Iako multipleksi još ne rade, neka kina u zemlji konačno su se – nakon duge pauze – otvorila i evo, dočekali smo nakon mjeseci čekanja prvi odlazak u kino. Iako kina vrte stare filmove, hvaljeni Portret djevojke u plamenu nije došao na repertoar do sada, tako da smo ga odlučili pogledati i kazati vam radi li se doista o izvrsnom filmu ili o razvikanom uratku.

Žanr:

Drama, romantika

Režija:

Céline Sciamma

Scenarij:

Céline Sciamma

Glumačka postava:

Noémie Merlant (Marianne), Adèle Haenel (Héloïse), Luàna Bajrami (Sophie), Valeria Golino (Grofica)

Sinopsis:

Mlada slikarica Marianne (Noémie Merlant) dolazi na usamljeno imanje kako bi napravila portret mlade djevojke Héloïse (Adèle Haenel), koja se vratila iz samostana nakon smrti svoje sestre i sada čeka dogovoreni brak s mladićem kojeg joj je namjestila njezina majka (Valeria Golino). Portret je svojevrsni bračni polog, međutim Héloïse odbija pozirati, tako da Marianne mora manevrirati i u tajnosti izraditi portret. Međutim, tokom tog zadatka, Marianne i Héloïse razviju snažne emocije jedna prema drugoj, ali emocije koje moraju opstati u surovoj stvarnosti njihovih društvenih položaja.

Film Portret djevojke u plamenu najavljivan je kao jedan od najboljih francuskih i europskih filmova 2019. godine, čemu svjedoče i brojne nominacije i nagrade što ih je pokupio. Film je bio nominiran za Zlatnu palmu, a na Cannesu je dobio nagradu za scenarij i Queer Palmu u kategoriji najboljeg filma LGBT tematike. Također, bio je nominiran i za Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma (nominacija za Oscara je, nažalost, izostala) te za nekoliko Césara, uz pobjedu u kategoriji najbolje fotografije. Naravno, ovo su samo velike nagrade – bilo je tu još more manjih – a uvod u tekst odlučio sam započeti s ovime da pokažem koliko je ovaj film zapravo relevantan, iako nije dobio previše medijskog prostora.

Redateljica i scenaristica Céline Sciamma meni je dosad bila nepoznato ime, iako sam saznao da se radi o prilično plodnoj europskoj redateljici koja ima određeni ugled među europskim filmašima. Ne znam kakvi su joj raniji uraci, ali ako je suditi po Portretu djevojke u plamenu, Sciamma je izrazito pedantna i sofisticirana redateljica koja precizno gradi svoju priču, uspješno balansirajući između dinamike naracije i psihologije likova i njihovih odnosa. Režijsko-tehnički elementi ovoga filma odrađeni su besprijekorno – od odabira lokacije pa sve do kamere, Sciamma je postigla da film autentično prikaže vremenski period u kojemu se odvija te uvjerljivo prenese dojam prostorne i vremenske izoliranosti tog historijskog trenutka (koji je za film zapravo sadašnjost, ali nama djeluje vrlo arhaično), a da je pritom zadržala visoku razinu umjetničke sofisticiranosti i estetske kvalitete koja se vidjela kroz brojne kadrove u kojima se prirodni kolorit tako prekrasno uklapao u sentiment scene. Ovdje posebno moram pohvaliti scenu koja dijeli ime s naslovom samoga filma i mislim da je taj trenutak, iako je narativno bio dosta komičan, jedna od estetski najljepših scena u filmu posljednjih nekoliko godina.

