Recenzija: Widows (2018)

Nakon pet godina, dočekali smo novi uradak Oscarom nagrađenog Stevea McQueena, jednog od najboljih redatelja mlađe generacije. U još jednom, za njega, žanrovskom debiju, McQueen je u filmu Udovice publici prezentirao triler s dubokom porukom. Našu recenziju filma pročitajte ispod.

Žanr:

Kriminalistički, triler, drama

Režija:

Steve McQueen

Scenarij:

Gillian Flynn, Steve McQueen (prema seriji Lynde La Plante)

Glumačka postava:

Viola Davis (Veronica Rawlings), Elizabeth Debicki (Alice Gunner), Michelle Rodriguez (Linda Perelli), Cynthia Erivo (Belle), Liam Neeson (Harry Rawlings), Colin Farrell (Jack Mulligan), Robert Duvall (Tom Mulligan), Daniel Kaluuya (Jatemme Manning)

Sinopsis:

Nakon što banda uspješnih pljačkaša pogine tokom njihovog najnovijeg zadatka, njihove udovice bivaju upletene u koloplet političkih i kriminalnih igara koji ih tjera da preuzmu stvari u svoje ruke i izbore se za sebe, ali i za vlastite budućnosti.

Imenjak slavnog glumca i redatelja, Steve McQueen je jedan od onih redatelja čiji me filmovi uvijek obraduju. Udovice su njegov tek četvrti dugometražni uradak (čovjek je, doduše, snimio puno kratkometražnih filmova), ali McQueen se nesumnjivo može pohvaliti da, što se kvalitete tiče, ima stopostosni učinak, jer su i Hunger, i Shame, i 12 Years a Slave filmovi izrazite umjetničke vrijednosti, izvanredne realizacije i glumačke interpretacije, duboke emocionalne kompleksnosti i snažne društvene aktualnosti, odnsono važnosti. Udovice su žanrovski novo iskustvo za McQueena, koji dosad nije pravio trilere, ali je i u taj žanr uspio ubaciti svoju uobičajenu umjetničku viziju i prenijeti svoju uobičajeno snažnu poruku. Inače, radi se ovdje zapravo o remakeu istoimene britanske serije s početka 80-ih godina, čija je autorica Lynda La Plante, a koja je bila izrazito uspješna i hvaljena tokom originalnog emitiranja; McQueen je iskoristio osnovnu premisu i radnju serije, ali ju je, zajedno s Gillian Flynn (scenaristica filma Gone Girl i serije Sharp Objects) osuvremenio i prilagodio suvremenom društvenom kontekstu.

Premisa filma je njegov nesumnjivo najjednostavniji dio – kriminalci poginu tokom pljačke, prilikom čega dolazi do kaosa u dotad uspostavljenom redu podzemlja pa se “lešinari” počinju obrušavati na udovicu predvodnika tih pljačkaša. U sve to upletene su i političke igre oko izbora aldermana (nekakva vrsta kotarsog načelnika) u Chicagu tako da cijela priča dobiva i širi kontekst u odnosu na klasičnu mafijašku priču. McQueen i Flynnova su u scenarističkom kontekstu odradili besprijekoran posao, prezentiravši obradu (relativno) poznate priče na jedan koherentan i povezan način, ne ostavljajući prostora dilemama i pitanjima. Sva pitanja koja film otvara budu odgovorena, tragovi oko značajnog twista u priči su majstorski postavljani i kasnije vrlo lijepo razloženi, a kada tomu svemu pridodate i emocionalnu dubinu trenutaka, koji su još dodatno pojačani izvanrednom glumom, dobijete jedan doista hvalevrijedan scenarij kojemu, vjerujem, ne gine nominacija za Oscara u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija. Na to se, naravno, nadovezuje i izvrsna tehnička realizacija. McQueen je u tehničkom smislu jedan vrlo interesantan redatelj, kojega bih po pitanju rada kamere i realizacije kadrova mogao usporediti s Denisom Villeneuveom, mada je McQueen u tom smislu nešto pragmatičniji redatelj od Villeneuvea, koji mnogo više preferira umjetnički dojam (beskrajno) dugih kadrova. Fokusi na likovima i njihovim ekspresijama, odnosno krupni kadrovi mahom Viole Davis, ali i drugih glavnih likova, vrlo su slični McQueenovom radu na majstorskom filmu Shame, gdje je Michael Fassbender praktički sam pred kamerom iznio gotovo cijeli film. Ovdje radnja ima puno značajniju ulogu, bez imalo sumnje, ali emiconalna dubina filma najbolje se očituje upravo kroz te specifične, pastelno obojene krupne kadrove koji jednom žanru, tipično bez ovakve emocionalne složenosti, efektno dodaje dubinu koja ga izdiže iznad sličnih uradaka. Uz to, postoje neka izvanredno domišljata, a opet krajnje simbolična kadrovska rješenja – poput dijaloga u retrovizoru ili posljednje scene sa zrcalima, u restoranu pa i Violinog dijaloga “s kamerom” na samom kraju – koja istovremeno demonstriraju zavidnu tehničku spremnost, neosporivu artističku viziju, ali i simboliku same scene, odnosno likova čiji su odnosi prikazani i metanarativno ispričani upravo kroz taj kadar, suprotno klasičnoj naraciji.

