Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1957.) – Recenzija filma
U biblijskoj Knjizi Otkrivenja, Jaganjac – figura Isusa Krista – otvara sedam pečata. Svako otvaranje pokreće izvjestan događaj, poput sveopće gladi, potresa i razaranja. Napokon, pri otvaranju posljednjeg pečata, Sveto pismo objašnjava kako “nasta muk na nebu oko pola sata”. Upravo je muk u srži magnum opusa Ingmara Bergmana: Sedmi pečat (1957.) film je koji postavlja pitanje o božanskoj tišini, kao i o smislu života, problemu zla, teizmu i ateizmu, Božjoj Providnosti, te smrti.
Jedan od najvećih filmova svih vremena
Čak i ako se ne smatrate filmofilom, vjerojatno ste već negdje nabasali na sablažnjive prizore ovoga filma, od kojih je najpoznatiji onaj u kojem srednjovjekovni vitez igra šah s bljedolikom, u crno obavijenom sablašću. Riječ je o partiji između Antoniusa Blocka, švedskog ratnika koji se vratio u rodnu zemlju nakon dugogodišnjeg sudjelovanja u krvoločnim križarskim ratovima, te Smrti u ljudskom obličju. Prije no što proniknemo u samu radnju i interpretaciju Bergmanova dragulja, valja istaknuti površne odrednice koje Sedmi pečat čine značajnim.
Ovo je potencijalno najhvaljeniji film švedske kinematografije i ujedno jedan od najvećih filmova svih vremena. Ingmar Bergman (1918. – 2007.) redatelj je poznat po filmovima u kojima se dotiče dubokih egzistencijalističkih pitanja, zbog čega na prvu nije primamljiv širokoj publici. Mnogi bi okarakterizirali njegove filmove – uključujući i Sedmi pečat – kao “dosadne”, “mučne”, ili pak “pretenciozne”. U većoj je mjeri pisao scenarije za vlastite filmove, prožimao ih simbolikom i alegorijom, a stvarao je i kazališne komade.
Sedmi pečat u prvi plan postavlja tada mladoga glumca Maxa von Sydowa (1929. – 2020.), kasnije svjetski poznatog umjetnika kojega će zapasti uloge u hvaljenim radovima poput Egzorcista (1973.), Specijalnog izvještaja (2002.), Otoka Shutter (2010.), pa čak i Igre prijestolja (2011. – 2019.). Sydow glumi ranije spomenutog viteza protagonista, dok njegovog šahovskog protivnika utjelovljuje Bengt Ekerot (1920. – 1971.).
Vitez igra šah sa Smrću
Radnja nas unosi u obalne švedske predjele, gdje vitez Antonius Block (Max von Sydow) počiva uz more. Njegov suputnik i štitonoša Jöns (Gunnar Björnstrand) drijema uz šum valova. Konji im moče noge u plićaku, a šahovska ploča s figuricama raštrkanim po poljima čami na hridi. Napokon, Blocku se nešto dalje na obali ocrtava zastrašujući Kosač – Smrt (Bengt Ekerot) – koji je stigao da pod svoje okrilje prihvati i njega. No, oštrouman i srčan, Block izaziva Smrt na šahovsku partiju. Dokle god on pobjeđuje, predlaže, Smrt ga ne smije uzeti. Sa zluradim osmijehom na licu, dijabolična sablast pristaje i partija otpočinje.
Sedmi pečat uskoro nam prikazuje napredak Blockova i Jönsova putovanja kroz njihov rodni kraj. Šahovska partija privremeno je prekinuta. Block i Jöns, cinični i isprazni nakon pustošenja i klanja tijekom križarskih ratova, u Švedskoj nailaze samo na još više smrti: zemljom, naime, hara kuga. Istovremeno, putujuća kazališna družina napreduje prema stanovitom selu kako bi ondje izveli svoju točku. Družinu sačinjavaju veseljak Jof (Nils Poppe), njegova supruga Mia (Bibi Andersson), njihov sinčić Mikael (Tommy Karlsson), te glumac Jonas Skat (Erik Strandmark). Putovi ove družine i para ratnika isprepliću se tijekom radnje, no njihove interakcije ne čine glavni dramski zaplet, koji i dalje leži u opreci između Blocka i Kosača, odnosno čovjeka i smrti.
Sedmi pečat možemo gledati kao i na kaleidoskop isprepletenih događaja koji postavljaju Bergmanove likove u mučne situacije. Dok posvemašnja kuga predstavlja smrt na kolektivnoj ljudskoj razini, spomenute situacije doprinose tomu da likovi i pojedinačno koketiraju sa smrću. Neke od njih uključuju zlostavljanje u krčmi koje potencijalno vodi u smrt; aferu između glumca i udane žene koja također ne sluti na dobro; oslikavanje freske mrtvačkim plesom (čuveni danse macabre); spaljivanje vještice itd.
