Recenzija: Suspiria (2018)

Godinama se pričalo o remakeu kultne Suspirije, inovativnog psihološkog filma Darija Argenta iz 1977. godine, prije nego je Luca Guadagnino 2018. godine napravio remake. Je li bolji original ili remake? Pročitajte u tekstu ispod!

Žanr:

Fantastika, horor, triler

Režija:

Luca Guadagnino

Scenarij:

David Kajganich (prema scenariju Darija Argenta i Darije Nicolodi)

Glumačka postava:

Dakota Johnson (Susanna Bannion), Tilda Swinton (Madame Blanc /  Helena Markos), Lutz Ebersdorf (dr. Josef Klemperer), Mia Goth (Sara Simms), Chloë Grace Moretz (Patricia Hingle)

Sinopsis:

Nadarena američka plesačica Susanna Bannion dolazi u Berlin u prestižnu plesnu školu, gdje ubrzo bude upletena u  niz misterioznih događaja koji uključuju psihoze, žrtvovanja i vještičarstvo.

Godine 1977., talijanski redatelj Dario Argento je snimio psihološki triler s elementima horora, Suspiria. Nastao prema scenariju što ga je napisao s Darijom Nicolodi, taj neobični i za to doba avangardni talijanski film postao je s godinama kultni uradak koji je idejno i vizualno inspirirao mnoge kasnije redatelje. Koloritno ekstravagandan, izvan svih tadašnjih cenzorskih okvira i inovativno misteriozan, Suspira iz 1977. godine je bila doista izvanredan film koji je, proročki nesvjesno, najavio cjelokupnu šarenu estetiku novog vala i novog romantizma. Argentov film je neupitno remek-djelo i jedan od žanrovski najznačajnijih uradaka svog doba s trajnim utjecajem, tako da u vremenu ovakvih i onakvih remakeova nije neobično da se Luca Guadagnino uhvatio posla revitalizacije tog klasika. Međutim, kao što to s remakeovima često biva, ovaj remake, koji prema Guadagninovim riječima čak nije ni to, nego hommage, nije uspio niti ponoviti, a kamo li nadvisiti estetiku i šarm svog uzora.

Luca Guadagnino je redatelj kojega primarno pamtimo po trilogiji filmova koja je započela s filmom Io sono l’amore (2009.), nastavila se filmom A Bigger Splash (2015.) i zaključila s maestralnim Call Me by Your Name (2017.). Taj Talijan je rekao kako je oduvijek htio snimiti “svoju” Suspiriju, odnosno – oduvijek – otkako ju je prvi put pogledao. Nakon što je uspio dobiti prava na originalnu priču od Argenta, film je godinama bio u “produkcijskom paklu” prije nego je, uz nemalo medijske pompe, konačno realiziran. Guadagnino je nesumnjivo talentiran i kvalitetan redatelj; to smo vidjeli ranije, a i njegov režijski rad na kameri, scenografiji, kadrovima i perspektivama je i u Suspiriji je doista impresivan. Guadagnino je za razliku od mondrianski šarenog Argenta (koji je posebno volio crvenu i zelenu) odlučio “po njemački” “ohladiti” svoju verziju pa se u njoj tek povremeno pojavlju neke koloritno izražene scene (poput kadra Tilde Swinton u ljubičastom, ili naglašenog crvenila na samom kraju), dok je cjelokupni ambijent vrlo hladan i prigušen. Sličnu pastelnost imamo i u Call Me by Your Name, s tim da tu prevladavaju vedrina i tople boje, dok u ovoj pastelnoj konstelaciji prevladavaju hladne boje i neboje (siva, bijela). Sumarno, ti estetski aspekti su na jednom doista visokom nivou i tu je Guadagnino odao dostojan hommage originalu; film je doista prelijep i vizualna poslastica, a te se estetski superiorne scene slažu kao da ste na izložbi u kakvoj galeriji.

