Jedan od najiščekivanijih ljetnih filmova 2018. godine pogledali smo pretpremijerno. Našu recenziju filma pročitajte ispod, mada – ne morate se žuriti u kino, The Meg može pričekati i do službene premijere.

Žanr:

Akcija, horor, Sci-fi

Redatelj:

Jon Turteltaub

Scenarist:

Dean Georgaris, Jon Hoeber, Erich Hoeber

Glumci:

Jason Statham, Rainn Wilson, Ruby Rose, Li Bingbing, Masi Oka

Sinopsis:

Znanstvenici otkriju kako Marijanska brazda nije najdublja točka na zemlji, već da ispod iste postoji cijeli netaknuti ekosustav. Prilikom istraživanja, nabasaju na megalodona, prahistorijskog pretka današnjeg morskog psa i živućeg fosila, koji pobjegne iz svog ”zatvora” u dubinama i krene terorizirati civilizaciju nedaleko od kineske obale. Kada stvari zagusnu, Jonas Taylor (Jason Statham) dolazi i krene u sukob s divovskom životinjom.

Najavljivan kao jedan od hitova ljeta 2018. godine, The Meg je izgledao kao potencijalno zanimljiv akcijski film. Jason Statham je trebao biti nositelj filma koji se svojom tematikom odlično uklopio u godišnje doba, a koji je uz to trebao biti Ralje za moderne generacije. Jasno, Spielbergov nezaboravni klasik ušao je u povijest filma kao jedno od pivotalnih ostvarenja akcijskog horora, dok će Meg unatoč cijeloj pompi ostati tek zaboravljivli ljetni hit bez ijednog posebno upečatljivog aspekta.

Sama premisa filma je… probavljiva. Znanstvenici otkriju kako je dno Marijanske brazde zapravo samo neki specifični omotač koji skriva dubinski ekosustav prepun maštovito izvedene podmorske flore i faune. Kada jedan dio tima velike stanice za istraživanje podmorja koju financira milijarder Jack Morris (Rainn Wilson) dođe do dna, ubrzo ih napada neidentificirana zvijer, samo da bi cijela tobože zastrašujuća scena završila sa sudbonosnim riječima “Jonas je bio u pravu” (ili tako nekako, citat nije nužno točan); Jonas je, naravno, Jason Statham, bivši podvodni spasioc koji se sada opija i mlati mudima negdje u Tajlandu, a koji je pet godina ranije imao susret sa već spomenutim monstrumom. Kako ove s dna treba spasiti, dio ekipe znanstvenika protiv volje većine odlazi po Stathama koji isprva odbija, a onda na koncu ipak pristaje spasiti zarobljene znanstvenike (među kojima je, nota bene, i njegova bivša žena). I tu smislenost fabule otprilike – prestaje. Mind you, to je nekih 20-30 minuta filma. Nakon toga, Jonas naravno spasi ekipu u vrtlogu glupih odluka i s(p)retnih okolnosti, pri čemu se debeli Japanac žrtvuje da spasi ostale, ali odjednom se ispostavi kako je neidentificirana neman, zapravo prahistorijski megalodon koji je prema posljednjim izvještajima trebao biti mrtav ima 2,000,000 godina, nekako – pobjegla iz svog podvodnog ”zatvora”; to nekako je doduše objašnjeno, ali kao i mnoge stvari u ovom filmu, objašnjenje nije pretjerano držalo vodu.

Jasno, slijedi lov na megalodona prilikom kojega su se svi zajedno – redatelj, scenaristi i glumci – potpuno pozdravili s logikom, samo da bi na kraju lova ex machina iskočio drugi megalodon (ali, kvaka je u tome da je to zapravo bio prvi megalodno, a ekipa je upecala ovog drugog, ne znajući da je on drugi, odnosno misleći da je prvi, dok se prvi lukavo skrivao – kakvo đubre) i onda sve ponovo, samo s još manje logike i još više akcije. Naravno (i ne, ne možete me optuživati za spoilere s obzirom da je ovo i više nego očekivan i predvidiv kraj) – Jason Statham ubije drugog prvog megalodona i spasi svijet. Fin. 