Glazba nije toliko u prvom planu, kao što je rijetko kada u McQueenovim filmovima, zato što on emocionalnu snagu svoje priče i svojih scena naglašava tehnikom i glumcima, a ne glazbom. S druge strane, Hans Zimmer je ostavio nekoliko zanimljivih kompozicija, koje su, kada je muzika dobila priliku, efektno istaknule scenu. Uz to, odabir pjesme u odjavnoj špici je bio dobar pogodak u emotivnom smislu.

McQueen kao redatelj jako voli svoje likove i posvećuje im enormnu količinu pažnje. Oni su savršeni u svojoj koncepciji, njihova realizacija je besprijekorna, mada su oni sami po sebi, često, daleko od savršenosti. Michael Fassbender je u njegovim ranijim radovima gotovo sam iznio dva cijela filma (Hunger i Shame), dok je investiranost McQueena u izradi lika Solomona Northupa (12 Years a Slave) naprosto fascinantna. Isto tako urađeno je i ovdje. Svaki lik, od one nevažne Azijatkinje koja se brine o starom Tomu pa do lika Viole Davis, ima svoju funkciju i ne djeluje suvišno. Film započinje tragedijom. Gubitkom. Međutim, ispostavlja se kako je ta inicijalna tragedija, koja zapravo uništava živote triju žena, ništa u odnosu na ono što će te likove čekati u daljnjem tijeku filma, pri čemu se tri atipične heroine filma izvanredno nose s time. Ne samo izvanredno, već i krajnje autentično. Viola Davis je ponudila još jednu interpretaciju dostojnu Oscara i vjerujem da ne bi smjelo biti sumnje oko njezine nominacije za najbolju žensku ulogu (tu će joj, prema trenutnoj konstelaciji filmova, glavna konkurencija biti Lady Gaga, tako da će to biti zanimljiva borba između jedne majstorske glumice u majstorskoj ulozi i jedne pjevačice u ulozi života, što je Akademija znala nagraditi kroz povijest); svaka izgovorena riječ, svaki treptaj njezinog lika je pravi užitak i ona se vrlo lako i ležerno profilira kao prva među jednakima, kao čvrsta, snažna žena koja je spremna pregaziti vlastitu tragediju, ali i izdaju, ali i ljubav i druge emocije, kako bi spasila sebe, ali i žene koje su se silom prilika našle u istoj situaciji kao i ona; ako je za svoju izvrsnu ulogu u odličnoj drami Fences uvjerljivo odnijela pobjedu na Oscarima, ne bi smjelo biti sumnje da će ovdje biti jedan od glavnih favorita, iako Akademija tradicionalno ne voli trilere. Michelle Rodriguez i Elizabeth Debicki su njezine “partnerice u zločinu”, pri čemu je Rodriguezin lik nešto jednosmjerniji, nimalo jednostavan, ali bez previše prostora za razvoj; mada, scena kada pokušava saznati informacije o pokojnoj arhitektici od njezina udovca je izrazito složena, iako kratka u svom trajanju. S druge strane, Alice je lik koji izaziva možda najviše suosjećanja, pri čemu je Elizabeth Debicki pružila svoju emotivno najsloženiju interpretaciju. Ona je prelijepa, ali je upravo zbog svoje ljepote percipirana glupom te je od samih početaka, jer natruhe njezinog odnosa s morbidnom majkom su dovoljno sugestivne, žrtva gotovo svih; njezina evolucija i emancipacija su predivno razrađene i tu se još jednom vidi McQueenovo majstorsko umijeće u razradi i psihološkoj evoluciji njegovih likova. Za mene, Elizabeth Debicki je na svom putu od percipirane glupače i žrtve, što ona nije, do samostalne i snažne žene koja se dobro nosi s vlastitom tragedijom, ponudila interpretaciju dostojnu nominacije za Oscar za najbolju žensku sporednu ulogu i ne bi se čudio da se njezino ime nađe na popisu. U ovoj skupini spomenuo bih još i Cynthiju Erivo, o kojoj sam već ranije govorio u pozitivnom svjetlu, čiji je lik Belle odlično integriran u konačnu priču i čija je plemenitost dala još jedan dodatan obol ovoj skupni.