Na ovom mjestu pohvalio bih i glazbeno-plesni dio filma. Glazbu za film radio je Thom Yorke, frontmen kultnog i vanserijski kvalitetnog Radioheada, što vidite odmah na samom početku; mislim, čak i da mu ne prepoznate glas, glazba je vrlo reminiscentna onoj koju radi Radiohead. Yorke je muzički genije, u to nema nikakve sumnje, pri čemu je ovdje tako lijepo svojom glazbom upotpunio ambijent i estetiku filma, bilo da se radilo o melankoliji, tajanstvenosti ili pak avangardnim segmentima koji su vezani uz koreografiju. Što se koreografije tiče, čiji je autor inače Damien Jalet, moram osobno priznati da se ne razumijem pretjerano detaljno u osnovne koreografske koncepte suvremenog plesa, ali ono što znam jest da je važnost u pokretu, odnosno ekspresiji samog pokreta, a ne nužno u elegantnosti i preciznosti koraka, kao u klasičnim plesovima. I mada je cjelokupna koreografija ovoga filma estetski vrlo apstraktna, teško je ne uočiti njezinu virtuoznost i trud uložen u njezinu realizaciju. Mislim, koreografija je izrazito važna za ideju filma te su kroz nju prikazani svi okultni elementi samog filma, ali isto treba dosta kontekstualizacije (koja se iznosi kroz naraciju) da bi se njezina simbolika potpuno pohvatala. Taj glazbeno-plesni aspekt jače je čak izražen nego u Argentovom filmu, gdje je ples bio tek kulisa, a ovdje je u fokusu, mada se na koncu ispostavlja da on više doprinosi estetskom, nego suštinskom dojmu.

S ova dva pasusa zapravo dolazimo do kraja onoga što u filmu štima. Sve ostalo je, više-manje, loše. Gluma nije loša per se, međutim svi su likovi uklopljeni u mlaki, pastelni dojam cijeloga filma. Da, Tilda Swinton se apsolutno ističe svojim trima ulogama (ako bolje proučite priču o filmu, otkrit ćete da je Lutz Ebersdorf zapravo Tilda Swinton u liku muškarca), međutim sve su one vrlo mlake, vrlo sterilne i bez neke velike ekspresije; iznimka je Moretzin lik, ali on se pojavljuje toliko kratko da je zapravo beznačajan. Isto to vrijedi i za ostale likove, posebice plesačice, koje nemaju niti približno onako istaknutu, maničnu konotaciju kao što su imale u Argentovom filmu. Tu i tamo se pojavi u filmu pokoja “luda baba” (bit će vam jasno), ali i to djeluje vrlo neartikulirano i kompozicijski loše. Jednostavno, mlakost filma prenijela se i na mlakost interpretacija, pri čemu ansamblski kontekst filma nije nimalo pomogao. Nitko nije dobio prostora, pa tako ni Johnsonova, ni Swintonova, niti se scenarij potrudio da ijednom liku omogući da se razvije i da bude išta više od pijuna u jednoj većoj priči; mislim, oni pokušaji kolažne retrospekcije nabacane kroz misaoni sklop lika Dakote Johnson su naprosto nedostojni i nedovoljni. Istinabog, nije ni Argento bio Dostojevski ili Balzac kada su u pitanju orisi likova, ali isto mi se čini da je dao više prostora onima koje su u filmu percipirane kao protagonistice, dok je ovdje zapravo vrlo teško razlučiti važnost svake pojedine uloge u kontekstu filma.

Što se pak scenarija tiče, čini mi se kako u tome leži glavni problem ovoga filma. Rekao sam gore da je Guadagnino želio napraviti hommage originalu, a ne napraviti remake. Mislim da bi bilo bolje da je odlučio suprotno; scenarij za ovaj film (na moje opće iznenađenje!) napisao je David Kajganich. Ako se sjećate, tko je čitao, o njemu sam u jednoj ranijoj kritici govorio kao o tipu o kojem ne znam apsolutno ništa (bio je u igri za scenarista tog filma). Ni dan-danas ja o njemu ne znam apsolutno ništa, ali sada mogu reći da znam jedan film kojeg je napisao. I napisao ga je – loše. Kajganicheva Suspiria ima tek načelne, površinske veze s originalom iz 1977.; ona koristi neke fabularne elemente (plesna škola u Njemačkoj, dolazak talentirane Amerikanke, okultno), ali stvara potpuno novu priču koja nema niti identičan završetak kao originalna. Nije taj otklon od originala problem, dapače, ali ova priča kao da ne zna što želi. S jedne strane hoće biti art film, s druge strane hoće biti jedan horor film, s treće pak strane želi morbidnim i praktički perverznim bizarnostima imitirati Davida Lyncha, a s četvrte strane želi biti filozofski film o plesu. Kombinirajući ovo, film zapravo ne uspijeva ni u čemu. Nije art film jer ima više dijelova koji su izrazito konvencionalni; nije horor film jer okultnog i misterioznog dijela, koji je tako divno oblikovao Argentov film i pretvorio ga u klasik, praktički pa i nema – dobro, ima ga, ali on je toliko sporedan, nevežan i neprimjetan da je praktički beznačajan; majstor Lynch je jedan jedini, a ovaj blatantni pokušaj s tako očitim linčovskim elementima (posebice ako ste gledali treću sezonu Twin Peaksa) ne treba niti komentirati – Kajganich naprosto nema niti tu finesu niti to umijeće da uopće primiriši Lynchu; na koncu, činjenica da je u film ubačeno nekoliko nazovidubokoumnih rečenica o esenciji plesa ne čini film filozofskim traktatom o umjetnosti. Želeći biti sve, Kajganichev scenarij na kraju je postao jedan nejasan bućkuriš različitih elemenata bez jasne povezanosti i bez konačne smislenosti. E da, zaboravio sam i potpuno nepotrebni, gotovo debilni politički kontekst koji je trebao biti refleksija na tzv. “Njemačku krivnju” i Holokaust, ali koji je poslužio kao nepotrebna i stupidna kulisa koja nije doprinijela ničemu. No, da se vratim poanti. Uz to što radnja kao takva uopće nema smisla i ne zaokružuje se u neku smislenu cjelinu s glavom i repom, ona je izrazito spora. Film traje malo manje od dva i pol sata, pri čemu vrijeme prolazi tako sporo jer se gotovo ništa ne događa, toliko da sam, osobno, jedva čekao da se film završi. Unatoč velikom potencijalu, scenarij je potpuno podbacio.

