Recenzija: Watchmen – sezona 1, epizode 1–6 (Čuvari, 2019- )

Pretpremijerno smo imali priliku pogledati prvih šest epizoda nove HBO-ove kritički hvaljene serije Watchmen, temeljene na likovima iz kultnog stripa Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Kritičari su oduševljeni, Moore je tradicionalno odbio ikakvu poveznicu s projektom, dok je Gibbons itekako zadovoljan. Što mislimo mi? Pročitajte u tekstu ispod!

Žanr:

akcija, drama, misterij

Autor:

Damon Lindelof

Glumačka postava:

Regina King (Angela Abar / Sister Night), Don Johnson (Judd Crawford), Jeremy Irons (Adrian Veidt / Ozymandias), Louis Gossett, Jr. (Will Reeves), Jean Smart (Laurie Blake / Silk Spectre), Tim Blake Nelson (Wade / Looking Glass), Andrew Howard (Red Scare), Yahya Abdul-Mateen II (Cal Abar)

Sinopsis:

U alternativnom realitetu u kojem je glumac Robert Redford predsjednik Sjedinjenih Država, a događaji iz stripa Watchmen su stvarna prošlost, serija nam donosi zavjere i spletke u kojima su glavni protagonisti policajci i maskirani osvetnici iz tradicionalno konzervativne Tulse. Dok istovremeno pratimo borbu protiv rasističkih terorista inspiriranih Rorschachom, neke stare face vraćaju se u igru i svojim djelovanjem itekako utječu na razvoj glavne radnje.

Rujan 1986. godine će u svijetu popularne kulture, a posebice stripa, biti zapamćen kao mjesec u kojem je izašao prvi broj danas vjerojatno najboljeg, najsubverzivnijeg i najintrigantnijeg stripa koji je ikada izašao – legendarnih Watchmena. Autor Alan Moore i ilustrator Dave Gibbons napravili su, za DC Comics, priču koja ja reflektirala kaotičnost tadašnje društveno-političke situacije, ali koja je zbog svog konteksta i poruke zapravo postala bezvremenska parabola o tiraniji i opasnosti iste. Latinska sintagma quis custodiet ipsos custodes? (eng. Who watches the watchmen?), postala je kroz ovaj strip metafora za svaki oblik revolucionarne borbe protiv individual(izira)ne tiranije i sustava u kojem se kontrola uspostavljena od strane sistema uzima kao blagodat koju ne treba preispitivati. Kroz antijunaka Rorschacha, Moore i Gibbons su stvorili lika koji je utjelovio borbu protiv korumpiranog sustava, ma koliko on gledao na neko “opće dobro” – jer individualna sloboda od tiranije važnija je od svega – dok su ostali likovi postali kultne face u svijetu stripa, bili oni negativci poput Ozymandiasa (ili Doktora Manhattana, ali to je vrlo fluidna kategorizacija), ili pozitivci poput Nite Owla ili Silk Spectre. Sve u svemu – strip Watchmen je neizostavno stripovsko štivo i bezvremenska metafora o tiraniji i borbi protiv tiranije kojoj se vrijedi iznova vraćati.

Sada, nakon ovog kratkog uvoda, trebam reći da sam se izrazito radovao činjenici da je upravo HBO najavio novu adaptaciju ovog kultnog stripa, drugu nakon što je Zack Snyder 2009. godine snimio svoj kultni, mada kontroverzni film. I dok su neki Snyderov film nazivali travestijom nedostojnom stripa, neki su ga nahvalili kao kultni film koji je pogodio esenciju Watchmena i zapravo bio jedinstvena stripovska adaptacija. Kao osoba koja je pogledala slavni “Ultimate Cut” Synderovog filma, mogu reći da je tih 215 minuta doista bilo posebno iskustvo koje, iako nije prenijelo svu čaroliju stripa, jako dobro prati sve njegove esencijalne elemente i mene je oduševilo. Tim sam više bio jako uzbuđen zbog ove serije, iako sam s vremenom saznao da (1) neće biti direktna adaptacija; (2) da će biti svojevrsni nastavak; i (3) da će u nekim elementima odudarati od originalnog stripa. Svijet filma je sada dobio priliku pogledati prvih šest epizoda nove serija Damona Lindelofa, tako da vam donosimo naše inicijalne dojmove, s tim da treba vidjeti kako će se priča još razviti u preostale tri epizode, koje bi, po svemu sudeći, mogle biti presudne za oblikovanje ove priče.

