Recenzija: Christopher Robin (2018)

Iz neobjašnjivih razloga, Christopher Robin, koji je premijerno trebao igrati još u kolovozu, došao je, i to pretpremijerno, ovog vikenda, prije nego 18. listopada krene u široku distribuciju. Pogledali smo novi Disneyjev igrani film temeljen na ranije uspješnim animiranim klasicima, a naše dojmove pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Animirani, avantura, komedija

Režija:

Marc Forster

Scenarij:

Alex Ross Perry, Tom McCarthy, Allison Schroeder (prema likovima A.A. Milnea i E.H. Sheparda)

Glumačka postava:

Ewan McGregor, Hayley Atwell, Mark Gatiss, Jim Cummings (glas), Peter Capaldi (glas), Brad Garrett (glas), Toby Jones (glas)

Sinopsis:

Mnogo godina nakon što se oprostio sa svojim prijateljima iz Stojutarske šume, odrasli Christopher Robin ponovo susreće Winnieja Pooha te mu pomaže pronaći njegove prijatelje, pri čemu kreće u potragu za vlastitom izgubljenom esencijom.

Neovisno o tome jeste li ga gledali u animiranom obliku ili ne, odnosno jeste li čitali Milneove priče, medo Winnie zvani Pooh je jedan od onih ikonskih likova koji je zbog svoje inherentne simpatičnosti i dobroćudnosti globalno poznat. S obzirom na uspjeh što ga je Disney imao s animiranom verzijom te trend pretvaranja svojih animiranih hitova u igrane spektalke (izvrsna The Jungle Book, vizualno impozantni Beauty and the Beast te brojni najavljeni projekti), nije nimalo čudno da smo dočekali i igranu adaptaciju slavnog medvjedića. Iako je Disney i u ranijim adaptacijama uveo neke promjene u odnosu na originalnu, animiranu verziju, priča o medi Poohu je značajno drugačija, zadržavajući tek one osnovne idejne konture cijelog serijala, ali s jednom briljantnom originalnom pričom koja je oduševila na više razina.

Christophera Robina, što je igrom slučaja i ime glavnog ljudskog lika u Milneovom serijalu, režirao je Marc Forster, vrlo talentiran i kvalitetan redatelj poznat po filmovima kao što su Monster’s Ball, Quantum of Solace ili Stranger than Fiction, ali i po fenomenalnom biografskom filmu Finding Neverland, kojeg su naši distributeri preveli kao San za živitom J.M. Barrieja (2004.). Zašto je taj film, koji je Johnnyju Deppu donio nominaciju za Oscara za najbolju mušku ulogu, toliko važan u ovom kontekstu? Upravo zato što on govori o životu Jamesa Matthewa Barrieja, slavnog škotskog pisca i tvorca Petra Pana, čiji je fantastični literatni svijet i melakoličnu životnu priču (o jednom, doista, posebnom individualcu), Forster tako genijalno prenio na platno, uhvativši pritom onu esencijalnu iskru dječje mašte i melankolične nostalgije, koja je bila preduvjet za realizaciju ovog filma, kako je on idejno zamišljen. Da se Disney odlučio na na neku od verzija gdje je naslovni junak bio dijete, možda bi bilo i boljih izbora od Forstera, ali kako se film ipak temelji na jednom melankoličnom spoju fantastike i stvarnosti te čarobnom sudaru tih dvaju svijetova, Forster je bio izvanredan izbor. I tako se i ispostavilo. Forster je odradio maestralan posao, pogodivši bit filma kao da je on sam idejni tvorac svega, a ne samo “radnik” koji je sve to prenio na platno. Uz to je imao i izvanrednu podršku tehničke ekipe, koju bih posebno pohvalio za dizajn stanovnika Stojutarske šume, koji prilikom prelaska u digitalnu animaciju nisu izgubili ni trunku svoga šarma; dapače, postali su još ljepši i još autentičniji.

