Recenzija: Koja je ovo država (2018)
Bit ću kratak i jasan – Vinko Brešan je nesumnjivo i bez dileme najbolji hrvatski redatelj. Zašto? Pročitajte u tekstu ispod našu recenziju filma Koja je ovo Država. 
Žanr:
drama, komedija
Režija:
Vinko Brešan
Scenarij:
Mate Matišić
Glumačka postava:
Krešimir Mikić, Lazar Ristovski, Nikša Butijer, Sebastian Cavazza, Goran Grgić, Bojan Navojec, Goran Navojec, Zdenko Jelčić, Alma Prica, Iva Mihalić, Dražen Kühn, Slavko Knezović, Milan Pleština
Sinopsis:
Priče troijce atipičnih i nepovezanih protagonista – ministra u vladi, umirovljenog generala i razočaranog starca – isprepliću se kroz san i stvarnost oko zajedničkog plana o otmici lijesa s posmrtnim ostacima Franje Tuđmana. Međutim, u kolopletu fikcije i realiteta, ništa nije onakvim kakvo se čini pa tako moralne dileme protagonista nadvisuju fabulu i postaju fokus u ovoj apsurdnoj društvenoj kritici.
NAPOMENA: Trudio sam se, doista, da ova kritika ne postane esej. Imao sam još more toga za reći i analizirati, ali smatram kako je ovaj tekst u svojoj suštini najkraći mogući sukus složene problematike koju film obrađuje. S obzirom da će zasigurno izazvati kontroverze i da će bez sumnje potaknuti one tipične “Brešan uvijek pizdi po istom, a grozan je” komentare, smatrao sam da u svojoj kritici moram objasniti i analizirati one važne aspekte filma, a koje je Brešan ostavio gledatelju na interpretaciju, svjestan da tako kvarim dio čarolije, ali u nadi da ću nekome pomoći da si razjasni neke dileme koje ima oko filma, ili da bude dovoljno zaintrigiran da mu pruži priliku. Ispričajte dužinu i analitičnost i… so long, and thanks for all the fish!
Ja već godinama, i to s prilično argumentiranim autoritetom, tvrdim kako je Vinko Brešan nesumnjivo naš najbolji redatelj i jedan od rijetkih regionalnih redatelja koji se u umjetničko-produkcijskom smislu može mjeriti i s ozbiljnijim globalnim trendovima sličnog tipa. Zašto? Razloga je, zapravo, više, ali prije svega, zato što je jedini od svih naših redatelja uspio, bez uobičajenog art film preseravanja koje je neke naše filmove pretvorilo u hermetične hijeroglife koje, valjda, razumije samo taj redatelj i nitko više (ali to je “art” pa se tolerira), demonstrirati konzistentnu genijalnost i preciznost u svom problematiziranju itekako važnih i aktualnih društvenih situacija. Počevši s kultnim filmovima Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal, a onda preko genijalnog filma Svećenikova djeca pa sada i preko jednako tako genijalnog uratka Koja je ovo država, Brešan je konzistentno znao napasti i ruglu izvrgnuti tabue hrvatskog društva – rat, komunizam, crkva i, sada, omalovažavajući populizam – pri čemu je uvijek snažno poentirao i pokazao, zapravo, koliko su te tobožnje “svetinje” zapravo apsurdne i glupe, odnosno koliko ovisimo o idolima kojima nas hrane kako bi naš fokus skrenuo s onoga što je bitno. Pritom je Brešan uspio sustavno održati ne samo visoku razinu humora i vještinu satire, već i kvalitetu produkcije, izvrsnost interpretacije i gotovo perfekcionizam u umjetničkoj realizaciji, bilo da se radi o filmu iz 1995. ili 2018. godine. Tko je još osim Brešana to uspio? Mi nesumnjivo imamo izvrsnih redatelja i vjerojatno bi i inače skromni Brešan odbio ovakvu apteozu s moje strane, a vjerujem da se i dobar dio onih koji budu čitali ovaj tekst neće složiti sa mnom, ali unatoč svemu opetovano tvrdim da je jedini Vinko Brešan konzistentno uspio (po)nuditi sve ono što jedan ozbiljan problemski film (a svaki naš film je, na ovaj ili onaj način, problemski) treba imati, zadržavši pritom najvišu razinu umjetničke genijalnosti, ali i slobode, koja je ovdje tako važna. I zato je najbolji. I zato je Koja je ovo država morala biti hit. I zato je to i bila.