Ostali likovi svi spadaju u kategoriju sporednih i zapravo više imaju narativnu funkciju, nego neku emotivnu. Svi su oni tu, u jednom smislu, da ispričaju priču o njih tri (ili četiri, ovisno o tome računate li Belle u skupinu), mada to ne umanjuje kvalitetu njihove razrade. Koliko ste puta vidjeli film u kojemu je sporedni lik glup ili suvišan? Toga ovdje nema – McQueen je jednaku preciznost posvetio svojim sporednim likovima, stvorivši tako savršen kompleks koji funkcionira od najmanjeg zupčanika do glavnog mehanizma. Ovo je posebno važno jer ovdje ima jakih glumačkih imena, koji su tako nesebično i bez imalo egoizma odradili svoje uloge da ne biste rekli da su tu jedan Liam Neeson (autoru ovog članka neopisivo drag glumac), Colin Farrell (također) i jedan veteran, Robert Duvall, koji je sveden na ulogu ogorčenog starca i rasista. Ali, svi oni funkcioniraju kao ansambl, što je još jedan pozitivan pomak za McQueena, koji je dosad odradio dva filma centrirana na jednom liku te jedan ansamblski film, ali opet sa snažnim fokusom na jednom liku. Ovdje je uspio spojiti ansambl, ansambl nevjerojatnih imena, da funkcionira kao jedinstvena cjelina, što redateljima često zna biti problem.

U konačnici, dolazimo do toga zašto je ovaj film toliko dobar, odnosno zašto je Steve McQueen tako dobar redatelj. Njegovi filmovi nikada nisu jednostavni ili plošni, dapače, oni uvijek sadrže jednu dozu kompleksne drame (gladovanje i revolucionarni idealizam u filmu Hunger, ovisnost i egzistencijalna pogubljenost u suvremenom društvu u filmu Shame, mučna povijest i surova realnost ropstva u filmu 12 Years a Slave) pa je tako i ovdje, gdje je ona, čak, višeslojna. Dakle, čak i ako ovdje ekstrahiramo dramu što ju proživljavaju sami likovi, koja je izrazoto kompleksna, ali nije važna u metafilmskom kontekstu McQueenova rada, već u onom filmskom, McQueen je dao jednu složenu društvenu kritiku koja se, možda ne jednako šokantno kao u Gladi i 12 godina ropstva, ali ništa manje snažno i efektno osvrnula na našu društvenu stvarnost; jasno, ta je društvena stvarnost globalna u karakteru, bliža Sjedinjenim Državama i Britaniji nego nama u Hrvatskoj, ali radi se o univerzalnim problemima, koji se kod nas samo drugačije manifestiraju. Tu je McQueen otišao iznad originalnog predloška, tu je on majstorski prilagodio priču o četiri snažne žene suvremenom društvu i napravio je ono što sam ja godinama zagovarao – film o snažnim ženskim likovima, o ženskim likovima koji se mogu izboriti za svoj položaj i ne ovisiti ni o kome. Ideje, vjerujem, o tome da se muški likovi pretvaraju u žene da bi ženska problematika dobila na značaju su kontraproduktivne jer šalju poruku da žene ne mogu biti ništa osim (loših) kopija muškaraca. Ovo je film o ženama. O snažnim, badass ženama koje su se dokazale kao takve, ali istovremeno nije film koji muškarca pretvara u zlikovca, koji svoj feminizam dovodi do granica apsurda. To je film o stvarnim ženama, o njihovim stvarnim problemima i o njihivim stvarnim protivnicima, neovisno što su oni muškarci. Steve McQueen je majstorski istaknuo žensko pitanje i jednako ga je tako razradio na način da ono bude i više nego kvalitetno. Žena je percipirana kao glupa, kao nesposobna, slaba i nemoćna, kao nečije sredstvo, kao objekt – ali žena ovdje dokazuje da to nipošto nije. Naravno, McQueen problematizira još nekoliko stvari i to na način da bi se o svakoj od njih mogao napisati samostalni esej, što zapravo demonstrira koliko je složenu tematiku uspio obraditi u samo dva sata materijala s fokusiranom radnjom, na kojoj je, moram dodati, uspio zadržati fokus! Rasna problematika posebno je znakovita, što kroz lik Viole Davis, što kroz populističku politiku ne samo Jacka Mulligana već i njegovog crnog protukandidata, što kroz rasizam Toma Mulligana, ali i upečatljivu scenu ubojstva Violina sina od strane policije, koja je šokantna refleksija na američku svakodnevnicu. McQueen je tematizirao pitanje imigranata u Sjedinjenim Državima, koje je dodatno dobilo na snazi zbog činjenice da su dvije od tri glavne junakinje imigrantice – Linda je Hispanoamerikanka, dok je Alice Poljakinj. Tu su još standardna pitanja političke korumpiranosti, korumpiranosti crkve i vjerskih zajednica, sprege politike i kriminala, odnosa tradicionalizma prema novom dobu, osobnog i javnog licemjerja, populizma, etc., međutim tu se radi o temama koje su više-manje očekivane pa ih ne treba posebno prikazivati. Važno je istaknuti i to da McQueen ne teži ka happy endu, ka soluciji koja je fantastično nerealna, već ostaje dosljedan surovosti realiteta koju prikazuje, ističući pritom individualnu plemenitost svojih likova kao dominantnu moralnu vodilju, odnosno činjenicu da uz dovoljno snage možemo promijeniti stvari i da se ta borba isplati.

