski akcijski triler s elementima znanstvene fantastike, međutim ako bismo ga već morali žanrovski ukalupiti, radi se o špijunskom filmu. Naime, ovo je relativno bitan podatak jer je Nolan tradicionalno poznat kao redatelj koji – iako je žanrovski vrlo fluidan – istražuje različite žanrove u svojim uracima te se dosada pokazao nepogrešivim u svakom novom žanrovskom izletu pa tako Tenet možemo smatrati Nolanovim uspješnim iskorakom u žanr špijunskog filma.

Sam film je prilično kompleksan, kako u narativnom, tako i u tehničkom smislu, međutim do kraja sve – više-manje – legne na svoje mjesto. Nolan je u režijskom smislu još jednom odradio briljantan posao i napravio film koji je, karakteristično za njega, precizan kao švicarski sat. Svaki je kadar precizno odmjeren i uklopljen u cjelinu, nema praznog hoda, a sve ono što vam se možda čini nejasnim ili neobičnim do kraja filma elegantno sjeda na svoje mjesto. Tu se vidi da je ovo passion project što ga je Nolan radio godinama, jer ovako savršena slagalica znači samo to da ste uložili enormnu količinu vremena i truda u oblikovanje labirinta što ga ovaj film iznosi. Tomu svemu je doprinio i maestralni rad kamere Hoytea van Hoyteme, koji je s Nolanom surađivao i na Interstellaru i na Dunkirku, a sjetite se samo kako je rad kamere u Dunkirku bio genijalan, kao i rad ostatka tehničke ekipe, posebice scenografa i ekipe zadužene za zvuk. Iako Nolan nije verist niti neorealist, njegova filmska filozofija, odnosno njegova estetika je takva da filmom ne želi samo ispričati priču, već pružiti jedno sveobuhvatno audiovizualno iskustvo koje će vas u potpunosti obuhvatiti i unijeti u svoj svijet. Tako je nastao i Tenet – s maksimalno realizma, i s minimalno efekata.

Dan prije Teneta sam, kao zagrijavanje, pogledao i Inception u kinima. Bio mi je to prvi put da taj film gledam u kinima, tako da mogu reći da je ova remasterirana verzija bila savršeno kino iskustvo, međutim nećemo sada govoriti o tome. Prije samog Početka, prikazan je kratki film o snimanju Teneta s komentarima redatelja, glumaca i članova ekipe. Tu je, između ostalog, Nolan objasnio svoju filozofiju – koju dosljedno provodi u svim svojim filmovima – te je naglasio kako su sve scene u Tenetu snimane s minimalno efekata, odnosno – sve ono što su mogli snimiti, snimili su. I to se vidi. Vi doista osjetite autentičnost tih kadrova, autentičnost same scenografije (a bila je zahtjevna jer je ekipa puno putovala) i vidite da nema korištenja masovnog CGI-ja kako bi se grafički generirali kadrovi koji su se mogli snimiti bez problema, kao što to radi Disney (posebice s Marvelom). Jasno, efekti su nekada i negdje neophodni, ali Nolan je skoro sve scene – da, da, i onu s avionom (spoiler alert: ono je pravi avion) – snimao direktno, a CGI je korišten tamo gdje je to bilo potrebno u postprodukciji; zeleno platno je bilo persona non grata na snimanju.

I kada shvatite koliki je trud uložen u snimanje ovoga filma, koliko je cijela ekipa morala raditi da bi vam prezentirala Nolanovu unikatnu viziju, ona shvatite da imate posla s istinskim remek-djelom. Robert Pattinson je u onom filmu o snimanju filma rekao kako bismo doista trebali uživati u ovom filmu jer ovo što Nolan radi, to više ne radi nitko, a vjerojatno više ni neće. Puno je ljepše kada vidite i osjetite autentičnost ulica Tallinna ili Londona, nego kada glavni glumac šeta New Yorkom, a vi vidite da je taj itekako snimljiv kadar zapravo računalno generiran. I zato se Nolanu možemo samo nakloniti, jer ovo što je on stvorio, što on kontinuirano stvara, to je jedinstveno filmsko iskustvo i Nolan je bez premca jedan od najboljih suvremenih filmaša, a Tenet još jedno remek-djelo s izvanrednom tehničkom realizacijom.