Koja je ovo država je za Vinka Brešana prilično odvažan film u tehničkom i umjetničkom smislu. Naime, iako nije bio nesklon nadrealnim i/ili apsurdnim postupcima koji su bili na tragu Pythonovaca (a posebice u onim “bijelim” scenama iz Svećenikove djece) kroz svoje ranije radove, Brešan je generalno bio lineran i koherentno strukturiran redatelj. Njegovi su filmovi imali jasnu fabulu, koja je bez previše konfuzije išla od početka do kraja. Do sada. Koja je ovo država raskida s linearnošću i zapravo nam prezentira radnju kroz isprepletene snove i/ili fantazije trojice istaknutih likova – generala (Nikša Butijer), ministra (Krešimir Mikić) i penzića (Lazar Ristovski) – ali na način da se te fantastične sekvence trojice načelno nepovezanih likova u jednom trenutku isprepliću. Iako među tim likovima postoji pozadinska povezanost, njihovi snovi su u svakom slučaju autonomni i nezavisni, tako da nema realne osnove za isprepletenost istih; međutim, ona je tu i to na jednoj snažno simboličkoj razini koja reflektira politički kontekst poante samoga filma. Međutim, važnije od same teleologije ovog postupka je njegova umjetnička vrijednost, a koja je doista impresivna, s obzirom da se radi o “debitantskoj tehnici” za Brešana. Ono što je on uspio postići je da film uspješno iznosi svoj narativni tok, iako vi kao gledatelj u dobrom dijelu filma zapravo nemate pojma je li ono što gledate stvarnost ili – san. Uz to, ako se i drznete i pomislite da ste možda ipak u pravu, film će vas ubrzo razuvjeriti i dokazati vam da ste potpuno pogriješili i da se morate još bolje skoncentrirati da povežete ono što je prikazano jednom ranije s onim što se prikazuje u tom trenutku. No, čak i kada uspijete to sve uraditi, dolazite do kraja filma, do telefonskog poziva liku što ga tumači Ristovski, a čije suzne oči otkrivaju pravu istinu, odnosno otkrivaju koji je fabularni tok zapravo stvaran.
Ta kombinatorna tehnika je za Brešana bila pun pogodak, s obzirom da je izvanredno ilustrirala poantu filma (sukob željenog i stvarnog stanja), ali je bila i umjetnički besprijekorna te je pružila jedno rijetko zanimljivo iskustvo narativne zagonetke, što je apsolutni raritet za hrvatsku kinematografiju, dok je u svjetskim gabaritima to tehnika koja luči provjereni uspjeh (npr. The Game, Memento, Inception, Shutter Island, …), a što je zapravo još jedan dokaz one početne teze o Brešanovoj neupitnoj superiornosti u gabaritima domaćeg filma. Uz to, ostali su tehnički aspekti također bili izvanredni, pri čemu je autentičnost opetovanog “raskopavanja” Tuđmanovog groba realizirana naprosto savršeno, dok je posao scenografa pri odabiru lokacija, odnosno snimatelja pri njihovom vizualnom akcentiranju, odrađen besprijekorno. Na ovom mjestu bi posebno pohvalio i melankoličnu glazbu u filmu, koja je vjerojatno najbolja glazba u Brešanovim filmovima, a koju je skladao poljski kompozitor Maciej Zieliński (Poljska je sudjelovala u produkciji filma).
Osim gore navedenim elementima, Brešan se s godinama pokazao i kao majstor u odabiru glumaca. Istina, ona provjerena imena hrvatske kinematografije su stvarno, sve redom, izvrsni glumci, međutim Brešan uspijeva među njima stvoriti jednu specifičnu sinergiju da oni funkcioniraju savršeno i kao pojedinci, i kao ansambl. Radilo se tu o većem broju likova koje treba iskoreografirati (Kako je počeo rat na mom otoku) ili pak o jednoj manjoj skupini koju treba uigrati (Svećenikova djeca), Brešan ne radi pogreške i dovodi taj glumački aspekt do impresivne razine. On izvlači najbolje od tih ljudi, koji su dokaz da se ne mora kukati i naricati da se odigra upečatljiva uloga. Koja je ovo država je film koji je više ansamblski, međutim likovi se lako mogu podijeliti u tri skupine (povezano s trima protagonistima, jer svaki od njih za sobom “vuče” određene likove), koje se do kraja filma objedine u cjelinu. Ta tri protagonista su naprosto maestralni. Nikša Butijer je iz uloge priprostog trafikanta koji buši kondome postao umirovljeni general pred suicidom, koji pokušava sve da se riješi tog zova smrti; i mada djeluje glupo i vrlo stereotipno, on je idealist čije koketiranje sa smrću proizlazi iz vlastite razočaranosti, a što se najbolje vidi u njegovom završnom monologu. Maestralni Krešo Mikić je kao gotovo nijemi i stereotipno poslušni ministar (unutarnjih poslova) također maestralno demonstrirao koliko ekspresija u glumačkom smislu, koliko ta nijema skromnost, može biti ekspresivna; kao i general, ministar je također idealist, ali koji zbog vlastite slabosti i konformizma guta i ono što ne bi želio gutati. I na koncu Lazar Ristovski, koji glumi penzionera koji želi pravdu za svog nestalog sina, a o kojemu bi bilo kakav govor bio suvišan, s obzirom da se radi o legendi jugoslavenskog glumišta. Na koncu, i on je idealist, ali naivan i pregažen lažima. Zajednička odlika Brešanovih protagonista je, kao što je vidljivo, da su svi redom idealisti, ali svaki od njih utjelovljuje jedan korodirani dio tog plemenitog svjetonazora – razočarenje (general), slabost pred realitetom (ministar) i perpetualna naivnost (penzioner). Kroz njih film progorava, kroz njih Brešan izbacuje svoju u satiru upakiranu ogorčenost i zapravo je vrijedno divljenja koliko je truda uloženu u razradu simbolične razine ovoga filma, čije istraživanje svaki puta otkriva jedan novi detalj.