Nećemo vam otkrivati svršetak filma, premda poznavanje spojlera nije pogubno za uživanje u Sedmom pečatu. Bergmanov magnum opus nije stvoren zbog napete radnje i neočekivanih narativnih obrata, već zbog metafizičke i egzistencijalističke problematike kojom se bavi. Iznijeli smo činjenicu da je temeljni motiv filma smrt, a sad da se dotaknemo i temeljnog pitanja: kako se suočiti s neminovnom smrću kad nam klasična religijska utjeha pred njome djeluje lažno?
Tišina kao okosnica Sedmog pečata
Bergman je snimio Sedmi pečat iz naizgled prilično pesimističke, ateističke perspektive koja graniči s nihilizmom. Njegov junak Antonius Block netko je tko je doživio traumatična iskustva krvavih križarskih ratova, te se posljedično počeo zapitkivati o smislu sve te očevidno nepotrebne patnje. No, na odgovor ne nailazi u uobičajenim teodicejama (teološkim odgovorima na problem zla) koje bi možda prihvatio kad bi spoznao Boga, jer on naprosto ne uspijeva vjerovati. Svaki put kad sklopi ruke i moli se Svevišnjemu, odgovara mu indiferentna tišina iz Otkrivenja koja je okosnica Sedmog pečata.
U ključnoj sceni u filmu, Block otvara svoju dušu na ispovijedi. Osim što Bergman vrhunski kadrira ovu scenu, bacajući Blocka na koljena i snimajući ga iza rešetaka kako bi naglasio metaforički zatvor u kojemu je zatočen, on putem viteza sažima srž filma u obliku ispovjedničkog monologa: “Zašto je tako okrutno nemoguće spoznati Boga vlastitim osjetilima? Zašto bi se On skrivao u magli ispraznih obećanja i neviđenih čuda…? Što će se dogoditi sa svima nama koji želimo vjerovati, ali ne možemo?”
Sedmi pečat ovdje se dotiče problematike koja se u teologiji naziva božanskom skrivenošću, odnosno argumentom nevjerovanja. Radi se, jednostavno rečeno, o izazovu Božjem postojanju iz perspektive dobronamjernih i razumnih ljudi koji se naprosto ne mogu uvjeriti u to da Bog postoji, iako su otvoreni prema takvoj ideji. Block je jedan od tih nesretnika; koliko god pokušavao prihvatiti kršćanski nauk, njegov racionalni um to mu ne dopušta. Svi mu teološki argumenti zvuče šuplje, svaki posjet crkvi djeluje uzaludno, a na svaku njegovu molitvu odjekuje tišina. Imajte na umu da koncept božanske skrivenosti ne potječe od Bergmana. Spominjali su ga i drugi mislioci i intelektualci poput Anselma iz Canterburyja i Friedricha Nietzschea, a iza Bergmana Woody Allen i J. L. Schellenberg. Čak i biblijski Psalam 22 otkriva ga stihovima “Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš”, a početke iste pjesme citira i sâm Krist na križu vapeći: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Također, nužno je razumjeti da je nihilistički ateizam 19. i 20. stoljeća koji Bergman usađuje u Blocka anakronistički primijenjen na srednji vijek. Takva je filozofija bila nezamisliva u kršćanskoj Europi 14. stoljeća, onda kad se Sedmi pečat odvija. Ona je produkt onoga što je došlo naknadno, odnosno raznih povijesnih i intelektualnih čimbenika poput prosvjetiteljstva, znanstvenog napretka, teorije evolucije, sofisticirane kritike tradicionalnog kršćanstva itd. Na Blocka je validno gledati kao na modernog čovjeka 20. stoljeća zaogrnutog u srednjovjekovno ruho.
Moguće interpretacije
Štoviše, Sedmi pečat putem Blocka podiže spomenik ljudskoj domišljatosti. Čak i ako vitez u konačnici ne pobijedi Smrt, ipak je vlastitom inteligencijom uspijeva nadmudriti kako bi stekao dodatne dane na ovoj planeti. Block i njegovo šahovsko umijeće, dakle, simboliziraju ljudsku inteligenciju i znanstveni napredak koji produljuje ljudski vijek. No, kako protumačiti Sedmi pečat u cijelosti? Ovdje ćemo izložiti dvije interpretacije koje se izravno tiču problematike ljudskog postojanja u kontekstu ranije spomenute božanske skrivenosti.