Iako imam običaj prvo govoriti o glumcima, a onda o interpretaciji filma, sada ću promijeniti redoslijed. Vidjet ćete zašto.

Tenet je jedan izrazito atmosferičan (čemu doprinosi i pomalo jeziva glazba oskarovca Ludwiga Göranssona) film, koji kombinira nekoliko žanrova u jedno. Tu imate jako puno različitih elemenata, koji se zajedno spajaju u jednu napetu, akcijom nabijenu špijunsku priču o spašavanju svijeta. U pozadini cijele priče je obrnuta entropija koja ljudima i objektima omogućava da putuju unatrag kroz vrijeme. Dakle, oni u suštini idu naprijed, ali se nama čini da se kreću unatrag. Koncept je prilično zanimljiv, a temeljen je na nekim postavkama teorijske fizike o prirodi i percepciji vremena, putovanju kroz vrijeme, teoriji struna i alternativnim realnostima. Mogli bismo to pojednostaviti i reći da je ovo malo sofisticiraniji Povratak u budućnost, ali time bismo umanjili prelijepu kompleksnost Nolanove priče, koja ima svoje uporište u nekim pristupima iz teorijske fizike (dakle, ne radi se o potpunim izmišljotinama).

Naracija je vrlo složena i krajnje nelinearna, što vam na trenutke prilično otežava praćenje filma i vjerujem da će biti velika količina vas koja će se pogubiti u kompleksnim (ali genijalnim) dijalozima, dugim objašnjenjima i narativnim linijama. Znanstvenica na samom početku filma kaže Protagonistu da uopće ne pokušava shvatiti cijeli taj koncept, tako da bi – barem za početak – to bio i moj savjet vama. Nemojte se truditi pohvatati sve na samom početku jer ćete se definitivno pogubiti, a onda kada dođe trenutak da vam film sve sam pojasni, više vas ili neće biti briga, ili vam neće biti ništa jasnije. I mislim da bi oba ova scenarija bila loša jer bi vam mogli pokvariti doživljaj filma, a to bi bila šteta jer se stvari doista fino poslože na samom kraju i bude vam otprilike jasno što se desilo, kada se desilo i kako se desilo. Dakle, gledajte film i pratite ga s užitkom, bez da mozgate oko shvaćanja same radnje, jer će se taj dio riješiti sam od sebe. U tom nelinearnom narativnom toku Tenet je jako sličan Početku, međutim, ako vam se Početak svojedobno činio kompleksnim i konfuznim, vjerujte mi da je on slikovnica za djecu u usporedbi s nelinearnošću Teneta. I dok je potpuno legitimno da ne volite filmove s nelinearnom naracijom (a Nolan ih, ruku na srce, ima), važno je znati da je ona, ako je izvedena dobro (a kod Nolana neupitno jest), jedan od najinteresantnijih i najnapetijih narativnih postupaka u filmu. Takva naracija drži pažnju, doprinosi misteriju i gradi napetost, a Nolan je vješto kapitalizirao sa sva tri elementa i napravio priču koja, iako djeluje kao nesavladivi labirint, zapravo ima potpunog smisla i jedna je vrlo koherentna, odnosno smislena narativna cjelina.

Žanrovski je Nolan opet pogodio, isto kao što je pogodio i s koncipiranjem likova. Ne možemo izbjeći usporedbe s Početkom (sjećate se da se dugo godina špekuliralo da je Tenet zapravo nastavak Inceptiona, međutim nije), tako da treba istaknuti koje su dvije bitne razlike između ova dva vrlo slična i vrlo slično realizirana filma. S jedne strane, Inception je film koji je – unatoč napetoj radnji – jako ovisio o svojim likovima te je imao nevjerojatno snažan dramski element. U fokusu tog filma su likovi, njihovi najintimniji aspekti i ta ljudska drama je ono što je Početku dalo potrebnu dubinu na samom kraju. Tu je Nolan priču modelirao prema likovima, odnosno podredio ju je njima. S druge strane, Tenet je u potpunosti posvećen priči, tako da likovi – iako imaju određeni razvoj – nisu toliko eksponirani, koliko su vješto iskorišteni narativni elementi. Jasno, ova priča ne bi mogla funkcionirati bez njih, ali Tenet je ipak film o spašavanju svijeta, to je film čija je priča njegov sukus i koji se vrti oko toga da vas osvoji pričom, a ne dramskim lukom samih likova. Drame ima, ali ona nije niti toliko snažna, niti toliko duboka kao u Početku. I tako su Inception i Tenet zapravo dvije strane iste medalje – vrlo slični filmovi, ali različitim naglascima na različitim elementima, odnosno upotpunjuju se u smislu da jedan nadoknađuje ono što je “nedostajalo” drugom i obrnuto.