Sporedni likovi su također odlični, pri čemu ponajbolje funkcioniraju kao cjelina. Ovdje bih posebno istaknuo Sebastiana Cavazzu, slovenskog glumca koji tumači premijera Republike Hrvatske (nisam siguran da je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna), uvijek otkačenog Dražena Kühna (i njegovo urnebesno poskakivanje po Lepoglavi) i fenomenalnog Zdenka Jelčića, koji tumači oca Mikićevog lika te u tom kontekstu dodatno progovara o onom razočaranom aspektu idealizma.
Ipak, ono što je najjača strana svih ovih likova jest njihova razrađenost. Iako, kao što sam rekao, film nema istaknutog glavnog lika (kao što je bio don Fabijan u Svećenikovoj djeci, primjerice), svatko je dobio dovoljno prostora da simbolički utjelovi jedan segment, odnosno aspekt hrvatske svakodnevnice, pri čemu Brešan uglavnom uspijeva zadržati površinsku neutralnost (ne karikira ih, ne kritizira ih otvoreno), dok kritika govori kroz (latentnu) satiru. No, neovisno o tome koliko vremena borave na platnu, svi ti likovi su tako minuciozno razrađeni i portretirani, da je naprosto melem promatrati taj uloženi trud; ovdje pohvale, osim Brešanu, idu i scenaristu Mati Matišiću, koji je, kao i sa Svećenikovom djecom, genijalno adaptirao svoje ranije dramske tekstove.
Na koncu dolazimo do onoga što će mnogima biti najkontroverzniji, ali i najsporniji segment ovoga filma, a to je njegova tematika, odnosno poruka. Prosječni gledatelj hrvatskog filma (a budimo realni, kako kaže Kazo, većina gledatelja hrvatskog filma su prosječni gledatelji hrvatskog filma) kazat će da su naši filmovi preopterećeni ratom i da su zbog toga jednolični, monotoni i dosadni. Načelno se slažem s tom konstatacijom; kada napravite dvaipolsatnu art dramu koja prikazuje tranzicijsku obitelj u raljama surove stvarnosti poraća pa to onda činite u svakom drugom filmu, samo s drugom obitelji, onda to postane opterećenje. Brešanov film isto je “opterećen” ratom, ali ne na jednak način. To nije film o ratu niti o posljedicama rata, iako uprao o tome govori. Ali, kao što Svećenikova djeca nisu tek površan film koji demonizira natalitetnu dogmatiku Katoličke crkve (već film o opasnostima religijske zatucanosti i pretjeranog društvenog utjecaja crkve) ili, ako hoćete nešto globalnije, kao što Von Trierova Nimfomanka nije tek jedan perverzni film o nimfomaniji (već o strahorama svake ovisnosti, neovisno kakva ona bila), tako ni Koja je ovo država nije populistički pamflet o tome kako smo opterećeni ratom i kako ništa u ovoj državi ne valja. Iako film, zanimljivo, govori upravo o tome, ne dozvolite si da upadnete u zamku prosječnosti nego zagrebite ispod površine i pogledajte koliko je slojevit i kompleksan ovaj film, koji je sve samo ne ratni film; dapače, jedini Brešanov pravi ratni film bio je Kako je počeo rat na mom otoku, ali koji je temi pristupio gotovo pajtonovski, prikazujući ne samo koliko je taj rat bio idiotski, nego na koliko je razina bio kako apsurdan, tako i nepotreban.
Pažnja koju su Matišić i Brešan posvetili slojevitoj kompoziciji ovoga filma je još jedna stvar koju hrvatski film dosad nije vidio. Primjerice, Matanićeve Fine mrtve djevojke ili pak recentno kontroverzno Ministarstvo ljubavi su takvi problemski filmovi koji na više-manje kompleksan i surov način prikazuju konkretnu problematiku, ali koja je razvidna; to su izravni problemski filmovi, a koji opet, srećom, ne upadaju u vrtlog vlastite artističke samodostatnosti i hermetičnosti. S druge strane, Koja je ovo država je film koji kroz seriju manjih ili većih tragova, simbola i/ili kadrova nastoji secirati hrvatsko društvo, odnosno sve njegove aspekte. Ovaj megalomanski projekt Vinka Brešana bio je u startu osuđen na propast u sredini koja je Svećenikovu djecu doživjela maltene kao ustanak Antikrista, a ne kao genijalnu satiru koja to jest, međutim Brešan se još jednom majstorski izmigoljio i uspio napraviti istinsko remek-djelo koje treba (po)gledati izrazito pažljivo i perceptivno, a možda i više puta, kako bi se cjelokupni ospeg Brešanove najodvažnije, najsveobuhvatnije i najsubverzivnije socijalne kritike dosad, uočio. On je doista genijalac kada je poznavanje hrvatskog društva u pitanju, s obzirom na to da svojom simboličkom interpretacijom stvarnosti uvijek uspijeva pogoditi u srž problema. I dok je njegova satira, odnosno klasična komedija, neupitno uspješna, ovdje se Brešan približio nadrealnom apsurdu kakvog je u svojim dramama koristio Ionesco, a čiju je filmsku apoteozu prezentirala neponovljiva skupina Monty Python. Naravno, Brešan se ne približava Pythonovcima, međutim on to niti ne želi. On samo vješto koristi neke njihove tehnike kako bi stvorio autentični i autohtoni umjetnički izraz koji je, unatoč riziku, bio pun pogodak, kako u komičnom, tako i u kritičkom smislu.
I sada, zašto ovo nije film o ratu, iako ćete neosporno uočiti da jest? Ovaj film je opterećen ratom samo u onoj mjeri u kojoj je hrvatsko društvo opterećeno ratom, Tuđmanom, Srbima, stereotipima, vjerom, identitetom, politikom i ostalim inim dnevnopolitičkim i za populiste afrodizijačkim temama. Međutim, baš zato što prikazuje tu surovu, ratom opterećenu bit našeg društva, film ne govori o njoj, nego se izdiže iznad nje i kritizira ju na najoštriji mogući način – tako da ju promovira. Majstorski obrat što ga Brešan kopernikanski donosi u svom najnovijem filmu oduševit će vas ako si dopustite da proniknete u njega i shvatite da se njegova bit ne krije u površno prezentiranoj i istaknutoj populističkoj problematici, nego u idealizmu kojeg promotiva. Film želi prosvijetliti, želi upozoriti i želi naglasiti važnost idealizma u borbi za bolje i kompletnije društvo. I uspijeva u tome, samo mu dozvolite da vas zaintrigira i natjera na razmišljanje.
Da Brešana nema, odnosno da se nije odlučio baviti filmom, hrvatska bi kinematografija ostala bez svog najvećeg genija. Koja je ovo država istovremeno i jest, ali i nije tipičan Brešanov film; on kombinira surovu društvenu kritiku s (nadrealnom) satirom i dobrom komedijom, ali komedijom koja je to tek površinski, jer u suštini je tragikomedija; kao što pjesnik biva ustrijeljen na kraju filma Kako je počeo rat na mom otoku, odnosno kao što mrtva djevojčica pluta na rivi u Svećenikovoj djeci, tako i suze Lazara Ristovskog na samom kraju govore o toj tragikomičnosti koja krasi i ovaj film, a koja je prelijepa upravo zato što je tako snažna. Tako to jest klasični Brešan, onaj koji snažno i surovo kritizira, ali ipak u jednom novom, umjetnički zrelijem i superiornijem ruhu, koje nanovo uspijeva oduševiti i potaknuti na razmišljanje. I kao što se naslov filma pita (ili kriči) – koja je ovo država? – tako nas i film vodi u potragu za smislom te države, tražeći od nas, kao što su to prosvjetitelji tražili od puka u 18. stoljeću, da probudimo naš idealizam i uvidimo tragikomičnost situacije u kojoj se nalazimo te da se upravo tim idealizmom izborimo za odgovor na to esencijalno pitanje.
I stoga, bravo majstore, bravo Vinko, i hvala ti na još jednom neponovljivom remek-djelu!