Prva je interpretacija prokršćanska. Antonius Block možda postavlja pitanja, ali vedri glumac Jof lik je koji donosi odgovore. U jednoj od ranih scena u filmu, pri uvodnom prikazu glumačke skupine, Jof na tratini prepoznaje Majku Božju s dječačićem Kristom. Njegova supruga taj prizor ne vidi i pripisuje ga jednoj od njegovih halucinacija. Međutim, kasnije je Jof jedini od drugih aktera u priči koji izuzev Blocka može opaziti figuru Smrti. Stoga, ako je Smrt više od Blockove halucinacije, onda možemo pretpostaviti da je i Majka Božja jednako stvarna. Ova interpretacija podrazumijeva da usprkos posvemašnjoj zemaljskoj patnji i nijemom svemiru, Bog ipak postoji i u konačnici svemu pridaje viši smisao.
No, imajući u vidu Bergmanov ateistički svjetonazor (u ovom slučaju nećemo “ubiti” autora, postupak koji bi književni teoretičar Roland Barthes zacijelo osudio), vjerojatno je validnija druga interpretacija. Kao optimistični glumac, Jof simbolizira umjetnost i onu vedru stranu života na koju nas podsjeća družina Monty Python u Brianovom životu (1979.) u obliku pjesme “Always Look on the Bright Side of Life”. Ono što podupire ovu interpretaciju jest opaska da je protagonist Block sretan i nasmiješen jedino u društvu umjetnika i njegove obitelji. Sedmi pečat ovime nam poručuje da, usprkos konačnoj besmislenosti života i božanskoj skrivenosti, sreću možemo pronaći s jedne strane u umjetnosti, s druge u zajednici i bližnjima. Tišina nas ne mora tištati; možemo se hrabro i zrelo suočiti sa Smrću i u nekom trenutku izgubiti šahovsku partiju, ali dotle ćemo koračati svijetom sa smiješkom na licu i ispunjenošću u srcu.
Ono što je Dostojevski u književnosti, Bergman je u filmu
Kako se god okrene, Sedmi pečat isprepleten je simbolikom, alegorijom, motivom smrti, religijskim i egzistencijalističkim pitanjima: ono što su Braća Karamazovi Fjodora M. Dostojevskog u svijetu književnosti, to je Sedmi pečat Ingmara Bergmana u svijetu filma. Kad već uspoređujemo Sedmi pečat s drugim umjetničkim djelima, kao nešto moderniji pandan mogao bi mu biti film redatelja Woodyja Allena Hannah i njezine sestre (1986.), u kojem slična pitanja postavlja protagonist Elliot (Allen), pritom dolazeći do zaključka poput onoga iznesenog u prethodnom odlomku. Naravno, Sedmi pečat ostavlja vam prostora da i sami izvedete zaključke o njegovoj poruci – ovo su samo neke od mogućih interpretacija.
Za sve ljubitelje povijesti, trebalo bi istaknuti kako je Sedmi pečat, premda smješten u 14. stoljeće, na koncu ipak povijesna fantastika, što je Bergmanu dalo slobodu poigravanja i s drugim anakronizmima mimo onih filozofskih. Stoga pripazite, jer očekujete li više-manje istinit uvid u švedsko srednjovjekovlje, bit ćete razočarani: određeni društveni postupci prikazani u priči bili su nepoznati tadašnjoj Skandinaviji, vještice se onomad nisu spaljivale, a primarno razdoblje križarskih ratova odvilo se ranije u optimističnijem vremenu. Umjesto povijesnog filma, radije se pripremite za modernu bajku smještenu u srednjovjekovlje koja vam, bili vi religiozni ili ne, može čak i usprkos naizgled nihilističkom i pesimističnom ozračju prikazati svjetlost i radost života.
U konačnici, čak i ako niste bogzna što zainteresirani za gledanje crno-bijelih švedskih filmova iz 50-ih koji postavljaju egzistencijalistička pitanja, Svijet filma preporučuje vam ovaj klasik. Možda na vama neće ostaviti pretjerano dubok utisak, ali možda vas potakne na razmišljanje, zainteresira za ostale Bergmanove filmove, ili vas, u najmanju ruku, intrigantni događaji zabave tijekom tih sat i pol. A ako vam ni ovo posljednje nije dovoljno – pa, barem ćete se moći pohvaliti da ste pogledali Bergmanov Sedmi pečat u kojem vitez igra šah sa samom Smrću.
Ne zvuči li to dovoljno primamljivo?
