Pogledali smo novi film Drewa Goddarda, Bad Times at the El Royale (Teška vremena u motelu El Royale), zanimljiv komorni triler smješten u hotelu na granici Kalifornije i Nevade. Našu recenziju filma Bad Times at the El Royale (Teška vremena u motelu El Royale) pročitajte ispod.

Hrvatski naziv:

Teška vremena u motelu El Royale

Žanr:

Misterij, triler

Režija:

Drew Goddard

Scenarij:

Drew Goddard

Glumačka postava:

Jon Hamm, Jeff Bridges, Chris Hemsworth, Dakota Johnson, Cynthia Erivo, Cailee Spaeny, Lewis Pullman, Nick Offerman

Sinopsis:

Sedam likova, svaki s vlastitom (mračnom) tajnom, slučajno se susreću u poznatom, mada sumnjivom hotelu El Royale na granici Kalifornije i Nevade. Nakon što se smjeste, međusobno otkrivaju tajne jedni drugih, ali i tajne samog El Royalea, ne znajući da im iz oluje koja ubrzo dođe prijeti velika opasnost.

Trailer Bad Times at the El Royale
  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Čovjek ponekad doista ima pravu sreću da u dva uzastopna odlaska u kino pogleda dva izvanredna filma (Christopher Robin op.a.), svaki od kojih na svoj jedinstveni način oduševljava. Teška vremena u motelu El Royale, kako su naši distributeri preveli film (mada mi nije jasno zašto motel, kad se u filmu u nekoliko navrata spominje da se radi o hotelu), izvanredan je i vrlo osvježavajuć triler iz pera Drewa Goddarda, autora scenarija za hvaljene filmove Cloverfield (2008.), The Cabin in the Woods (2012.; ujedno i redatelj) i The Martian (2015.), a koji je najavljen kao redatelj i scenarist filma X-ForceEl Royale je Goddardov originalni scenarij i moram priznati kako me je uspio iznenaditi još više nego izvanredna satira The Cabin in the Woods, koja je pogodila u bit odgovora na pitanje zašto su horori posljednjih 20-30 godina mahom – loši.

Sama ideja filma nije u potpunosti originalna; koncept stranaca s (mračnim) tajnama koji se, slučajno ili ne, nađu izolirani u određenom prostoru proslavila je još Agatha Christie u svom kultnom romanu Deset malih crnaca iz 1939. godine, a koji je za autora ovoga članka najbolji krimić ikad napisan. Osim ekranizacija navedenog romana, brojni filmovi su razrađivali tu ideju na različite načine, a samo neki od primjera su intrigantni psihološki triler Identity (2003.) i Tarantinov izvrsni The Hateful Eight (2015.). No, kao što je svaki od njih dao toj osnovnoj ideji neki svoj štih, tako je i Goddard u ovom filmu osnovnoj ideji pridodao svoj specifični stil i tako donio nužnu originalnost koja film nije pretvorila u nešto repetitivno.

Pisanje ove kritike se s jedne strane pokazalo dosta nezahvalnim, s obzirom da priroda same radnje ograničava velik broj komentara i aspekata za analizu. Zašto? Jednostavno zato što bi se na taj način dosta toga otkrilo, a spoileri kod ovakvog tipa filma naprosto nemaju smisla jer se onda gubi dobar dio čarolije gledanja. Film je izrazito napet. Iako počinje relativno usporeno i možda ćete htjeti ubrzati neke dijelove radnje na samom početku, kako radnja napreduje, tako s njom napreduje i dinamika. Progresija je tako samo naizgled neravnomjerna, mada se nakon dva i pol sata koliko film traje to sve izbalansira i zapravo se izbjegava onaj klasični tarantinovski efekt kada u tri minute svi pomru u lokvama krvi. Goddard nas u radnju uvodi, dakle, polagano, ali čak i to ima svoj dramski kontekst; taj, čini se, vječni uvod u film zapravo postavlja temelje za sve one elemente priče koji će se kasnije postepeno razvijati i otkrivati. Sam film je postavljen kao puzzle. Imate sedam likova. Svaki od njih dobije jednu sobu. Svaki od njih ima svoju priču i razlog zbog kojega je odsjeo baš u tom hotelu. I nitko od njih nije ona osoba kojom se predstavila. Kako film odmiče, tako se njihove priče postepeno otkrivaju i slažu kao komadići jedne veće slike, koja otkriva razloge njihovog dolaska u El Royale, ali i ironiju ispreplitanja njihovih sudbina. Naime, vrlo rano vam postaje jasno da, za razliku od drugih sličnih verzija osnovne ideje, gdje se nakon nekog vremena prikaže neka tajna, ozloglašena veza među tim likovima, ovi tipovi nemaju nikakve veze jedni s drugima; jedini koji imaju nekakvu vezu su Emily Summerspring (Dakota Johnson) i Billy Lee (Chris Hemsworth), međutim potonji se u hotelu pojavljuje mnogo kasnije i to pod vrlo određenim okolnostima (dobro, znam da sad ovo izgleda glupo i nejasno, ali jednostavno mi vjerujte; bolje nego da otkrijem spoilere). U većini obrada ove ideje, ispostavi se kako su likovi povezani međusobno i kako je lokacija imala tek tu ulogu da ih okupi na jednom mjestu; Goddard je izvršio obrat te ideje, što je samo jedan od aspekata originalnosti, prezentiravši nam situaciju gdje je lokacija (milom ili silom) povezala likove koji prije toga nisu imali nikakvu međusobnu poveznicu.

