RECENZIJA: WONDER WOMAN 1984 (2020)

Napokon smo pogledali dugo očekivani nastavak DC filma Wonder Woman s Gal Gadot u glavnoj ulozi. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Superhero, akcija, avantura

Redatelj: Patty Jenkins

Scenarist: Patty Jenkins, David Callaham, Geoff Johns

Glumačka postava: Gal Gadot, Chris Pine, Connie Nielsen, Robin Wright, Kristen Wiig, Pedro Pascal

Sinopsis: Pogled unazad na avanturu Dijane Prince iz 80ih kada je stigla u Ameriku, te se sukobila s negativcima Maxvell Lordom i Cheetah.

Nakon mjeseci i mjeseci čekanja, film Wonder Woman 1984 konačno je stigao! Doduše, pod dosta drugačijim uvjetima nego smo mislili, ali kako bilo da bilo, barem smo napokon dobili taj željno isčekivani film. Gal Gadot i Patty Jenkins vraćaju kao glumačko/redateljski duo koji nam je prije 3 i pol godine dao možda najuspješniji DC film još od Nolanove Batman trilogije. Ovaj željno isčekivani nastavak iskazao je veliki potencijal fantastičnim marketingom i trailerima koji su obećavali superherojski spektakl! No, je li ovaj nastavak uspio taj potencijal i isčekivanje i opravdati? Odmah ćemo vam reći, WW84 načelno je slabiji od svog prethodnika, ali to ni u kojem slučaju ne znači da će vas film razočarati, iako bi mogao biti ispod onoga što ste od njega možda očekivali. Najkraće rečeno, film ima neke fantastične segmente koji ga na trenutak stavljalju i ispred njegovog prethodnika, ali ima i poneku grešku koje su ga puvukle nazad, i kad se to sve zbroji i oduzme, po sveukupnoj kvaliteti, na kraju je ovaj nastavak ipak ostao iza prehodnika. Ne puno iza, ali ipak je.

Prije svega, važno je znati da je film rađen na znatno drugačiji kalup u odnosu na original, što je bilo i za očekivati. No ipak, ta promjena ambijenta nekim će gledateljima sjesti lakše, nekima teže. Na isti način na koji je original prenio uvjerljivost i turbulentnost prvog svjetskog rata, nastavak je sada prenio ambijent osamdesetih godina prošloga stoljeća što je rezultiralo dodavanjem određenog šarenila u taj ambijent. Stvorena percepcija 80ih godina odrađena je jako dobro, ali kao što sam rekao, nekim gledateljima takav tip atmosfere možda neće odgovarati kao vihor rata iz prethodnika. Sljedeća stvar koja je dosta naglašena u odnosu na prethodnika bilo je i dodavanje dodatnog humora koji je simpatičan, iako ponekad djeluje prisilno ubačen samo kako bi se taj segment zadovoljio, što me je iskreno podsijetilo na one sitne, ali zamjetne forice koje smo gledali u Aquamanu.

E sada, nakon ovih nekoliko rečenica vaganja, evo i prve prave pohvale. Sam film počeo je fantastično! Moram posebno pohvaliti uvodnu špicu koju je Jenkinsica stvorila po uzoru na Snyderove uvodne špice kao što je recimo bila ona u Batman V Superman. Već na samom početku dobivamo nevjerojatan eye-candy u obliku pejzaža Themyscire koja je izgledala još i impresivnije nego u prvom filmu, iako je ta sekvenca u odnosu na prvi film trajala znatno kraće. Također, već u samom staru vidi se sva genijalnost kompozitora Hansa Zimmera, a njegova fantastična glazba je zapravo nevjerojatno važan začin cijeloj atmosferi ovog filma, pogotovo u scenama kada se koristi i njegova poznata skladba Is she with you? koju smo slušali još u Batman V Superman i koja je još uvijek zaštitni glazbeni broj Galine Wonder Woman.

Sljedeća stvar, što se tiče samog koncepta priče, priznajemo da tu ima odličnih stvari, ali i nekih koje su nam ostale trn u oku. Nećemo vas lagati, bili smo zapravo dosta razočarani kada smo na početku otkrili prirodu povratka Steve Trevora Chrisa Pinea, ali dodatnim razvojem fabule samo zapravo shvatili zbog čega je taj koncept priče toliko važan pa ćemo na to ajde zažmiriti. Moramo pohvaliti koncept koji je zapravo složio priču u kojoj i glavna heroina, ali i negativci su zapravo stavljeni pred iste kušnje. Ovdje se ne radi o klasičnoj priči u kojoj dobra heroina mora zaustaviti čisti zlo, već heroini koja mora proispitati i sebe i na neki način se čak staviti i u kožu negativaca kako bi shvatila suštinu cijelog problema. Kad smo spomenuli negativce, prije svega moramo pohvaliti Pedra Pascala, svima nam znanog Mandaloriana, kao Maxvell Lorda koji je tog poznatog egomanijaka odigrao vrhunski. Također, ne možemo zaboraviti ni Kristen Wiig kao Cheetah, koja je poznata kao jedna od arch-neprijatelja Wonder Woman. No, iako je Wiig ulogu odigrala jako dobro, te je njezina pretvorba u Cheetah također dobro odrađena, nažalost moramo priznati da je Kristen kao same Cheetah tijekom vrhunca filma bilo jednostavno premalo (i poražena je prebrzo) da osjećamo da je, unatoč dobrom početnom razvoju, kompletni potencijal jednog tako kultnog lika ostao neiskorišten, što je velika šteta.