Ako bismo tvrdili da je Meg zapravo moderna verzija filma o morskim psima, imali bismo ozbiljnih problema opravdati tu podžanrovsku etiketu. Naime, osim činjenice da se u filmu pojavljuje taj zloglasni pra-morski pas, film ima jako malo poveznica s, primjerice, Raljama, koje su definirale žanr. Naime, osim izolirane skupine ljudi koja je svjesna njegove egzistencije, megalodon do samoga kraja ne predstavlja opasnost po čovječanstvo i njegov je zapravo jedini doticaj s civilizacijom jeftina i blatantno očita turistička reklama kineske obale, što je bila zahvala Kinezima za utrošene pare u produkciju filma (s druge strane, Muschiettijev It nikada nije prikazan u kineskim kinima zbog cenzure, a istu sudbinu imao je i Christopher Robin), ali čak ni tu ne dobivamo dojam da je on neka realna opasnost; dapače, mali debeli Kinez sa sladoledom (Wei Yi) kao komični efekt potpuno amortizira činjenicu da ispod pune plaže pri maloj dubini pliva grdosija od 30 metara (međutim, o logici u pasusu ispod). Meg zapravo mnogo više sliči klasičnim akcijskim filmovima s definiranim, realnim negativcem, koji ovdje, eto, nije Hans Gruber (Die Hard) ili T-1000 (Terminator 2), već bezumna beštija koja ždere sve što joj dođe pod zub, bilo to meso (riblje, ljudsko), plastika ili metal. Sve je podređeno borbi protiv konkretnog i konkretiziranog antagonista, dok je psihološki aspekt straha i prijetnje gotovo pa nepostojeći; tomu, dakako, doprinose i solidne humoristične scene te uobičajeno šarm Stathamova sarkazma, koji njemu naprosto stoji, kakvu god ulogu imao. Film je zapravo sličniji, na jednoj konceptualnoj razini, Armageddonu Michaela Bayja (uz nipošto zanemarivu činjenicu da u filmu ima obilje scena koje djeluju kao da ih je sklepao upravo Bay), te bi ga se, shodno tome, prije valjalo kategorizirati kao film katastrofe nego kao film o morskim psima. Možda najžalivije u cijelom filmu jest to što su horor elementi praktički nepostojani, odnosno, ondje gdje su trebali biti su propali zbog vlastite predvidivosti.

Kad smo već kod Michaela Bayja, vrijeme je da popričamo i o suludom konceptu logike u akcijskim filmovima ovoga tipa. Dakle, kada gledate akcijski film, naravno da očekujete nategnute scene, granično moguće podvige i općenito smanjenu razinu logičke smislenosti, međutim kvaliteta takvih filmova ogleda se upravo o količini (čitaj: izostanku) takvih scena. Onda kada redatelj uspije svesti te i takve scene na minimum, onda možemo govoriti o akcijskom filmu s nekom jakom, objektivnom kvalitetom (najrecentniji primjer – Mission: Impossible – Fallout). Ruku na srce, Meg niti stremi tako visokim kriterijima, niti ih i u kojem trenutku zadovoljava, ali dok čovjek lako probavi jednu proizvoljno definiranu količinu takvih scena, prelazak te crte izaziva podsmijeh.

SPOILER ALERT – mnogo ćete se podsmjehivati.