I povezala ih je dobro. Goddard je izvanredno gradio odnose među svojim likovima, uloživši velik trud u njihovu izradu i formiranje njihovih priča tako da oni prikladno i bez pogreške upadaju u situaciju koju je stvorio. Svaki od tih likova je tamo s vrlo konkretnim razlogom. I, što je najvažnije, taj je razlog – dobar i uvjerljiv. Nećete se ni u kojem trenutku pitati zašto je netko od njih odabrao baš El Royale, jer svačija priča oko dolaska u to vrlo zanimljivo mjesto, koje je zapravo relikt jednog davno nestalog vremena, drži vodu. Isto vrijedi i za njihove pozadinske priče. Iako ne dobijete uvid u cijelu biografiju svakog od likova, dobijete točno onoliko važnih detalja koliko je važno da razumijete njihovu motivaciju, njihovo trenutno ponašanje i njihovu psihologiju. Ta psihologija je za Goddarda izrazito važna i na ovom mjestu bi pohvalio, posebno među svim aspektima razrade likova, njihovu psihološku karakterizaciju.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Glumački je posao također odrađen besprijekorno. Mislim, teško je bilo pogriješiti s tako dobrim imenima, ali znalo se i to događati tako da se u ovom smislu malošto smije uzeti zdravo za gotovo. Jon Hamm je nevjerojatno šarmantan kao prodavač usisivača Seymour “Laramie” Sullivan (koji to zapravo nije) i moram priznati da mi nakon nekoliko recentnih uradaka postaje sve draži i draži kao glumac, toliko da se uvijek obradujem kad vidim njegovo ime na popisu. Uz njega, tu je naravno neponovljivi Jeff Bridges, kao svećenik Daniel Flynn (koji to, naravno, nije), koji je savršeno odradio svaki aspekt svoje uloge, od onog loše glumljenog lažnog svećenika, preko dementnog starca i opasnog tipa pa sve do suosjećajnog prijatelja. Njegov lik je posebno zanimljiv zato što je od svih njih on jedini imao neku nazovimo ju “zločestu” priču (ima kriminalnu prošlost; dobro, tu je i Emilyjina sesta, Rose, ali kontekst njezine priče je osjetno drugačiji pa bi ga ovdje, argumenta radi, zanemario) iza sebe te je u hotel došao iz krajnje sebičnih motiva, ali se na kraju pokazao izrazito hrabrim, izrazito suosjećajnim i izrazito humanim, pruživši Milesu (Lewis Pullman) ono što je trebao, a Darlene (Cynthia Erivo) mogućnost da se makne iz rugla u kojemu je bila; naravno, sve bi to bilo zanemarivo da pri tome nije žrtvovao nešto svoje. Bridges je fenomelano razradio svog lika i donio jednu doista pamtljivu interpretaciju koja je u mnogočemu uljepšala film. Dakota Johnson je solidno iznenađenje kao Emily Summerspring, u smislu da se čini kako cura doista nije samo plošna glumica za jednolične uloge, ali njezin je lik imao jednu priču koja se nije granala kao ona Bridgesova ili Hammova; njezin lik je imao jednu funkciju, onu spasiteljice, i Johnsonova je tu funkciju odradila kako spada. S druge strane, njezina sestra Rose (Cailee Spaeny) je neopisivo jeziva, morbidna i iritantna (kao što i treba biti, s obzirom na kontekst i okolnosti), pri čemu se njezina interpretacija od strane mlade glumice Cailee Spaeny pokazala kao pun pogodak. Posebno lijepu priču sa sobom je donijela Darlene Sweet, crnkinja koja se pokušavala probiti u svijetu glazbe, ali bez previše uspjeha jer nije bila spremna izdati svoje ideale i svoje dostojanstvo. Iako vrlo tužna i emotivna, njezina priča dobiva konačnu satisfakciju i tako uljepšava mračni karakter filma. Cynthia Erivo je fantastično odigrala svoju ulogu, s nevjerojatnom emocijom koju je lako prenosila na gledatelja, a koja je posebno bila vidljiva tokom (ponekad malo i predugih) scena u kojima je pjevala. A pjevala je doista predivno. Što se tiče Billyja Leeja… on se pojavljuje kao šećer na kraju i neću vam otkriti tko je on zapravo. Ono što biste trebali znati ovdje jest da je on, neovisno o svim drugim kontekstima i ulogama, primarno jedna obična – seljačina. Chris Hemsworth se u toj ulozi tako dobro snašao da ni u kojem trenutku nećete posumnjati da je i on osobno jedna obična – seljačina (jeste li to mislili i prije, ili niste, to je već na vama); usudim se reći da je, iako se njegov lik pojavljuje relativno kratko, Hemsworthu ova uloga toliko prirodna da se ona Thora čini preglumljenom.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Postoji jedan lik na kojeg bi se posebno osvrnuo, a to je Miles Miller, recepcioner u El Royaleu. Njega tumači anonimni Lewis Pullman, kojemu je ovo prva visokobudžetna uloga i kojega ćemo gledati u najavljenom nastavku Top Guna. Miles je vrlo simpatičan, ali opterećen i istraumatiziran lik; on je očigledno nešto uradio u svojoj prošlosti i to ga opterećuje toliko da postaje autodestruktivan (opet ponavljam, ovi eufemizmi su zato da ne otkrijem detalje radnje). Taj dio njegove priče je kasnije objašnjen i ovdje moram pohvaliti Goddarda na lijepom oblikovanju iste. Međutim, iako je u nekom širem kontekstu sporedni lik kojeg cijelo vrijeme sažalijevate jer se čini kao Kalimero, kao da se sve nepravde svijeta ruše upravo na njega, Miles do samoga kraja izlazi iz svog kalupa kako bi učinio ispravnu stvar. Pullman je tu realizaciju, taj iskorak svoga lika odradio savršeno, međutim ovdje se uočava i ingenioznost Goddardovog oblikovanja svojih likova, odnosno količina uloženog truda i količina uložene emocije. Milesova priča djeluje vrlo osobno i lako se emotivno vežete uz njega i njegovu sudbinu, tako da obratite malo više pažnje na njega jer ju on – što zbog glumca, što zbog svoje inherentne prirode – itekako zaslužuje. Milesov lik također je vezan i uz jedino eksplicitno neodgovoreno pitanje u filmu (a to je priroda uprave El Royalea, vidjet ćete na što mislim), međutim u kontekstu glavne radnje i sudbine jedinog lika koji je došao u hotel kako bi odgovorio na to pitanje – ono je u konačnici nevažno.