Film započinje s posljednjim dolaskom mladog Christophera Robina u Stojutarsku šumu i njegovom oproštajnom zabavom sa svim likovima – Poohom, Praščićem, Sivkom, Kangom, Room, Tigrom, Zecom i Sovom – a nastavlja se vrlo maštovitim prikazom odrastanja Christophera Robina u maniri čitanja (njegove životne) knjige, u kombinaciji klasične animacije, digitalne animacije i igranih segmenata. U prekrasnoj scenografiji koja kao da je direktno oživljena iz ilustracija E.H. Sheparda, Forster je odmah na samom početku dao do znanja kakav će ton imati većina filma, odnosno što će biti osnovna premisa – potraga za izgubljenom esencijom. Na samom početku imali smo priliku vidjeti prekrasnu scenu u kojoj Pooh šeta poljem i gdje se njegova ručica vidi kako dodiruje ljubičasto cvijeće, a u kojoj je možda komprimirana emocija cijelog prvog dijela filma; latentna tuga koja se provlači kroz taj Poohov suptilni dodir i osjećaj neizbježnog gubitka koji slijedi je ono što vas progoni tokom prvog dijela filma, čak i prve polovice, odnosno negdje do trenutka kada se Christopher Robin spletom okolnosti vrati u Stojutarsku šumu kako bi pomogao Poohu. U tom, srednjem, dijelu filma, prije očekivanog happy enda (koji je čaroban unatoč svojoj očekivanosti), melankolija ne nestaje, mada se osjećaj gubitka mijenja i prelazi u osjećaj potrage za onim izgubljenim. Scenaristi su doista odradili izvanredan posao dajući ne samo odličnu kompoziciju same priče, već i preciznu psihološku razradu glavnog lika i njegovog odnosa prem sebi, svojoj obitelji, svojim prijateljima i stvarnom svijetu. Međutim, osim scenarista, Forster je ovdje pokazao enormno poznavanje esencije svih likova, onih ljudskih i onih plišanih, pri čemu je u svojoj fantastikom obojenoj naraciji donosio čaroliju i ondje gdje je možda ne bi bilo. Svaka scena je razrađena do tančine i vidljivo je koliko je truda Forster uložio stvaranje ove priče. Rijetko koji film uspijeva ovako dobro uskladiti tempo i pronaći osjećaj za isticanje onog bitnog, istaknuti emocije i prenijeti ih s platna na vas kao gledatelja, pri čemu savršeno zadržava kompozicijski sklad, ne ubacujući suvišne elemente, niti skrećući s osnovne radnje.

Posebno bih, što se tehničkog aspekta, pohavlio i istaknuo i glazbu, koju su komponirali Geoff Zanelli i Jon Brion, koja je bila ne samo čarobna, već i tako prikladno uklopljena u film da je djelovala stvarno, a ne samo kao glazbena pozadina. Glazbu je, inače, trebao raditi islandski skladatelj Jóhann Jóhannsson, ali koji je prerano preminuo u veljači ove godine; film je, stoga, posvećen njemu. Njegove dužnosti preuzeo je Klaus Badelt, međutim posao su na kraju dobili Zanelli i Brion.

Filmovi ovoga tipa često “pate” od vrlo šablonskog kastinga, odnosno zadovoljavanja time da se određena uloga karakterno odradi na jednoj prosječnoj razini, dok će priča i renome iste odraditi ostatak. Christopher Robin ne čini tu grešku ni u jednom trenutku. Iako je film u tom nekom smislu vrlo centralan po pitanju glavnog lika, u smislu da se sve vrti oko samog Christophera Robina (pri čemu su njegovi plišani prijatelji dio njega, a ne izdvojena cjelina), dok su svi ostali likovi i elementi, više-manje, kulisa koja upotpunjuje njegovu priču, Forster je uspio pronaći prikladan, ako već ne potpuno zadovoljavajuć, narativni balans između naslovnog lika i svih ostalih, pri čemu je ovdje posebno pohvalno što to nije uradio kvantitativno, već kvalitativno; iako se pojavljuju razmjeno malo, svi su dobili dovoljno prostora da njihova priča u kontekstu one osnovne premise bude zaokružena od početka do kraja (i to na krajnje zadovoljavajuć način, moram dodati). Ewan McGregor je neizmjerno talentiran glumac i možda vam na prvu neće biti idealan izbor za jednog Christophera Robina, međutim on je tako dobar, tako simpatičan i tako uvjerljiv da je to naprosto fascinantno. Sva njegova emocionalna stanja proživljavate i vi, jer se vrlo lako staviti u njegovu kožu, a McGregor je toliko dobar u svojoj ulozi da je onu zamišljenu psihološku karakterizaciju dočarao besprijekorno. Možda će se postaviti pitanje težine ove uloge, u smislu da McGregor ipak glumi praktički stereotipnu zaposlenu osobu, međutim dok mu je taj dio vjerojatno došao vrlo prirodno (ovdje, zapravo, treba pohvaliti Forstera i scenariste na uvjerljivosti u oblikovanju samog lika, koji ne djeluje stilizirano, već autentično, a što nije lako za postići u filmu ovog tipa), trebao je iskopati dijete u sebi, ali na način da emocije tog izgubljenog, a u konačnici pronađenog, djeteta budu – stvarne i iskrene. U tomu je, dakako, uspio. Ostali ljudski likovi su, svaki u svojoj ulozi, jednako dobri i prate Forsterov i McGregorov tempo; Hayley Atwell je poslovično simpatična, Mark Gatiss nevjerojatno simpatičan u svojoj odvratnosti (njegov lik, naravno, nije, ali on jest), kolege Christophera Robina daju savršenu dozu humora, dok je Bronte Carmichael u ulozi Madeline Robin naprosto fenomenalna.

