Pogledali smo film Charlie’s Angels u režiji Elizabeth Banks. Iako je imenovan jednim od gorih filmova prošle godine, morali smo se i sami uvjeriti je li i koliko je to zapravo istina. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Akcija, avantura, komedija

Redatelj: Elizabeth Banks

Scenarist: Elizabeth Banks

Glumačka postava: Naomi Scott, Kristen Stewart, Ella Balinska, Elizabeth Banks, Luis Gerardo Méndez, Patrick Stewart, Djimon Hounsou

Sinopsis: Reboot filma iz 2000. koji se bazirao na poznatoj televizijskoj seriji iz ’70ih. Pratimo novu generaciju privatnih detektivki koje rade za misterioznog Charlieja.

S obzirom da nije igrao u našim kinima, nije bilo druge nego čekati izlazak ovog filma na kućnim izdanjima, i prilikom tog čekanja još pročitati ili čuti masu negativnih recenzija na ovaj reboot originalne serije iz ’70ih te dva dugometražna filma koja su izašla početkom ovog stoljeća. Dakako, to nas nije spriječilo da ovom filmu damo fer priliku jer nijedan film ne sudimo dok se ne uvjerimo na svoje oči. Ovaj film je povukao i dosta kontroverze kada je Banksica okrivila prijezir publike prema girl power filmovima, što Charlie’s Angels svakako je, za flop kojeg je ovaj film doživio na kino blagajnama (72 milijuna dolara svjetske zarade na budžetu od 48 milijuna). Iako mi je ta njezina parola apsolutno smiješna, ostavimo sve to sada postrani i fino recimo kakav je ovaj film zapravo.

Iako se na negativne recenzije nismo previše obazirali prije nego smo pogledali film, ne možemo poreći da su svi ti negativni osvrti uzrokovali da nam očekivanja za ovaj film budu poprilično niska. A možda je i to jedan od razloga zbog kojeg ćemo vam sad reći da Charlie’s Angels zapravo uopće nije toliko loš. Suštinski, Charlie’s Angels je oličenje guilty pleasure filma, odnosno jedan od onih filmova koji je toliko blesav da je zapravo zabavan. Jer, iako ima popriličnu dozu bedastih felera, kompletni film se može pogledati bez ikakvih problema bez da se ijednom zapitate: “Zašto si ovo radim? Pa šta ja ovo gledam?” Dobro, ovaj film je prvenstveno pravljen kao čisti girl power film, ali to nikako ne mora biti mana. Mane ovog filma odnose se uglavnom na bedaste greške i propuste u pogledima objektivne kvalitete.

Idemo od početka. Kakva je priča? Priča je dosta šablonizirana i klišeizirana, uglavnom kakvu imaju oni prosječni ili ispod-prosječni filmovi kakve televizije puštaju u prijepodnevne ili rane poslijepodnevne sate kada je gledanost najslabija tijekom dana. Elizabeth Banks uspjela je sastaviti relativno prolazan koncept sa prolaznim plot-twistovima, ali sam scenarij nije baš intelektualno složen. To prvenstveno vrijedi za dijaloge čije je pisanje već postalo Sizifov posao za filmove ovog tipa. No ipak, dijalozi ipak nisu ovdje u središtu pa recimo da se preko njihove šlampavosti može preći. Fabula je, kao takva, konkretno posložena kroz dva sata trajanja i ne može se reći da je fabula mrcvarena, zbrzana ili nepotrebno razdužena. U ovom pogledu možemo sada spomenuti i humor. Iako je bilo nekoliko simpatičnih situacija, zapravo sav humor dolazi iz toga da je film toliko blesav da je zapravo zabavan.