Osvrnuo bih se još na dva aspekta filma. Prvi je izgradnja misterija. Rekao sam već gore da film ima zanimljivu progresiju dinamike te da je realiziran kao puzzle. U tom je smislu misterij što ga Goddard stavlja pred nas, odnosno što ga gradi do samoga kraja, izrazito važan. On se gradi vrlo postepeno i zapravo je vrlo raštrkan, u smislu da je Goddard elemente misterija pripisao svakom liku i svakoj priči. U kojem god trenutku se uključili u film, postojat će neko pitanje koje treba biti odgovoreno. I dok odgovori stižu, uvijek postoji mogućnost da radnja (i vi, kao gledatelj) budete time zasićeni, ili da pristigli odgovori budu klimavi. Toga, međutim, ovdje nema. Goddard je uspio pronaći izvanredan balans između kvantiteta i kvaliteta, rješavajući zagonetke točno onim tempom kojim treba i točno na način kako je potrebno. Sva rješenja su potpuno uvjerljiva i dosljedna, rupa u objašnjenjima nema, a sve te sitne zagonetke doprinose konačnoj atmosferi neizvjesnosti i iščekivanja koju Goddard tako vješto gradi. Nema nekih velikih šokova i obrata (barem ih ja nisam takvima doživio) jer se zagonetke rješavaju kroz naraciju, vrlo fluidno (uostalom, pravog lika detektiva i nema u filmu), tako da nemojte očekivati iste, ali neovisno o tehnici realizacije, misterij je nešto što zaslužuje apsolutnu pohvalu, pogotovo jer je to jedan od osnovnih elemenata na kojima je film kao takav baziran, odnosno temeljem kojeg vas, kao gledatelje, želi privući.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Druga stvar je stil, odnosno atmosfera. Te su dvije stvari vrlo tijesno isprepletene u ovome filmu i zapravo je vidljiv Goddardov utjecaj, tko je gledao njegove ranije uratke. Stilski je film vrlo pluralistički urađen, u smislu da postoji različitih elemenata, koji u svojoj biti nisu međusobno povezani. Prvi snažni stilski utjecaj je, dakako, film noir, čiji su elementi rasprostranjeni kroz cijeli film. Bilo da je to specifična atmosfera (zabačeno mjesto, kiša, sumnjivi likovi sa sumnjivim pričama, zakulisne igre, neodgovorena pitanja, … ) koju film gradi, ili generalni stilski dojam, El Royale je film kojega se lako može svrstati u neo-noir, mada ne posjeduje onu jednosmjernost koja često prati taj žanr. Specifičnu atmosferu, koja kombinira prethodno iznesene elemente s jednim laganim, opuštajućim ugođajem, nastojeći tako jednu mračnu temu prikazati mnogo pastelnije, Goddard je izgradio glazbom. Ako ste gledali Marsovca, bit će vam jasan stilski postupak (tu imate tipa, Matta Damona, koji de facto umire na Marsu, ne znajući hoće li ikada biti spašen, ali Goddardov glazbeni odabir donekle je ublažavao tu naizgled neizbježnu katastrofu); Goddard i ovdje koristi izvrstan glazbeni ukus i tako pedantno odabire svoje pjesme (uz to je i originalna glazba Michaela Giacchina pun pogodak) kako bi mračnoj atmosferi filma dao jedan, za sebe specifičan, blaži ton. I konačno, ako ste gledali The Cabin in the Woods, prisjetit ćete se kako je Goddard žanru horora pristupio s dozom vrlo originalnog i umjerenog, čak i odmjerenog humora. E pa isto to čini i ovdje, dajući tako El Royaleu jedan dodatni šarm, a opet ne skrečući s osnovne stilske premise toliko da ju parodira. Humor je vrlo lijepo ubačen, vrlo britak i jako zadovoljavajuć. Ono što je važno znati nakon čitanja o ovom stilskom bućkurišu jest to da Goddard nikada ne gubi osjećaj za mjeru, da nikada ne bježi od osnovne premise. Mračni karakter filma se nikada ne gubi i on se s punim pravom može opisati kao neo-noir, međutim s točno onoliko osobnog dodira Drewa Goddarda da bude originalan, a ne tek visokobudžetna kopija.