Osim što su se scene pecanja za megalodonom gotovo u potpunosti pozdravile s logikom, Meg nas je naučio i nekim novim medicinskim činjenicama, kao to da su jetra na lijevoj strani, točno ondje gdje bi trebala biti slezana pa kada vam oštri predmet ode u slezenu, možete biti sretni jer ste zamalo izbjegli težu ozljedu organa na skroz drugoj strani vašeg tijela; žena je, valjda, bila sretna i što je izbjegla ozbiljnu ozljedu skočnog zgloba u tom trenutku. Međutim, čak ni tu nije kraj. Logika je toliko omražena u ovom filmu da biste u jednom trenutku mogli pomisliti da je ona glavni antagonist filma, a ne megalodon(i). Naime, megalodone u jednom trenutku privlači svjetlost (kao da su muhe!), pa ih u drugom privlači krv, pa u trećem nagli pokreti (i onda da biste izbjegli vibracije koje stvara jedno obično uže, upalite brodski motor jer to stvara manje vibracija po vodi), pa u četvrtom filmovi Woodyja Allena i tako dalje sve dok na koncu Jason Statham ne odluči rasporiti trbuh toj živini, ali ona i dalje odbija umrijeti, sve dok joj harpunom ne probode desno oko. To desno oko ju dokrajči. Nipošto rasporeni trbuh iz kojeg masovno krvari. I da, sve se to togađa na cca. 30-ak metara dubine, otprilike koliko je ta živina duga od nosa do repne peraje. Oh, da, zaboravio sam napomenuti – Jason Statham je Aquaman, jer količina vremena koju on provodi pod vodom bez kisika može značiti samo to.

Likovi su uglavnom stereotipni i nezanimljivi. Izuzetak su Jonas Taylor (Jason Statham), Jaxx Herd (Ruby Rose), Toshi (Masi Oka), Meiying (Shuya Sophia Cai) i mali debeli Kinez sa sladoledom, koji je sporednija uloga da ne može biti sporednija. I da, cuko Pippin je također fora. Ovo ostalo – zaboravit ćete da su uopće bili u filmu, iako neki od njih imaju i pokoji solidan kadar. Možda najlošiji kasting odabir je bila Li Bingbing (inače popularna pjevačica i glumica u Kini), koja je bila toliko plastična i amorfna uz neopisivo izvještačen engleski da vi niste imali pojma je li ona, zapravo, u smrtnoj opasnosti ili traži još dodatnu kockicu šećera uz kavu. Dramska razrada likova je nepostojeća, a jedini pokušaj psihološke kontekstualizacije Stathamova lika besramno propada u jeku (solidnih) šala na račun psihe tog istog lika.

Film traje nešto manje od dva sata. Dobro, istina, mogao je trajati i malo kraće, pogotovo jer su neke scene očito modelirane da nepotrebno i nelogično traju što duže tako da se po dobrom starom Murphyjevom zakonu u tim scenama događa sve ono što se ne bi trebalo događati pa tako megalodon iz neobjašnjivih razloga ne napada brod (iako je samo 15-ak minuta ranije eksplicitno rečeno da pokazuje agresiju prema brodovima) ili se dva novinska helikoptera sudare i dijelovi odlete prema jedinom brodu u cijelom kinsekom moru (jer, zašto ne?). Međutim, ni u kojem trenutku nemate dojam da film opterećuje ili zamara i upravo je tu njegova najveća kvaliteta. The Meg je po svim objektivinim i iole suvislim kriterijima loš film, film koji graniči sa šundom, ali zbog visokobudžetne produkcije i savršeno odabranog Jasona Stathama izvrsno balansira između gledljivog i negledljivog. To je jedan zabavan film, ako ne sam po sebi, onda po činjenici da će vas svojim glupostima i nelogičnostima zabaviti u onoj potrebnoj mjeri, tako da doista nemate dojam da sjedite dva sata i zatupljujete mozak notornim pizdarijama. Neke stvari, naravno, nećete moći zanemariti, ali Meg uspijeva biti toliko šarmantan u svojoj tuposti da vas zadržava pred ekranom, mada često koketira s granicom negledljivog.

Film je, zapravo, vrlo pošten. Praktički od samog početka, on od vas pravi budale prodavajući vam maglu. Međutim, on to radi toliko direktno i toliko jasno da vi sporazumno pristajete na to jer je zabava koju pritom dobivate, bilo iz samog filma ili iz činjenice da se rugate filmu, toliko dobra da vas naprosto – nije briga. Film se može sumirati onom rečenicom (imaje i u trejleru, ako niste gledali film), kojom Morris (Rainn Wilson) opisuje Jonasa (Jason Statham), a to je: “Izgleda kao superheroj, ali ima pomalo negativan stav.”