Likovima sam se odlučio pozabaviti na kraju jer su oni, kao što sam gore rekao, nešto manje eksponirani u ovome filmu u odnosu na samu ideju filma. Protagonista ovoga filma (čije ime, interesantno, nikada ne saznajemo iako je bilo barem pet situacija u kojima je bilo pristojno, ako već ne i potrebno da se predstavi) tumači John David Washington, koji je izvrsno utemeljio sve aspekte lika. Od akcijskih scena preko suptilnog humora, Protagonist je doista uvjerljiv i snažan protagonist ovoga filma, posebice u svjetlu činjenice da je njegova uloga u cijeloj naraciji mnogo veća nego što se čini pa je tako i kao protagonist neosporivo uvjerljiviji. Njegovog “sekundanta” Neila tumači Robert Pattinson, koji je toliko suptilan, a opet toliko snažan da ćete ga apsolutno obožavati. On je jedan vrlo zanimljiv vatsonovski tip lika, ali je izrazito inteligentan i perceptivan, samo što se često – s dobrim razlogom – pravi glup. Pattinson sve aspekte svoga lika, a posebice emotivni oproštaj na samom kraju, odrađuje izvrsno i bio je pravi užitak gledati ga na ekranu. Vrlo slično je i s Elizabeth Debicki, koja je imala najsnažniju ulogu što se tiče dramskog razvoja. Iako je često glumila paćenicu u svojoj karijeri, svaki put je jednako uvjerljiva, ali na drugačiji način te se pokazala kao izrazito kvalitetna dramska interpretatorica koja uvjerljivo može iznijeti tragediju svoga lika. Ostali protagonisti nisu toliko izraženi, međutim treba – kao simpatične sporedne likove – spomenuti Ivesa (Aaron Taylor-Johnson) i Mahira (Himeš Patel).

Negativca, Andreja Satora, tumači Kenneth Branagh. Iako vam Kenneth Branagh – kao i meni, vjerojatno – ne bi bio prvi izbor za ulogu ruskog negativca s izraženim sadističkim tendencijama, moram priznati da je bio ne samo uvjerljiv u svojoj interpretaciji, već i kao negativac. Spreman, spretan i s vrlo opasnim planom karakterističnim za uvrnuti um kakav je njegov, Sator dugo uspijevao biti ispred svojih progonitelja te je u tom smislu predstavljao pravu prijetnju. Tu je Nolan doista dobro odradio taj element, jer se ovakvi megalomanski negativci često pogube u šabloniziranosti tog tipa lika i postanu tipski likovi, bez neke istinske suštine. To se Nolanu nije dogodio i uspio je izgraditi Satora na način da doista imate osjećaj straha kada shvatite da bi njegov plan možda mogao i uspjeti.

I eto nas, došli smo do kraja. Tenet je film koji je u svakom slučaju jedinstven i još jedan dokaz Nolanove nadljudske kvalitete. Precizno konstruiran do savršenstva, do usklađenosti svakog kadra i svake riječi, Tenet je žanrovski kompleksan špijunski film koji još jednom pokazuje kako bi Nolan od animirane reklame za sredstvo za čišćenje WC školjke mogao napraviti istinsko umjetničko remek-djelo. Iako nema dramsku snagu Početka, Tenet ima snažnu, uvjerljivu i napetu priču koja se majstorski upotpunjuje odličnim glumačkim interpretacijama i autentičnim tehničkim aspektima, koji su ovo IMAX iskustvo (a Nolan je jedan od pionira IMAX-a) učinili još grandioznijim.

Ako vam se film bude učinio preteškim ili zbunjujućim, samo se opustite i uživajte jer će vam se do kraja filma cijela zbirka biti potpuno jasna, a ako i dalje bude nekakvih repova – toplo vam preporučujemo da ponovo odete u kino i pogledate film, jer isplati se pogledati ga više puta!