HBO općenito baca velike količine novca na svoje serije, tako da su one na produkcijskoj razini izrazito visoke. Watchmeni nisu iznimka u tom slučaju. Tehnička ekipa se potrudila da izvanredno odradi svoj posao i u tom kontekstu se seriji doista nema ništa za prigovoriti. Iako je režija svake epizode bila drugačija, promjene u stilu nisu se osjetile, što treba zahvaliti budnom oku Damona Lindelofa, koji je osigurao da njegova režijsko-autorska vizija ostane dosljedno provedena u svim epizodama. Iako šesta epizoda stilski i narativno odudara od ostalih, jer se vraća u prošlost, čak je i tu taj tehnički aspekt dosljedno proveden. Od elemenata koje bih posebno pohvalio izdvajaju se scenografija i glazba. Nisam siguran tko je točno bio zadužen za scenografiju, ali odabir lokacija i dizajn interijera su bili doista impresivni i odlično pogodili ambijent serije; posebice me se dojmio dizajn Looking Glassove komore, kao i svojevrsni steampunk ambijent Veidtovog imanja, koje je tokom svakog prikazivanja djelovalo neopisivo izolirano u odnosu na glavnu radnju, iako je činjenica da Veidt uvelike utječe na nju. Što se tiče glazbe, Trent Reznor (Nine Inch Nails) i Atticus Ross, obojica oskarovci, odradili su odličan dio s originalnom glazbom za film, a muzička ekipa je napravila i super odabir po pitanju ostale pozadinske glazbe te odličan posao u miksingu zvuka generalno.

Sumarno, o tehničkim se aspektima može govoriti samo u superlativima, međutim to je za HBO-ove produkcije, više-manje, očekivano. Nisu Watchmeni u tom smislu podigli ljestvicu na jednu višu razinu, ali su dosljedno i impresivno pratile već ionako visoko podignute standarde.

Od cijele plejade originalnih Čuvara, u prvih šest epizoda serije pojavila su se njih troje – Adrian Veidt, odnosno Ozymandias, Dr. Manhattan te bivša Silk Spectre, a sada agentica FBI-ja, Laurie Blake – dok su prisutne snažne reference na Nite Owla (njegova letjelica se pojavljuje u seriji), Rorschacha (o tome nešto više kasnije), Comediana i Molocha (koji se spominje) te Minutemene (o kojima se prikazuje serija). Svi ostali likovi u ovoj priči, koja je kao neformalni nastavak smještena 34 godine nakon originalne priče, potpuno su novi, a tu, zapravo imamo svašta. Međutim, unatoč činjenici da Lindelofova serija prezentira stvarno različitu i široku paletu likova, oni su nesumnjivo njezin najsnažniji dio. I dok je Mooreov strip uspješno balansirao između radnje i likova, likovi su ovdje predominantan aspekt. Razrađeni su do minucioznih detalja, njihova narativna uklopljenost i povezanost je izvanredna, a njihovi karakteri su toliko posebni i neobični da se savršeno uklapaju u svijet Čuvara, onakvim kakvim ga je zamislio upravo Moore. U tom kontekstu, Lindelofu svaka čast jer je uspio uklopiti svoje nove “Čuvare” u dobro izgrađeni i specifično konstruirani svijet Alana Moorea.