Na jednak način izrađen je i scenarij. Radnja možda nije najdinamičnija, ali komorna opskurnost ovoga filma davala mu je dovoljno misterija i napetosti da ste u svakom trenutku očekivali da se nešto dogodi, iako je sam tempo vrlo odmjeren i tek povremeno buran (tu je Sciamma izvrsno poentirala sa scenografijom, odnosno s prirodom, čije je “ponašanje” često reflektiralo psihičko stanje likova u određenoj sceni, što je izvanredno simboličan postupak). Sciamma je gradila priču, jednako se fokusirajući na samu naraciju, koliko i na likove – dvije mlade djevojke koje iznose nijemu tragediju ovoga filma. Ima tu mnogo izvanrednih scena, dijaloga, povijesne autentičnosti koja se proteže kroz priču, ali i mnogo prekrasne simbolike, koja se najviše odlikuje kroz metanarativnu refleksiju na priču o Orfeju i Euridiki, a koja se znakovito prelijeva na priču koju nam donose Marianne i Héloïse. Sve u svemu, tehničko-scenaristički aspekt ovoga filma apsolutno je besprijekoran i iako vas dinamika možda neće oduševiti, morate znati da ona ima svoju funkciju i da je ona takva s razlogom, a taj razlog se otkrije tek kada se cijela priča – predivna priča – koju je Sciamma htjela ispričati skladno zaokruži u cjelinu.

Nositeljice ovoga filma su Marianne i Héloïse. Prva od njih je mlada slikarica unajmljena da izradi portret, dok je druga mlada plemkinja čiji portret treba biti izrađen. Noémie Merlant i Adèle Haenel izvanredno su odradile svoje uloge te zaslužuju svaku pohvalu za autentičnost, ali i uvjerljivost svojih interpretacija, koje su samo zaokružile kvalitetu ovoga filma. Međutim, od samih glumica mnogo su interesantniji likovi koje one tumače, a to su Marianne i Héloïse.

Iako je ovo standardna šablona ovakvih ljubavnih priča – Jane Austen je izgradila karijeru na njima, primjerice – inherentne razlike u porijeklu i društvenom položaju (sve jako bitni elementi perioda prikazanog u filmu) dvaju junakinja ovoga filma čine sukus njihove dinamike. S jedne strane tu je Marianne, mlada, ali opet poznata i talentirana slikarica koja, kako se čini, dolazi iz građanske obitelji te je, unatoč svom talentu, u sjeni svog mnogo poznatijeg oca (ona čak izlaže svoje slike, za koje dobiva pohvale, pod očevim imenom, što je i svojevrsna refleksija na društveni položaj žene u tom periodu, iako to nije fokus ovoga filma u tolikoj mjeri). Upravo zbog toga, ona je jako ponosna, jako je samosvjesna i vrlo je čvrst karakter koji ne dozvoljava vanjskim utjecajima da ga lome i da ga gaze. S druge strane, Héloïse je plemkinja koja je cijeli svoj život provela u samostanu, ali ju je majka, nakon smrti njezine sestre (sugerira se da je u pitanju samoubojstvo), vratila iz samostana i odlučila joj se posvetiti toliko da joj je odmah pronašla potencijalnog supruga i ubacila ju u brak koji ona ne želi. Problem je što je Héloïse isto tako ponosna, samosvjesna i vrlo obrazovana djevojka koja je svjesna neizbježnosti svoje situacije te se, kao kakav enfant terrible, bori protiv svoje sudbine kako zna i umije, a u ovom slučaju je to sabotiranje izrade portreta koji bi trebao služiti kao “polog” za sklapanje braka; Héloïse je svjesna da, dok portreta nema, nema ni braka te ona iz tog razloga odbija pozirati prvom slikaru kojeg njezina majka unajmi. Iz tog je razloga Marianne portret morala izrađivati u tajnosti, praveći se da je Héloïsina pratilja za šetnju kako bi dobro proučila njezin lik i onda ga reproducirala na platnu.