Sumarno, McQueen je dodavajući dubinu svom trileru, koji više-manje doista ima formu klasičnog trilera, stvorio jedan film koji je refleksija njegovog umijeća postavljanja i realizacije drame kroz koju secira društvenu problematiku i daje snažnu, ponekad i crnohumornu, ogorčenu društvenu kritiku. McQueen progovara kroz svoje filmove i kroz svoje likove, on ističe vrlo važne i aktualne društvene probleme, pri čemu nikada ne stvara ispolotiziran uradak, nikada ne prelazi u populizam kojeg kritizira. On je umjetnik koji je društveno odgovoran, ali koji nije angažiran; on ne koristi film kako bi prosipao agendu, on primarno stvara umjetnička djela u koja vješto i maestralno ubacuje probleme koji su, zapravo, dio svakodvenice. Njegov je stil vrlo veristički, on ne pokušava stvarati fantazije, nego koristi ono balzakovsko načelo realiteta na najljepši mogući način, istovremeno stvarajući umjetničko djelo i snažnu socijalnu kritiku, pri čemu je mnogo efektniji od većine svojih suvremenika.

Konačni sud za ovaj film može se sumirati ovako – Steve McQueen je napravio još jedno remek-djelo! To je čovjek koji ima nepogrešivo stopostotni učinak kada su u pitanju filmovi i Udovice su samo još jedan dokaz da je tip koji nam je donio Huger, Shame i 12 Years a Slave nesumnjivo jedan od najkvalitetnijih redatelja nove generacije. Njegovi su filmovi na jedan poseban način uvijek jedinstveni i svaki put kada ulazi u jedan novi žanr, McQueen uspije napraviti nešto fantastično. Doista volim njegove radove i radujem se njegovom sljedećem projektu, neovisno koliko dugo trebalo čekati. Uz izvanredan balans između trilera i drame, između društvene osjetljivosti i umjetničke vizije, McQueen je zajedno s maestralnom glumačkom postavom koju predvodi istinska diva, Viola Davis, napravio jedan od najdubljih i umjetnički najpotentnijih trilera u posljednje vrijeme. I mada ni s ovim filmom nije uspio nadmašiti svoje dosadašnje remek-djelo, Shame (da, čudi me da Fassbender nije bio u ovom filmu), Udovice su svakako jedan korak prema naprijed za McQueena, kojemu je triler jedan potpuno novi žanr i koji je uspio nadvisiti, ako već ne surovošću i emocionalnom snagom, onda umjetničkom realizacijom i društvenom važnošću, svoj hit 12 godina ropstva.

Kako se godina bliži kraju, tako dolazi sezona nagrada. Udovice su svakako jedan od očitih kandidata za nagrade, pri čemu se moram složiti da se zasad radi o jednom od najkvalitetnijih filmova ove godine, uz onih par o kojima sam govorio i ranije, a svakako o najboljem klasičnom trileru ne samo ove, već i u nekoliko posljednjih godina.