Iako je više nositelja radnje, nekako najisturenija je Angela Abar, znana i kao Sister Night, koju tumači oskarovka Regina King. Ona je, kao i većina likova iz priče, policajka u Tulsi koja, kako bi se borila protiv napada terorističke skupine znane kao Sedma konjica (7th Cavalry), nosi masku i djeluje incognito kao policajka, dok je zapravo vlasnica još neotvorene pekarnice. Njezin je lik naizgled vrlo čvrst u svojim moralnim načelima i prilično nepokolebljiv, ali Lindelof je tu priču razradio tako da se njezin svijet, kako radnja odmiče, postepeno urušava i njezini se čvrsti stavovi postepeno destabiliziraju. Treba tek vidjeti u kojem će smjeru to ići, jer serija još nije završena, međutim Kingova je svakako odradila impresivan posao i uspješno realizirala dihotomiju svog lika. Važan za razvoj njezina lika je i Will Reeves, kog tumači legenda i veteran, Louis Gossett, Jr., koji je izvrsno odradio sve aspekte svog stopetogodišnjeg lika u kolicima, a koji zapravo krije mračnu tajnu i sa sobom nosi tešku priču koja seže daleko u prošlost. Gossettov lik tumače još dvojica glumaca, jer se pojavljuje kao dijete i kao mladić, međutim ono malo pojavljivanja što ima u kolicima su doista scene-stealers, podjednako važni, koliko i domišljati.

Lik načelnika Judda Crawforda, što ga tumači Don Johnson, nije dobio toliko vremena, jer njegova priča prerano završava, ali ostavljen je dojam da će radnje njegova lika imati značajnog utjecaja na kasnija događanja, tako da treba tek vidjeti u kojem će to smjeru otići; Johnson je dobro odradio svoju ulogu, ali Crawford doista nije imao nekakav specifični dramski luk da bi se mogao donijeti konkretan sud. Slično je i s likom agentice Laurie Blake, bivše Silk Spectre, kod koje je napravljen najveći otklon u odnosu na originalni materijal i koja je, u tom smislu, gotovo neprepoznatljiva; Jean Smart dobro odrađuje ulogu badass agentice koja preuzima kontrolu nad policijom u Tulsi, međutim njezin je lik toliko drugačiji od onoga na što smo navikli i što bi trebao biti da djeluje gotovo neprirodno. U kontekstu serije, on funkcionira savršeno i postoje neke reference na njezin odnos s Dr. Manhattanom, ali upitno je koliko je ona uopće trebala (ili smjela) biti Silk Spectre. Međutim, kao i s ostalim likovima, treba tek vidjeti što će biti s time.

Dva lika koja su me najviše oduševila u prvih šest epizoda bili su Looking Glass, kog tumači meni jako dragi Tim Blake Nelson, te Adrian Veidt, kog tumači neponovljivi Jeremy Irons. Looking Glass je, barem prema mojoj interpretaciji, Lindelofova verzija Rorschacha, iako to nikada nije potpuno afirmirano i Looking Glassu nedostaje dosta elemenata da bi se mogao nazvati novim Rorschachom, ali sličnosti u vizualnom dizajnu, kao i specifična konstrukcija njegova lika čine ga proto-Rorschachom, zbog čega je meni najdraži lik u cijeloj seriji. Nešto njegove povijesti je otkriveno u prvih šest epizoda, što objašnjava dio njegovog aktualnog stanja, ali nadam se da će serija još dublje ući u njegov itekako zanimljiv lik. Bivši superheroj/superzlikovac Ozymandias sada je samo Adrian Veidt, izoliran negdje daleko na nekom imanju koje podsjeća na ladanjsku Englesku, gdje vrši svoje eksperimente i pokušava pobjeći. Naravno, ne bi najpametniji čovjek na svijetu bio upravo to da se na koncu ne ispostavi kako je gotovo sve što se događa danas posljedica njegova djelovanja još iz 1985. godine, što se otkrije kasnije u seriji, a zbog čega je Ozymandias lik kog toliko volimo, ali koga se toliko plašimo. O Ironsu ne treba puno govoriti – čovjek je jedan od onih majstora koji će ostati vječno zabilježen u povijesti – a ovdje ga treba pohvaliti jer je izašao iz okvira svojih često uštogljenih, dramski i psihološki dubokih likova te glumi jednog genijalnog, divnog i neopisivo simpatičnog ekscentrika koji je dosljedan Ozymandiasu kakvim su ga zamislili Moore i Gibbons (i ovdje Lindelof napravio pun pogodak!), ali i nov i svjež za vrijeme u kojemu obitava.

