Recenzija: Anna (2019)

Pogledali smo film Anna, najnoviji uradak poznatog francuskog filmaša Luc Bessona. Našu recenziju filma Anna pročitajte u članku.

Žanr: Akcija, triler

Redatelj: Luc Besson

Scenarist: Luc Besson

Glumačka postava: Sasha Luss, Helen Mirren, Luke Evans, Cillian Murphy, Lera Abova

Sinopsis: Prekrasna djevojka Anna, iza čije se ljepote zapravo krije inteligentna i smrtonosna vladina atentatorica, u potrazi za novim životom se nađe u unakrsnoj vatri između dviju tajnih službi – KGB-a i CIA-e.

Prije nego se dotaknemo samog filma, informacije radi, htio bih napomenuti da meni ovakav trilerski podžanr u kojem uloge imaju prekrasne heroine sa listama za odstrel nikad nije bio mrzak. Vjerojatno ste upoznati sa filmom Colombiana (na kojem je također radio Besson) u kojem je glumila izvrsna Zoe Saldana, a zatim i nešto novije filmove kao što su Atomic Blonde sa Charlize Theron te prošlogodišnji Red Sparrow sa Jennifer Lawrence (po čijem je receptu i Anna pretežito snimana). U ta tri spomenuta filma su glumile glumice koje su danas smještene u sam vrh Hollywoodske piramide, što sada baš i nije slučaj, ali o tome više kasnije.

Druga stvar koju bih htio napomenuti je da sam željno iščekivao ovaj film, ali ne samo zato što izuzetno cijenim Bessona i njegov filmski rad, već zato što mi je njegov zadnji film, Valerian and the City of Thousand Planets, bio jedan od najgorih i najneoriginalnijih filmova u ovom desetljeću te sam u ovom filmu tražio njegovo, tako reći, iskupljenje.

E sad kad smo riješili te uvodne napomene, bacimo se na sami film. Odmah ću vam reći, nakon poprilično lošeg Valeriana, iako je ovo sasvim druga vrsta filma, mora se reći da je Besson sa ovim filmom pogodio, možda ne baš u sridu, ali vrlo, vrlo blizu. Generalno gledano, ovo je film sa, iako pomalo klišeiziranim, ali vrlo intrigantnim i zanimljivim konceptom koji će vas natjerati da ovaj film sa velikom količinom pozornosti pogledate od početka do kraja.

U tri srodna filma koja smo spomenuli da početku recenzije, spomenuo sam da su u njima glumile glumice za koje znamo da spadaju u samu elitu svjetskog glumišta. Ipak, ovdje je malo drugačija situacija, ali mora se reći da Sasha Luss, iako na IMDb-u ima samo pet kreditiranih projekata kao glumica, ponudila je vrlo dobar performans u svim aspetkima njezinog lika. Anna je u ovom filmu vrlo dobro uravnotežena vaga opasne, smrtonosne, ali i seksipilne KGB-ovke. Njezina prezentnost vrlo dobro nosi cijeli ovaj film. Solidna glumačka izvedba je Sashu dobro oblikovala u glumicu koja bi nakon ovoga mogla početi dobivati još neke krupnije uloge.

Pokraj Sashe, tri glavna segmenta glumačke postave su troje poznatih glumaca Luke Evans, Cillian Murphy i veteranska glumica Helen Mirren. Evans i Murphy glume likove koji su zapravo Annina veza sa tajnim službama. Evans za KGB i Murphy za CIA-u. Moram reći da mi je između njih dvojice puno bolji performans ponudio Evans. Iako je velški glumac, Evans je izvrsno odglumio rusa Aleksa Čenkova. Vrlo dobro je skinuo tu rusku prezentnost i taj ruski naglasak. Scene u kojima tečno govori ruski nisu uopće djelovale isforsirano kako se to nekad zna u ovakvim situacijama dogoditi, Evans se vrlo dobro sjedinio sa tom ulogom, što je meni vrlo drago kao filmofilu koji obožava sve te ruske i KGB-ovske spike kakve često viđamo u filmovima, ali koliko god često da ih viđamo, uvijek budu zanimljive za pogledati. Cillian Murphy je ponudio solidan performans, ali ipak ne toliko vrijedan hvale kao što su Sashin i Evansov. Helen Mirren je također odradila vrlo dobar posao. Iskreno, bilo ju je teško prepoznati, ali to mislim u dobrom smislu jer je, kao i Evans, vrlo dobro odglumila KGB veteranku Olgu.