Što se tiče glumačkog spektra, film je ponudio poprilično šaroliku glumačku postavu. U tri glavne uloge su se našle Kristen Stewart, Ella Balinksa i Naomi Scott. Kristen i Ella glume anđelčiće, dok Naomi glumi djevojku čiji će se put slučajno ukrstiti sa Townsend agencijom. Slično kao što se dogodilo i Tessi Thompson sa MiB u prošlogodišnjem filmu Men in Black: International. Iako je, kako u tom filmu, tako i ovdje, taj korak koji zapravo služi kao zaplet fabule u pravilu full banalan i isfuran, to se nekako pokušava opravdati, pogotovo na samom kraju filma. Također, film je ponudio i dobru dozu sporednih likova za koje se većinom ne zna “tko pije, tko plaća” do samog kraja, što je zapravo i fino začinilo plot-twistove i učinilo sami rasplet filma nekako, priznajem, uzbudljivim.

Što se tiče glumačkih performansi, niti jedan glumac se nije baš bog zna koliko iskazao. No ipak, za Kristen Stewart nekako možemo reći da joj je performans – koliko loš, toliko i zabavan. Točno to, iako je performans kao takav ispod prosječan, također se ostavlja osjećaj da je Kristen zapravo jedina uživala i bila opuštena na setu, kao da je sama sebi rekla: “ma nije bitno kako ću odglumit, samo ću se prepustit i uživat pa kako bude da bude.” Također, Kristen i Ella Balinska su uspjele dočarati karaktere svojih likova kao badass curke, dok se za lik kojeg glumi Naomi Scott vidjelo da se teško i smotano snalazi u tom novom svijetu koji je Anđelima svakodnevica.

Od sporednih likova, najveću ulogu u razvoju fabule imaju dva Bosleya koje glume sama redateljica i scenaristica Elizabeth Banks i glumački veteran Partick Stewart. Uz njih, još jedno veliko glumačko ime u filmu je i Djimon Hounsou. Ipak, Elizabeth je tu zapravo nekako unijela najviše truda i suštinski je njezin performans najbolji u cijelom filmu. Patrick Stewart je odradio relativno prolaznog lika, dok je Djimon Hounsou isto bio relativno okej, ali njega je u odnosu na ono dvoje nije bilo baš previše u filmu.

Moramo spomenuti i sami vizualni dojam. Film je snimljen na solidnim i vizualno itekako privlačnim lokacijama, dok je CGI, koji je bio zadužen za high-tech elemente u filmu isto tako bio solidan. No ipak, moramo reći da same scene borbe su nekako prozirne, a moram spomenuti i scenu u kojoj auto pada u rijeku za koju se vidi da je i kaskaderski i kompjuterski poprilično loše izvedena.

E sad, jedna stvar koja se također konstantno dovodi u vezu sa ovim filmom. U nekim prijašnjim recenzijama sam rekao da ja osobno nemam ništa protiv feminizma u filmovima dokle god kvaliteta filma ne trpi zbog toga. Međutim bojim se da se upravo to ovdje dogodilo. Naime, većina muških likova, uz par časnih izuzetaka, predstavljena je kao hrpetina jadnika i bezglavih idiota koje je nevjerojatno lako vući za nos ili vrtiti oko malog prsta, a u takvim situacijama u filmu su također ispali užasno naivni i prokleo bezidejni. Što bi se reklo, hrpetina dumb-ass frajerčina. Bez obzira, što je ovo girl power film, nije bilo nikakve potrebe na tome toliko inzistirati, jer u jednom trenutku sam se zabrinuo da će do uništiti koncepciju glavnog negativca, ali to se, koliko-toliko, na kraju uspjelo izbjeći. Ne smijem ništa govoriti detaljno jer film ima plot-twistove koji više puta u kratkom vremenu okrenu cijeli rasplet, ali na kraju je završetak bio sasvim solidan.

I ajmo sada zaključiti, unatoč šlampavosti i nekim bedastim greškama, Charlie’s Angels nikako nije film koji zaslužuje titulu najgoreg, pa niti jednog od najgorih filmova prošle godine. Radi se o nevinom i guilty pleasure filmu za kojeg u konačnici mogu razumjeti zašto ga je publika toliko izbjegavala, ali da se može pogledati bez hvatanja za glavu od muke i kako bi se prekratilo jedno dosadno poslijepodne, to svakako može. U konačnici, ovo nije film kojeg vam možemo preporučiti jer sigurno imate i boljih filmova na svojoj watchlisti, ali da se ovaj film može odgledati bez problema – može.