Christophera Robina sam proglasio dosad najboljim filmom godine. S punim pravom. Jer je to i bio. Međutim, iako će priča o malom medvjedu ostati zasigurno najljepši film godine, nisam mislio da će se zadržati dugo na prvom mjestu najboljih filmova, mada sam siguran da će ostati u Top 10. Bad Times at the El Royale s punim pravom preuzima prvo mjesto nakon manje od sedam dana i to je tek drugi film ove godine kojemu autor ovog teksta bez razmišljanja daje najvišu ocjenu. Goddardov film možda ne redefinira žanr, on ne donosi jednu apsolutno originalnu priču, ali je u konačnici urađen s toliko tehničkog umijeća, s tako izvanredno razrađenim i interpretiranim filmovima i s toliko očite emocije da mu ne možete ništa zamjeriti. Subjektivni dojmovi su već stvar svakog pojedinog gledatelja kao takvog, ali svidio vam se ovaj film ili ne, ne možete mu oduzeti njegovu tehničku superiornost, izvanrednu priču i emocionalnu investiranost redatelja. Ako bismo ga usporedili s po mnogima većim hitovima ove godine, Black Panther ili Avengers: Infinity War, prvi djeluje kao prosječan film napuhan radi aktualnosti rasne tematike, a drugi tehnički dobro razrađen film koji propagandom skriva očite nedostatke i rupe u radnji (koje se pojavljuju svako malo), slično kao što je pred par godina činio i Captain America: Civil War. Svi ti nedostaci koji su prisutni u tim filmova u El Royaleu nisu prisutni i tu je ona esencijalna razlika između istinski kvalitetnog filma s nevjerojatno predanom ekipom i filma koji svoju kvalitetu kupuje marketingom, a ne istinskom umjetničkom snagom. Ima još dosta filmova do kraja godine i sezone nagrada, vjerojatno ni El Royale neće predugo ostati na prvom mjestu, ali isto vjerujem kako će ostati u Top 10 i zato s pravom preuzima prvo mjesto i drži ga dok se ne pojavi nešto istinski bolje.