Recenzija: Fractured (2019)

Vozeći se u diljem zemlje, Ray, njegova supruga i kćer zaustavljaju se na odmorištu uz autocestu, gdje njegova kćer pada i razbija ruku. Nakon velike žurbe u bolnicu i sukoba s prijamnom sestrom, Ray je napokon u mogućnosti odvesti je liječniku. Dok supruga i kćer silaze dolje na MR, Ray, iscrpljen, zaspe u stolici u predvorju. Kad se probudi, više nemaju nikakvu evidenciju ili saznanje o Rayovoj obitelji.

Fractured je novi Netflixov Američki triler film, redatelja Brada Andersona, prema scenariju od Alana B. McElroyja. Zvijezde filma su Sam Worthington, Lily Rabe, Stephen Tobolowsky, Adjoa Andoh i Lucy Capri.

Film prati obitelj koja nakon sudjelovanja u nesreći završi u bolnici kako bi provjerili je li sve uredu. Žena odlazi s curicom na pregled dok otac Ray (Sam Worthington) ostaje čekati. Nakon što ih dugo vremena nema, on odluči saznati gdje su i što se to događa u bolnici u kojoj ništa nije kako se na prvu čini.

Fractured je vrlo interesantan film, koji je podijelio čak i kritičare. Interesantno je da mu kritika na Metascoru daje samo 36 ocjenu od 100, dok na Rottenu puno bolje stoji i otprilike kao kod gledatelja na IMDbu, ima 69% (6.3 trenutno ocjena na IMDbu).

Što se men tiče, ja sam poprilično zadovoljan s ovim filmom. Iako počinje po mom mišljenju malo previše usporeno na početku i dosta se toga odužilo više nego je trebalo, kada se stvari počnu događati i misterija počne razvijati, zaista vas prilijepi za ekrane. To ne znači da film nažalost nije predvidiv, čak naprotiv već se na pola filma može zaključiti točno što će i kako biti njegov zaključak. Međutim, neovisno o tome što vjerojatno većina gledatelja pogađa kakav će biti kraj, film je zanimljiv i ne možemo dočekati što će se sljedeće dogoditi ili što će nam sljedeće otkriti i taj završni čin, tu potvrdu našeg predviđanja.

Atmosfera u filmu je dobro napravljena, ponekad se čini pomalo nestvarnom i čak gotovo nadnaravnom, međutim, kako se film sve više odvija, stvari oko nje i bolnice u kojoj se većina filma odvija, počinju sjedati na svoje mjesto.

Možda najveći problem u filmu su likovi, odnosno sporedni likovi. Ray, kojeg glumi Worthington, za razliku od ostalih uopće nije loš. Na početku počne nekako slabo i to ne mislim u psihološkom smislu, nego nekako ne interesantno, s nekim čudnim pokretima, reakcijama, jednostavno čudno. Međutim, kako se film dalje krene odvijati, njegov lik ostaje dostojan onome što smo vidjeli na početku. Unatoč tim stvarima koje ga stišću i njegovoj volji da spasi svoju obitelj, on i dalje ostaje onakav slab, preplašen i pomalo čudan muškarac kakav je bio na samom početku filma. Obično u filmovima bude, kada ljudi dožive neku traumu, izgube obitelj ili slično, podivljaju i pretvore se u Supermane, ovdje to ipak nije slučaj. Međutim, da se vratim na ostale likove u filmu, koji su poprilično loši. Preko njihove glume, do scenarija koji su dobili, gotovo da su užasni. Recimo Rayeva žena, Joanne, toliko joj je scenarij blesav, da izgleda kao da ne može otići na toilet bez svog muža nego mu u svakoj rečenici mora reći koliko joj on treba i ta se on pobrine za sve. Djelomično njezin scenarij kasnije sjedne na mjesto, ali ne u potpunosti. Onda ti likovi po bolnici, potpuno ne prirodni, od glume, do ponašanja, baš sve izgleda nekako jeftino. I opet, neke stvari tijekom filma postanu razumljivije, ali nema objašnjenja za svu glupost, možda i najveću u slučaju policije recimo. A joj, njih su napravili baš kao da su neandertalci.

Ako ste ljubitelji psiholoških triler filmova, kakvih u zadnje vrijeme nema previše, pogledajte Netflixov Fractured, koji iako ne spektakularan, vjerojatno će vas držati malo manje od dva sata zabavljene pred ekranom.