“Problem” ove priče nastaje kada se Marianne i Héloïse zaljube jedna u drugu. Emocije su evidentne vrlo rano, međutim sam odnos dugo ostaje u sjeni njihova ponosa, ali i društvenih skrupula kojima su podložne. Tek odlaskom majke u Milano, njih dvije se donekle oslobađaju te sa sluškinjom Sophie (Luàna Bajrami) zapravo počinju pričati najljepšu priču ovoga filma. Prikaz tih triju djevojaka kako u slobodi vlastite izolacije konačno pokazuju svoje prave ličnosti mene je oduševio i smatram kako je Sciamma karakterizacijski i scenaristički ovaj dio odradila bez ijedne greške, majstorski i savršeno, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da nije gubila autentičnost opskurnosti povijesnog trenutka (često se ovakvi trenuci u suvremenim filmovima jako “moderniziraju” pa više podsjećaju na kakav chick flick nego na povijesnu dramu) te brojnu simboliku koja je prisutna u ovim trenucima. Ključna scena je upravo ona kada se Héloïsina haljina zapali – tako i nastaje Marianneina slika Portret djevojke u plamenu, pogled na koju na samom početku filma u maniri Marcela Prousta i njegovog kolačića (kod nas bi to bio Krležin Filip Latinovicz koji dodiruje metalnu kvaku) evocira glavnu radnju cijelog filma – i nakon koje se fasade ponosa dvaju junakinja počinju urušavati i njih dvije se prepuste emocijama koje su toliko dugo bile suprimirane. U tom je dijelu prikazana i sporedna radnja oko Sophieinog abortusa (ima film taj blagi sociopolitički komentar, ali nije njime opterećen, što je izvanredno), koja također ima funkciju u zbližavanju dvaju junakinja.

I u trenutku kada se čini da je sve lijepo, stvarnost pokuca na vrata. Novi portret što ga Marianne izrađuje postaje, u jednoj od scena, simbol surove stvarnosti koji i Marianne i Héloïse baca u očaj stvarnosti u kojoj je njihova ljubav ne samo zabranjena, već i potpuno nemoguća. Bez previše okolišanja, njihova se priča odvija onako kako surova stvarnost to želi – Marianne završi portret i dobije svoju naknadu, nakon čega se nastavlja baviti slikanjem i postaje profesorica, dok Héloïse odlazi u Milan, gdje se udaje i svom suprugu rađa dijete. Neću vam otkriti što bude kasnije, jer film ima jedan melankolični epilog, samo ću naglasiti da je onaj trenutak kada se teatrom ori Vivaldijevo Ljeto iz Četiri godišnja doba, u sceni koja stilski jako podsjeća na estetiku Kubrickovog Barryja Lyndona ili Formanovog Amadeusa, kada Héloïse plače jer se sjeti da joj je Marianne na čembalu pokušala odsvirati upravo tu kompoziciju (na čembalu to djeluje malo nezgrapno jer nije baš najbolji instrument za sviranje kompozicije za gudačke instrumente), da je taj trenutak zapravo vrhunac jedne tragedije koja je, unatoč glasnom orkestru, zapravo ostala nijema, tiha i tjera na plakanje u tišini te modre, melankolične, orfejske tragedije.

Portrait de la jeune fille en feu (2019)

U konačnici treba reći da je ovo doista fenomenalan, snažan i prekrasan film. Redateljica i scenaristica Céline Sciamma uspjela je prikazati jednu snažnu, osebujnu, prelijepu, ali tragičnu ljubavnu priču dvaju djevojaka – slikarice Marianne i plemkinje Héloïse – u autentičnom povijesnom ambijentu. Iako je razvoj njihova odnosa donekle formulaičan, činjenica da je Sciamma poznatu priču uspjela prezentirati na tako uvjerljiv, snažan i duboko simboličan način svjedoči o istinskoj dubini i umjetničkoj kvaliteti ovoga filma. Svi elementi su realizirani besprijekorno i film je zapravo jedna estetska bravura kakva se ne viđa često, a kada tomu pridodate prije svega uvjerljivu, a onda i prelijepo konstruiranu priču – onda dobijete film koji je vrijedan divljenja. Portret djevojke u plamenu to apsolutno jest i u neku ruku je poseban, ako već ne i jedinstven, s obzirom da su brojni književnoumjetnički elementi u ovome filmu poslagani u jedan tako iskreno lijep mozaik (tu bih spomenuo i ljepotu filma Call Me By Your Name, iako su oni konceptualno drugačiji prije svega zbog velike razlike u povijesnom kontekstu, mada je estetika ljubavnog odnosa ista) da je film u svakom pogledu ostvario ono što je želio i trebao ostvariti.