Ipak, postoji netko važniji od njih, a to su stanovnici Stojutarske šume, predvođeni Medom Poohom. Već sam gore naveo kako su dizajneri i animatori odradili izvanredan posao s digitalnom animacijom, pri čemu su poznati nacrtani likovi postali prelijepe verzije prikladne za moderno doba. Međutim, osim što su vizualno preslatki i prelijepi, oni su tako savršeno okarakterizirani da su sve scene s njima (Poohovo šeptrljasto tapkanje po stanu Christophera Robina, Praščićevo bježanje od Christophera Robina, Tigrovi skokovi na repu i Sivkova predivna depresivnost) jednostavno prekrasne. Ono što je Ewan McGregor uradio s likom Christophera Robina, to je Jim Cummings (dugogodišnji glas Pooha i Tigra) uradio sa simpatičnim medvjedićem, odradivši vjerojatno svoju najbolju i najemotivniju interpretaciju tog lika. Vi nemate dojam da čovjek posuđuje glas digitalnom medvjediću; vi imate dojam da taj medvjedić doista postoji i da doista govori. Usklađenost Cummingsove glasovne interpretacije s vizualnom prezentacijom likova i Forsterovom redateljskom koncepcijom je naprosto frapantna i jedan od najboljih primjera koji se mogu vidjeti u nekoliko godina unatrag (možda najbliži tomu, mada je Cummings ipak na razini iznad, je Bill Murray u Knjizi o džungli, gdje je posudio glas Baloou). Nick Mohammed (Praščić) te mnogo poznatiji Peter Capaldi (Zec) i Toby Jones (Sova) vrlo su lijepo odradili svoje uloge, bilo da su dražesni kao Praščić, ili duhoviti kao vječne svađalice, Zec i Sova; počasno mjesto ovdje zauzima genijalni Brad Garrett (Rayjev brat u Svi vole Raymonda), čija je interpretacija Eeyorea (magarca Sivka) apsolutni scene stealer i najbolje, odnosno najugodnije iznenađenje cijeloga filma.

Christopher Robin je u suštini jedan vrlo mudar i dubok film. Osim briljantnih replika Mede Pooha, koje su zapravo genijalne, mada na prvu djeluju djetinjasto, i sadrže vrlo duboku mudrost u sebi, mudrost koje nije svjestan čak ni Pooh, film nudi cijelu seriju životnih lekcija o odnosu prema stvarnom svijetu, onima koje volimo, ali i nama samima. Film je zapravo jedna vrlo zanimljiva prustovska metafora o izgubljenom djetinjstvu, odnosno izgubljenoj esenciji, koja je nestala u sudaru sa surovošću i hladnoćom stvarnoga svijeta. Odrastajući, Christopher Robin je izgubio sebe, a kroz potragu za Poohovim prijateljima, pronašao je tog istog sebe, veselog dječaka koji se smije i koji se voli igrati. Tako je film u tom smislu lekcija o opasnosti tog gubitka, ali i važnosti potrage u slučaju da se gubitak doista desi, jer poanta filma je upravo ta, da se naša esencija nikada ne gubi. Tu esenciju moramo znati sačuvati neovisno o udarcima koje primamo, ali je i prenijeti na druge, kao što je Pooh ukazao Christopheru Robinu da treba uraditi s Madeline (metafora crvenog balona je ovdje odlično iskorištena). Često se pogubimo na našem putu, često nestanemo u magli (još jedna maestralna metafora) i ne znamo ni kuda idemo, niti otkuda smo došli, ali, kako je Pooh lijepo rekao: “Ja uvijek dođem do tamo gdje idem tako što odem s mjesta na kojemu sam bio.”

Film Christopher Robin je jedan istinski prelijep film koji s nevjerojatnom emocionalnom snagom budi dijete u nama i prenosi jednu snažnu poruku. Idući zapravo jednim neočekivano mračnim putem, gradeći svoju priču na melankoliji i gubitku, preko nostalgije do konačnog sretnog kraja, Christopher Robin je jedan od rijetkih filmova koji je tako autentičnio uspio prenijeti svoju emocionalnu snagu i naglasiti sve ono što je bitno, odnosno, jedan je to od tek rijetkih filmova koji je imao tu sreću da jednu snažnu i lijepu ideju uspije iskombinirati sa savršenom tehničkom realizacijom i izvanrednom glumačkom postavom. Količina truda uloženog u ovaj film je doista hvalevrijedna i taj trud emanira iz svake scene, iz svakog dijaloga, bez da film i u jednom trenutku skreće s utabanog puta. I dok on vjerojatno neće biti najbolji film ove godine, niti najrevolucionarniji, Christopher Robin je u svakom pogledu – idejno, kompozicijski, tehnički, narativno, glumački, karakterno – savršen film kojemu nećete pronaći manu i koji će vas (osim ako stvarno niste bezdušni seronja) oduševiti. Ovo je s punim pravom prvi ovogodišnji film kojemu autor ovoga teksta bez razmišljanja daje najvišu ocjenu i, zaključno s rujnom, najbolji film ove godine, koji će se zasigurno naći pri samom vrhu godišnje top liste njegovih filmova. I zato, pogledajte film i uživajte, kao ova četiri genijalca, mada, ruku na srce, nitko od nas nikada neće biti tako cool: