Recenzija: King of Thieves (2018)

Za kraj godine ostavaili smo jedan atipičan triler koji se u kinima pojavio upravo u posljednjem tjednu prosinca. Predvođena Sir Michaelom Caineom, zvjezdana postava donosi nam priču o nevjerojatnoj pljački, koju još nevjerojatnijom čini upravo činjenica da je temeljena na istinitim događajima. Našu recenziju te priče pročitajte ispod!

Žanr:

Drama, krimi

Režija:

James Marsh

Scenarij:

Joe Penhall

Glumačka postava:

Michael Caine (Brian Reader), Jim Broadbent (Terry Perkins), Ray Winstone (Danny Jones), Tom Courtenay (John Collins), Paul Whitehouse (Carl Wood), Charlie Cox (Basil), Michael Gambon (Billy Lincoln)

Sinopsis:

Nakon smrti supruge, bivši osumnjičeni kriminalac Brian Reader (Michael Caine) uz pomoć mladića Basila (Charlie Cox), planira, zajedno sa svojom bivšom ekipom, izvesti jednu od najodvažnijih i najvećih pljački u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva. Iako pet staraca i jedan mladić uspiju u svom naumu, stvari ne idu kako su inicijalno planirali te svi redom ubrzo upadaju u probleme.

Prije gledanja ovog filma, a temeljem trailera prikazanih u kinu, imao sam dojam da se radi o još jednoj varijaciji filmova Last Vegas, Going in Style ili Stand Up Guys, u kojem se legende glumišta u poznim godinama okupljaju da čine nešto ludo, bilo da je to luda zabava ili pak neki kriminalni pothvat. Michael Caine je već glumio u jednom takvom filmu (Going in Style) pa mi je donekle bilo neobično da bi ponovo igrao sličnu ulogu, međutim promislio sam da je čovjeku bilo podosadno pa da se htio malo zabaviti. Moja jedina bojazan bila je da ovaj film ne bude još jedna formulaična obrada već poznate priče, koja će se izgubiti u vlastitoj neoriginalnosti. Ipak, već na samom početku filma, a kako radnja ide dalje to postaje neupitno, razvidno je kako Kralj lopova nema nikakve veze s gore navedenim filmovima, već da se radi o jednom atipičnom trileru u čiju istinitost možda možete sumnjati, ali nipošto ne biste smjeli!

U tehničkom smislu, nema se što puno reći o ovom filmu. Radi se o jednom formulaičnom uratku koji svoj posao odrađuje na zadovoljavajućoj razini. Nijedan aspekt nije podbacio, međutim kako ni sam film ne pretendira na veliki artizam već želi ispričati priču, tako ni tehnika nema nekih inovativnih rješenja ili umjetničkih realizacija. U suštini je to jedan vrlo konvencionalan film oko čije se umjetničke kreacije nitko nije previše brinuo, ali to se ne može uzeti kao konkretni nedostatak, s obzirom da ni priča nije omogućavala nekakav domišljatiji tretman.

S druge strane, koliko god ograničavajuća, ta je priča najjači segment ovoga filma. Ono što će vam se na početku činiti malo vjerojatnim, a to je premisa da pet poluraspadnutih staraca krene u višemilijunsku pljačku dragulja, zapravo je istinita priča koja se u Ujedinjenom Kraljevstvu dogodila 2015. godine. Na samom početku film vam govori da se radi o istinitim događajima, međutim kada pogledate ekipu koja se tu okupila, još uvijek ne vjerujete u to da će tih pet Metuzalema, koji zajedno predstavljaju hodajuću medicinsku enciklopediju, zapravo uspjeti u svom planu. A on je zapravo relativno jednostavan i čini se kako ne bi smjelo biti problema – praznici su, nikoga nema, uđu, izađu i gotovo. Međutim, kako život obično ne ide po planu, tako se i njihov plan izjalovi. Sve to krene postepeno, greška po greška, sitna modifikacija plana i domognu se oni dragulja, ali posljednja faza plana, a to je utapanje dragulja i bijeg iz zemlje, krene po zlu. Zašto? Pa zato što su u pitanju ljudi sa svim svojim slabostima, svojim manama i kada su u pitanju veliki novci (više od £10,000,000), onda pohlepa i paranoja uglavnom nadvladaju razum.

Međutim, dok vi pratite taj raspad sistema, koji je u konačnici očekivan, jer od samog početka djeluje nevjerojatno da će penzići doista uspjeti i dobiti i ovce i novce, radnja uspijeva zadržati što fokus na međuodnosima tih likova i ne postaje police procedural film, što na realizmu same fabule, koja ni u kojem trenutku ne postaje nakaradna, karikirana ili nadrealna (iako je za to bilo dosta povoda). Ovaj scenarij je, kako film na kraju otkriva, temeljen na nekolicini novinarskih radova i poznatim činjenicama, tako da je prikazana fabula neupitno stilizirana i ne odgovara činjenicama od slova do slova, ali Joe Penhall je odradio doista dobar posao sa scenarijem, koji od početka do kraja figurira kao jedna skladna, koherentna i konzistencna cjelina.

Likovi su posebno specifični, kao i glumačke interpretacije koje stoje iza njih. Istina, Brian Reader i njegova banda nisu pretjerano eksponirani likovi (iako ne i potpuni anonimci) pa nema onog kontrolnog elementa publike koja uvijek “zna najbolje kakav je netko stvarno bio” (poput neosnovano bijesnih reakcija na interpretaciju Ryana Goslinga u filmu First Man, mada se radilo o autentičnoj interpretaciji lika Neila Armstronga), tako da su i scenarist i glumci imali dosta slobode u oblikovanju tih likova na filmu. Penhall je tu svoj posao odradio dosljedno, sukladno kvaliteti scenarija. Tih pet staraca, svaki na svoj način, vrlo su ekscentrični i simpatični u svojoj starosti, ali ni u kojem trenutku karikirani. Dapače, njihova komičnost proizlazi iz njihove realističnosti, što nije uvijek jednostavno postići, pogotovo kad baratate s takvim likovima, koje je tako lako pretvoriti u grotesku. Mislim, što očekivati od starca sa dijabetesom i operiranim kukom koji ne bi čuo tenk da mu tutnji pored uha? Međutim, postoje epizode njihove nasilnosti, tragova kriminalaca u njima, koje podsjećaju na to da su to ipak stvarni likovi, da su to, unatoč poznim godinama, ipak bili opasni pojedinci, nasilni, surovi i, naglašavam opet, nadasve stvarni. O glumcima je, zapravo, suvišno govoriti, zar ne? Što reći o Michaelu Caineu (dva Oscara i još četiri nominacije), Jimu Broadbentu (Oscar za film Iris), Michaelu Gambonu (četiri BAFTA-e), Tomu Courtenayju (dvije nominacije za Oscara i osvojen Zlatni globus) i Rayju Winstoneu (dvije nominacije za BAFTA-u), a da ne djeluje suvišno? Uz to, Paul Whiteouse je cijenjeni britanski komičar, a Charlieja Coxa itekako dobro poznajemo kao kvalitetnog mladog glumca. Naravno, nisu ovo oskarovske uloge niti uloge koje ćemo pamtiti, ali svatko od njih je unio nekakav osobni štih u te uloge, investirao se kako bi ti likovi zaživjeli, pri čemu je njihov trud doista hvalevrijedan.

Kralj lopova nije jedan od onih pamtljivih filmova, ali jest jedan od onih zanimljivih i zabavnih filmova koji vas ipak uspijevaju pozitivno iznenaditi. Uz zanimljiv i koherentan scenarij te izvrsnu glumu (pa i kemiju) legendarnih glumaca, Kralj lopova je jedan zabavan uradak za kraj filmske godine, koji je time impresivniji što je temeljen na stvarnim događajima. Film će vas opustiti, zabaviti i pružiti vam dovoljno užitka da ga se neupitno isplati pogledati, makar samo zato da vidite pet bolničkih slučajeva kako se prepiru oko toga koje tablete i sendviče da ponesu.