Na kraju dolazimo do same priče ove serije, koja je možda i njezin najveći problem. Naime, ova je serija najavljena kao svojevrsni remix sequel originalnog stripa, s čim ja načelno nemam problema. Međutim, dok je Lindelof iskoristio lore originalnoga stripa i nabacao reference, a čak i donekle rekreirao taj kaotični, distopijski ambijent, Watchmen i dalje nema osjećaj originalnog stripa. To je posebice čudno jer su svi elementi prisutni – prikrivena distopija, zavjere na svakom koraku, neobični likovi, progoni – međutim serija ostavlja dojam jednog atipičnog trilera s dramskim elementima i ne uspijeva jednostavno prenijeti ono što bi trebala prenositi, a to je Mooreova atmosfera. Snyder je, zanimljivo, uspio u tome i njegov je film bio ambijentalno remek-djelo, međutim Lindelof ne uspije izaći izvan standardnog dramsko-trilerskog formata tako da ova serija gotovo da izgleda kao kakav neobičniji (ili bizarniji) police procedural žanr, a ne superherojska distopija, što bi trebala biti. Istina, Watchmeni jesu bili prizemniji u odnosu na ono što smo danas navikli od superheroja, ali činjenica je da si ipak bili to – ovdje, superheroja praktički nema, to su samo maskirani policajci, a razlog njihovog maskiranja je i više nego opravdan. Međutim, daleko od toga da je Lindelofova priča loša, jednostavno – to nisu Mooreovi Watchmeni, tako da je upitno koliko bi se serija uopće smjela ovako zvati, jer osim referenci i nominalnih poveznica, ne sadrži puno što ju veže s originalnim stripom.

Među elemente koji nedostaju spada i esencija originalnog stripa. Istina, treba pogledati još tri epizode do kraja (a činjenica je da serija može iznenaditi), međutim ona osnovna premisa – quis custodiet ipsos custodes – koja je bila esencijalna za Mooreov strip ovdje je spomenuta, ali njezine su implikacije, barem zasad, nepostojeće. Ova priča bavi se klasičnim elementima jedne detektivske priče te (još uvijek) ne preispituje one političke i društvene segmente koje bi trebala; nije da su ti aspekti potpuno izostali, ali su prenaglašeno sporedni u odnosu na glavni misterij koji se razvija. Istina, u centru jest velika zavjera, ali njezine su konture još uvijek prilično nejasne (odnosno, njezine konkretne konture) da treba tek vidjeti hoće li Lindelof uspjeti kapitalizirati na postavljenim temeljima. Ukoliko uspije, ova će serija biti istinsko remek-djelo koje, neovisno što malo dijeli s esencijom svog bazičnog materijala, pogađa u srž problema, dok će, ako u tome ne uspije u posljednjim epizodama, ostati tek jedna neobična i kvalitetna policijska drama koja nije uspjela probiti gabarite svoga žanra, koja nije uspjela probiti gabarite svog formata (radnja teče gotovo šablonski u odnosu na neke slične serije – zapleti, preskakivanja, digresije, narativne regresije, epizode koje analiziraju samo jednog lika, epizode koje se vraćaju cijele u prošlost – što je standardan strukturalni format suvremenih američkih serija) i koja nije uspjela doseći strip koji ju je inspirirao.

Jedini istinski veliki problem ove serije, a koji je vezan uz činjenicu da nedostojno prezentira Mooreov strip, jest Rorschach. Lik kojega mnogi danas smatraju jednim od najboljih stripovskih likova ikad, lik kojega je proslavio Jackie Earle Haley u svojoj maestralnoj interpretaciji u Snyderovom filmu, ovdje, naravno, više nije prisutan jer ga je Dr. Manhattan ubio na kraju stripa, ali njegova ostavština itekako jest. I dok je Rorschach inicijalno bio antijunak i nekonvencionalni borac protiv tiranije koji je smatrao da je bolje umrijeti za svoje ideale nego živjeti u nečijoj totalitarnoj iluziji, ovdje je njegova ostavština predana Sedmoj konjici, koja je zapravo skupina rasistički nastrojenih terorista, a zapravo polupismenih seljačina iz ruralnih dijelova Oklahome, čiji je cilj realizirati rasne ideje Ku Klux Klana. Dobro, da, Rorschach jest svoj dnevnik ostavio desničarskim novinama, ali uzeti njega, koji je bio simbol borbe protiv tiranije te se suprotstavio Ozymandiasovom planu o utopiji, ne želeći živjeti u neslobodnom svijetu, i pretvoriti ga u simbol rasističke bande pokazuje ili vrlo veliku bahatost autora, koji si je dozvolio previše, ili esencijalno nerazumijevanje lika. Dobro, kužim ja kopernikanski obrat i činjenicu da je njegova ostavština ovako iskrivljena, kao i činjenicu da je on svoj dnevnik poslao desničarskim novinama, ali otići ovako daleko čini mi se, ipak, pretjerano. Opet, ovaj komentar treba se uzeti s rezervom jer možda se stvari promijene u posljednjim epizodama i možda Looking Glass postane bolja verzija Rorschacha za ovu seriju, ali kako stvari stoje zasad – ovo je još jedan aspekt u prijenosu originala u kojemu je Lindelof podbacio.