Ono što smo zapravo mogli i reći na samom početku, i ono što vjerojatno i ne treba puno naglašavati, je Gal Gadot koja u naslovnoj ulozi jednostavno blista, a Chris Pine kao Steve Trevor odradio je solidan performans. Ipak, iako je njihova kemija i ovdje na zavidnoj razini kao i što je bilo i u prvom filmu, te zapravo daje filmu taj neki emocionalni okus, nekako nam se u početku činilo da film nekako na tome previše inzistira, ali jako dobra stvar je da se ostatak filma ipak uspio popuniti akcijskim segmentima koji su spriječili da se film ne pretvori u sapunicu. Kad smo spomenuli akciju, od jednog kolege kritičara koji je filmu dao negativnu ocjenu smo čuli da film ima “10% akcije i 90% romantike”, i iskreno, mi ne znamo jel on stvarno gledao isti film kao mi. Da, film možda je stisnuo gas sa tim romantičnim segmentima u odnosu na prethodni film, ali akcije nikako ne manjka i i dalje je fanstatična. Zapravo, u tim akcijskim scenama se i vidi sva ljepota Jenkinsicine režije, a kad tu dodamo i već spomenutu Zimmerovu glazbu, garantiramo da vas akcijske scene neće razočarati. U tom kontekstu apsolutno moram naglasiti predivnu scenu među oblacima koja me, da vam budem brutalo iskren, zadivila čak i više od one također izvrsne scene prvog Supermanovog leta iz Man of Steel.

No ipak, ono što moramo izdvojiti u ne baš pozitivnom svjetlu je segment priče koji se tiče Dijaninog Golden Eagle Armora. Iako taj oklop izgleda odlično, pa i sama priča o njegovom porijeklu je lijepo prikazana flashback scenom, način na koji je Diana došla do njega nam je iskreno ispao lazy-writing. Neću dalje o tome da ne spojlam, ali ideja koja je tako genijalno zvučala u najavi, u filmu je na kraju ispala da je odrađena samo reda radi. Još jedna zamjerka je i u ulogama Connie Nielsen i Robin Wright koji nažalost nisu imali skoro ništa više od cameo uloga. Nielsenica je kao Hippolyta čak i veću ulogu imala u Justice League nego ovdje. E sad, ima još jedan mali segment radnje od kojeg izgaram od želje da ga spomenem, ali to je doslovno spojler u samo jednoj riječi tako da ću to za sad morati zadržati za sebe. E kad smo već kod toga, toplo preporučam da ostanete i na sceni tijekom završne špice, nećete se razočarati. Iako, ja se iskreno nadam da je to set-up za nastavak, jer bilo bi šteta da ispadne da je i to odrađeni fan-service onako reda radi.

I što sad reći za kraj? Gledajte, ako ste od WW84 očekivali ultimativni superhero spektakl, moguće je da ćete se u nekoj dozi razočarati. No, iako ovo nije oličenje savršenog superhero filma, u cijelokupnom WW84 iskustvu smo i dalje neupitno uživali. Premda film ima svojih mana koje su se, ruku na srce, lako mogle izbjeći, njegove prednosti ga i dalje čine zadovoljavajućim filmskim uratkom koji bi trebao zadovoljiti sve obožavatelje najpoznatije svjetske heroine koji su jedva čekali da vide nastavak njezinih pustolovina. Fanstatična Gal je još jednom pokazala svu ljepotu i srdačnost ovog mega popularnog lika i jedva čekamo saznati kako će se njezina DCEU priča nastaviti dalje.

UKRATKO:

Iako je generalno slabiji od svog prethodnika te sadrži neke šlampave greškice koje se uglavnom tiču samog koncepta priče i drugačijeg ambijenta, WW84 je još uvijek sasvim kompaktan nastavak koji nam je vratio Gal Gadot u ulozi omiljene heroine u jednako dobrom svjetlu kao što smo ju i zapamtili u prvom filmu. Unatoč određenim šlampavostima u scenariju, Patty Jenkinsicina režija odrađena je na jako visokoj razini, a dodatni začin je i fantastična glazba Hansa Zimmera. Pedro Pascal kao Maxvell Lord odličan. Kristen Wiig kao Cheetah je također odradila jako dobru ulogu, ali kompletan potencijal lika ipak na kraju nije isfuran do kraja. Filmu je promjena ambijenta dodala i malo šarenila i stavljen je i dodatni naglasak na humor, ali ništa od toga nije u pretjeranoj mjeri i nije razlog da se ovaj film ne pogleda s guštom. Na kraju krajeva, jasno je da su ciljana publika ovog filma DC fanovi, obožavatelji Gal Gadot i superhero fanatici općenito. Ako ste samo jedno od tog troje, samo izvolite, nećete se razočarati.

OCJENA: 8/10

Similar Posts