Recenzija: VFW (2020)

Skupina ratnih veterana mora braniti svoju lokalnu VFW (Veterans of Foreign Wars) organizaciju i nedužnu tinejdžerku od poremećenog dilera droge i njegove neumoljive vojske punk mutanata.

Od trenutka kada glazba Stevea Moora (koja jako podsjeća na Carpenterovu) započne preko kredita otvaranja filma VFW jasno nam je o kakvom filmu je riječ. Vrlo sličan žanrovskom hitu redatelja Joea Begosa iz 2015. godine “The Mind’s Eye” (koji je također sadržavao Mooreovo djelo), ovaj film je pod utjecajem 80tih,te prikazuje sukob dvije brutalne strane u kožnjacima od kojih ni jedna ne uzima zarobljenike.

Veteranski glumac Stephen Lang glumi Vijetnamskog ratnog veterana koji samo želi uživati u još jednoj tihoj noći za barom svog lokalnog VFW (Veterans of Foreign Wars) centra, ispijajući viski i razgovarajući sa svojim prijateljima. Nažalost, njegov je rođendan i žele ga odvesti u striptiz klub, ideja koja mu se uopće ne čini privlačnom. Još gore, dok se njihove grupa sprema popiti još jednu putnu tinejdžerica uleće unutra, te traži spas u toaletima – a nakon toga slijedi Pakao.

Djevojka imena Lizard (Sierra McCormick), impulzivno se odlučuje osvetiti bandi pankerskih tipova koji su ubili njezinu sestru krađom roge, te je jedva uspjela pobjeći žive glave dok su je uhvatili na djelu. Sada banda želi svoju drogu natrag i želi napraviti primjer od djevojke, a Fred nije tip koji će samo predati bespomoćnu djevojku i njegova ekipa se slaže s njim. S obzirom na to da je on vodio neke od njih u bitkama i da je neosporno glavni u grupi, oni su svi spremni pratiti njegov primjer, čak i s novim tipom Shawnom (Tom Williamson), koji je samo svratio unutra na svoje prvo piće nakon što se vratio s ture iz Afganistana, pojačavši potporu. Tako oni učvršćuju bazu i pripremaju se za opsadu u kojoj će se sva njihova vojna vještina testirati.

Ikonska slika opakih Vijetnamski veterana više ne izgleda tako dobro sada kada su oni u svojim 70tima. Redatelj Begos je dovoljno pametan da to shvati, te je realističan oko toga što mogu učiniti, oslanjajući se više na njihovu snalažljivost i spremnost koristiti se prljavim trikovima, nego na brzinu i snagu. Pod Fredovim vodstvom, Lizard, iako je sićušna, dokazuje više nego da je sposobna doprinijeti svojoj obrani, a kako se borba razvija, tako se razvija i povezanost između njih dvoje. Jasno nam daju do znanja da je i ona bila na rubu da potone u to jadno stanje u kojem se nalazi njihov neprijatelj, a jedino što ju je moglo izvući iz toga je disciplina i nešto u što će vjerovati.

Pun brutalnog nasilja, ali s puno srca, VFW je možda najbolje gledati kao dio publike, ili barem s grupom prijatelja u ‘opuštenoj’ atmosferi. Njegovi likovi nisu baš najbolje razvijeni, ali su odlično odglumljeni, tako da ih uspijemo upoznati bolje nego što je to inače slučaj s ovim tipom filmova. Negativac nije baš najbolje razvijen, ali je dovoljno uvjerljiv i njegova horda pratitelja ima dovoljno individualnih trikova kako bi stvari držale zanimljivima.

Nažalost, kombinacija malih prostora i lošeg osvjetljenja čini neke akcijske scene teškima za pratiti, a film je mogao biti jedno 10 minuta kraći kako bi imao brži i ujednačeniji tempo, ipak, ima dosta toga za uživati.

Otkriće da stariji ljudi i dalje mogu biti akcijski heroji bez da budu prikazani jednakima kao što su bili s 25 godina se posljednjih godina dosta širi Hollywoodom, a ovaj Begosov film je lijep doprinos. VFW možda i nije baš sofisticiran, ali je drzak, hrabar i zabavan za gledanje.