Četvrta stvar u ovom narativno-esencijalnom kontekstu koja me je zasmetala je činjenica da je serija jako opterećena rasnim pitanjem, što možda jest aktualno u Sjedinjenim Državama i nije uopće sporno da se serija time bavi, ali to, opet, nema nikakve veze s Čuvarima i njihovom poantom. Moore je problematizirao općeniti kaos u društvu – distopiju, letargiju, osjećaj straha i paranoje, nasilje kao rješenje – bez da je ijedna društvena skupina posebice istaknuta. Čuvari su nadilazili specijalizirana problemska pitanja i govorili su o ideologiji kao takvoj, dok ova serija u fokus stavlja rasno pitanje i ono se, unatoč pokušajima da ispada da nije tako, provlači kroz sve, osim kroz one genijalne eksperimente koje Veidt izvodi na imanju. Serija je, kako ćete vidjeti, zapravo zbir sukoba između bijele i crne rase u kojemu su jedni naprosto idioti, a drugi su osvetoljubivi idioti, dok zapravo – kako to obično biva – u pozadini stoji zavjera nepovezana s tim pitanjem. U tom je smislu Lindelof poentirao i pohvatao poruku Čuvara – svi vidljivi sukobi su nečija digresija kako bi se prikrila stvarna, velika igra – ali zasad se nije uspio izdići iznad temeljnog konteksta i pokazati kako je taj prenaglašeni rasni sukob (koji doista opterećuje priču) samo digresija, a ne poanta ove priče. Nadam se da će posljednje tri epizode ovo promijeniti i da ovo neće ispasti samo glorificirana kritika rasizma, jer ako tako bude – serija će, unatoč svim svojim objektivnim kvalitetama, biti razočarenje, ali ne zato što se bavi rasizmom ili zato što je to neprikladna tema (dapače, ona je izrazito bitna), već zato što je iskoristila Watchmene kako bi na imenu izgradila svoj renome, a prezentirala nam je nešto sasvim drugo, što s Mooreom i Gibbonsom nema prevelike veze.

U konačnici, nakon odgledane dvije trećine serije, treba reći da su Watchmeni itekako dobra i kvalitetna serija. Damon Lindelof je imao jednu specifičnu verziju budućnosti nakon Mooreova stripa i ona je dobro realizirana, sans nekoliko aspekata koji ne idu baš uz kontekst izvornoga stripa. Gluma je na impresivnoj razini, za što je okupljena i zvjezdana postava, a tehnički aspekti su dostojni jednog HBO-ovog remek-djela. Ono što treba reći je da ne očekujete one Watchmene o kojima ste čitali u stripu (ili gledali u filmu), jer ova serija, zasad, ima jako malo veze s predloškom, osim na jednoj nominalnoj razini. Ona je politički aktualna, tematizira važna pitanja, ali pri tome zasad promašuje poantu tih istih tema i pitanja s kojima je Moore prije 30-ak godina tako maestralno poentirao. Svakako ćemo ažurirati ovu kritiku kada cijela sezona završi, ali zasad je dojam da seriju, uz navedene napomene oko očekivanja, ipak preporučujemo i da se radi o kvalitetnom, mada konvencionalnom uratku koji još uvijek nije dostojan slavnog stripa.