Što se tiče scenarija i prezentiranja fabule, mogu reći da sam jako zadovoljan. Film je započeo vrlo obećavajuće, pa iako me bilo strah da će film nakon tog intrigantnog starta upasti u kolotečinu (onako kao što se dogodilo sa Red Sparrow), Besson je smislio vrlo dobar koncept i plot twistove koji zahtjevaju gledateljevu pozornost te se film jednostavno trudi iznenaditi. Taman kada mislimo: “sad će ovo ili sad će ono”, film, u pozitivnom smislu, izvuče neki trik iz rukava i iznenadi nas na jedan vrlo koherentan i zanimljiv način. Radnja se ne razvija ni prebrzo ni presporo, Besson je napravio odličnu ravnotežu da film neće postati dosadan, ali u isto vrijeme neće ići zbrzano te će nam dati vremena da iskusimo sve ljepote ovog filma, što će nam i solidna dužina od dva kvalitetna sata ponuditi. Akcijske scene su jako dobro napravljene. Moglo bi se reći da je film zbog toga čak donekle i navijački. Drugim riječima, nemojte se iznenaditi ako vam dođe da viknete: “ma sredi ga više, nije ti brat!” kao što smo recimo navijali za Liam Nessona u filmu Taken.

Važno je znati da je ovaj film također, s obzirom na način na koji se fabula odvija, jednostavan za praćenje. Zamislite ovako, imate špil karata, i sad zamislite da je svaka ta karta dio fabule i zatim te karte promiješajte, tako nekako radi i ovaj film. Naime, u filmu se dogodi čak desetak time-jumpova. Stvar je u tome da film zna napraviti time-jump od pet godina, pokazati nam neki određeni dio fabule, a onda nas vratiti tri godine u nazad da bi nam taj ranije prikazani dio pobliže objasnio. Iako kronologija događaja tako non-stop skače vamo-tamo, scenarij je dovoljno dobro složen da se u svim tim time-jumpovima nećete pogubiti, te je svaki od njih opravdan te na još jedan dodatni način proširuju fabulu. Ti time-jumpovi su zaduženi i za plot-twistove i spriječavaju da film padne u kolotečinu. Dogodi se neka WTF scena, vi se pitate “što je sad ovo?”, i onda vas radnja vrati nekoliko mjeseci ili godina unazad kako bi vam sve to potanko objasnila. Osim što je to napravljeno na vrlo dobar način, treba se reći da to doprinosti i kompletnom pozitivnom ambijentu cijelog filma jer, primjerice, Red Sparrow mi je djelovao kao da je otvorio sto vrata u radnji, a na kraju ih je samo dvije-tri zatvorio, dok je Anna do kraja filma zatvorila sva vrata koja je otvorila te nećete nakon filma imati potrebu se pitati: “a što je bilo sa ovim, što je bilo sa onim?” Jednostavno film ne ostavlja nikakve repove iza sebe, što je, u ovom slučaju, jako dobra stvar.

Glazba je solidna. Poslužila je kao vrlo intrigantan uvod u film tijekom uvodne špice. Jednostavno kada se začuje taj dinamični zvuk bubnjeva, sva pozornost odlazi ravno prema filmu, što bi se reklo: “prikuje i ne pušta.” Doduše, kako se gledatelj s vremenom sve više uživi u film, glazba će pasti u drugi plan jer ćemo se već debelo zavući u taj špijunski svijet tajnih službi koje nam ovaj film predstavlja. Još jedna pozitivna stvar koju valja spomenuti su i lokacije koje su bile raširene po cijeloj zemaljskoj kugli. Moskva je definitno vrlo dobro prikazana, kao i Pariz, ali i Bahame koje smo vidjeli u dvije kratke ali slatke scene. New Yorka nije bilo baš puno, ali s obzirom na to gdje nas je film sve provozao, nije bilo ni potrebe da od Velika Jabuke vidimo više nego što jesmo.

Zaključno gledano, Anna nije ništa što nismo gledali i prije, ali to ne možemo uzeti kao preveliku manu zato što ovaj film jednostavno diše. Besson je svim ljubiteljima žanra ponudio uradak kakav se zasigurno isplati pogledati. Film je kompaktno i korektno napravljen te će prižiti gledatelju dva sata uživanja u njegovoj vrlo dobroj akciji i intrigantnoj fabuli koja tjera gledatelja na pozornost i na kraju završava na jedan način koji će zadovoljiti sve gledatelje. Bilo da ste u filmu navijali za Annu, KGB ili CIA-u. Besson, nakon šlampave Lucy i totalno fulanog Valeriana, ne možemo reći da je njegov najbolji uradak do sad, ali ipak zaslužuje jedan veliki palac gore.