Posljednja boljka ovoga filma je njegov stil. Argento je 1977. godine realizirao jedan izvanredni psihološki horor/triler koji je pogađao u okultnu bit koja je bila njegova pozadina. Bio je to klasični europski film s mnogo artističkih elemenata, ali nikada nije pretendirao da bude klasični art film, što je dobro. Ovaj film ne zna što želi biti – komercijalni film, hack’n’slash horor, art film ili bizarni film. Problemi scenarija jasno su se translatirali i na stil. S jedne strane imate umjetnički superiorne kadrove koji su kombinirani s malkim izvedbama i stupidnim dijalozima koji ne daju nikakvu dubinu (iako bi, tobože, trebali); onda pak imate nepotrebno preseravanje s tri jezika koje toliko remeti gledanje da je to bolno za uši (pogotovo jer ih pola odvratno govori), pri čemu sve to vješto kombinira s perverznim bizarlukom poput lomljenja djevojke ili scena snova sa žderanjem ljudskih iznutrica. I na koncu dolazi posljednja scena… kulminacija napetosti i okultnoga, koja nije imala veze s efektnim krajem Argentovog originala, ali ni ovdje nije imala smisla. To je nešto doista odvratno i mučno za gledanje, s čime ja osobno nemam problem, ali ta odvratnost odvratnosti radi, koja nema nikakvu fabularnu ili estetsku svrhu, uvijek mi je bila besmislena. Uz to, taj krvavi kraj više podsjeća na nekakav Fatality iz serijala Mortal Kombat (onako, kad Sub-Zero nekome smrska zaleđenu glavu) nego na prikladan kraj za film. O posljednjoj sceni zaborava, koja je valjda još jedna refleksija na Holokaust(?), neću posebno ni govoriti.

Ovdje ću ponoviti kako je Argentova Suspiria iz 1977. godine istinsko remek-djelo koje me oduševilo nakon prvog gledanja. Nije ona najbolji film svih vremena, ali je žanrovski i estetski visoko superiorna. Nova Suspiria je u najbolju ruku slabi hommage originalu, a u nekoj realnoj procjeni zapravo neko poluart preseravanje koje se toliko trudilo da bude autentično, i originalno, i autonomno u odnosu na original da je stvorilo nekakvu nejasnu kašu od filma koja uopće kao da nije shvatila poantu originalnog filma – a to je ono okultno i misteriozno. Ovdje toga nema osim u nejasnim tragovima, film niti izaziva jezu, niti strah (samo vidno gađenje u određenim trenucima), ali to je nešto što bih pripisao Kajganichu kao scenaristu. Guadagnino je odradio dobar posao i film je doista visoko estetski sofisticiran i prelijep, čemu doprinose i maestralna koreografija, odnosno glazba Thoma Yorkea iz Radioheada. Nakon gledanja filma, pročitao sam, odnosno pronašao što je sam Argento rekao o filmu da vidim koliko se naša percepcija razlikuje; kako sam zaključio da se ona uopće ne razlikuje, ovu kritiku zaključit ću s njegovom izjavom, koju ovdje citiram, zato što ni sam, iako imam potpuno identično mišljenje o filmu, ne bih mogao bolje završiti: “Nije me uzbudio, izdao je duh originalnog filma: tu nema straha, nema glazbe. Film me razočarao.”

P.S. Argento je, doduše, dodao komentar da je film doista prelijep, s čime se složio i autor ovog teksta.