Recenzija: The Man Who Killed Don Quixote (Čovjek koji je ubio Don Quixotea, 2018)

U ovom karantenskom periodu pogledali smo za vas jedan stariji, a opet novi film i najrecentniji uradak legendarnog Terryja Gilliama – The Man Who Killed Don Quixote. Gilliam je ovaj film želio realizirati još 1989. godine, ali uspio je tek 2018., a kakav je bio konačni proizvod – pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

Avantura, komedija, drama

Režija:

Terry Gilliam

Scenarij:

Terry Gilliam, Tony Grisoni (prema motivima romana Don Quixote Miguela de Cervantesa)

Glumačka postava:

Adam Driver (Toby), Jonathan Pryce (Javier / “Don Quixote”), Stellan Skarsgård (Gazda), Olga Kuriljenko (Jacqui), Joana Ribeiro (Angelica)

Sinopsis:

Mladi, uspješni redatelj Toby (Adam Driver) upada u krizu tokom snimanja filma o Don Quixoteu i Sanchu Pansi u Španjolskoj. Igrom slučaja, Toby naleti na kopiju svog debitantskog filma, Čovjek koji je ubio Don Quixotea, te ubrzo shvati da se film snima nedaleko od lokacije snimanja njegovog studentskog uratka. Toby odluči posjetiti neke od lokacija te tu susreće starog postolara Javiera (Jonathan Pryce), koji je glumio Don Quixotea u njegovom filmu, samo da bi ga ovaj uvukao u nadrealnu avanturu koja će izbrisati granice između stvarnosti i fikcije.

Terryja Gilliama, dakako, najviše pamtimo kao jednog od članova kultne skupine Monty Python, ali čovjek je nakon raspara neponovljivih komičara izgradio vrlo respektabilnu samostalnu karijeru kao redatelj. Među njegove uratke spadaju danas kultni filmovi Brazil i 12 majmuna, a Čovjek koji je ubio Don Quixotea vrlo je moguće njegov životni projekt, s obzirom da je od inicijalne ideje do realizacije prošlo nevjerojatnih 29(!) godina. Naime, Gilliam je krenuo realizirati ovaj film još davne 1989. godine, ali nije uspio dobiti financijska sredstva sve do 1998. godine, kada je film ušao u pretprodukciju; glavne uloge trebali su tumačiti Johnny Depp, Jean Rochefort i Vanessa Paradis, a film je imao nešto izmijenjenu naraciju u odnosu na završeni proizvod. Međutim, snimanje je zbog brojnih problema u konačnici obustavljeno i Gilliam je tokom narednih 20 godina u nekoliko navrata (bezuspješno) pokušavao oživjeti projekt. Tu su se nalazila imena poput Roberta Duvalla, Johna Hurta, Michaela Palina, Johna Cleesea, Johnnyja Deppa (opet), Robina Williamsa i Ewana McGregora, međutim svi su ti kastinzi i projekti propadali, sve dok se – na opće iznenađenje filmske javnosti – nije javila vijest da Gilliam počinje sa snimanjem svog filma o Don Quixoteu s Adamom Driverom i Jonathanom Pryceom u glavnim ulogama.

And the rest… is history.

Tko je gledao Pythonovce i neke od radova Terryja Gilliama mogao je, otprilike, znati kako će ovaj film izgledati. Međutim, dok je nadrealizam doista glavna i možda najizraženija stilska odlika Gilliamova režijskog stila, Čovjek koji je ubio Don Quixotea je po svemu neobičan film, čak i za Gilliama. Iako vjerojatno nije njegov najbolji, ovaj film bi se u neku ruku mogao opisati kao magnum opus Terryja Gilliama, s obzirom da se radilo o životnom projektu kojeg je nakon gotovo 30 godina želio i uspio realizirati. Ovaj je film vrlo teško opisati – najbolja preporuka je da ga pogledate – ali dat ću sve od sebe da vam što više približim ovaj Gilliamov projekt.

Za početak, da vam ga približim, referirao bih vas na određene aspekte filma Monty Python i Sveti gral, pogotovo one viteške elemente, ali i na Fellinijevo remek-djelo 8½. Sličnosti između medijevalnih viteških segmenata Svetoga grala i ovoga filma i više su nego očite, s tim da treba jasno naglasiti kako je Gilliam svom filmu pristupio ipak znatno zrelije te kako je ta viteška priča zapravo puno dosljednija ironičnom kontekstu Cervantesovog originalnog romana nego samim Pythonovcima. Jasno, urnebesne scene postoje i ovdje, ali one nisu u maniri vitezova koji govore “Ni!” ili krvoločnog zeke, već su zapravo jedan zreli nadrealizam kojim je Gilliam, dosljedno narativi, brisao granice između stvarnosti i jave. Iako možda nije bio uvijek uspješan u tome – ima trenutaka koji su pretjerani i/ili konfuzni – Gilliam je u cjelini prezentirao proizvod koji je više nego dobro odao počast Cervantesovoj priči, ali na Gilliamov specifičan način. Njegova specifična vizija priče o slavnom vitezu od La Manche pretvorila se u nevjerojatnu pustolovinu, koja je istovremeno bila i viteški roman, ali i metafilmska priča o umjetnikovoj opsesiji određenim projektom. U tom smislu je film vrlo blizak gore spomenutom Fellinijevom filmu, koji se bez ikakvih problema može nazvati njegovim najboljim i najkompleksnijim filmom. Istina, 8½ je na više razina dublji i slojevitiji film, ali centralni motiv umjetnika (u oba slučaja to je redatelj) koji upada u kreativnu krizu tokom produkcije filma te pronalazi/gubi sebe u spletu nadrealnih scena koje evociraju prošlost prisutan je u oba filma i to baš u toj centralnoj ulozi. Gilliam ima nešto manje ozbiljan, ali i nešto manje osoban (8½ je u mnogočemu Fellinijeva filmska autobiografija) pristup, međutim unatoč tome je i više nego uvjerljiv i upravo je taj metanarativni (ima tu i metafilmskih i metaliterarnih elemenata) kontekst ono što je mene u ovom filmu oduševilo.

Od ostalih tehnički aspekata, mogu još dodatno pohvaliti scenarij, koji je – unatoč nesavršenostima – prezentirao jednu zanimljivu i sjajnu priču o umjetniku, o ludosti i o prirodi naše stvarnosti. Gilliam je vješto kombinirao pustolovne elemente, književne i umjetničke pastiše, karakterizaciju i izgradnju svojih likova, (nad)realno, komediju i jednu tako prelijepu tragediju koja je ovaj zabavan film, na samome kraju, podigla na jednu višu umjetničku razinu. Uz to, Roque Baños je komponirao odličnu glazbu, koja se vrlo prikladno adaptirala svim ovim scenarističkim elementima, koliko god oni ponekad bili nespojivi jedan s drugim.

Koliko je centralna figura ove priče, mladi redatelj Toby, sam Gilliam ne bih znao, ali prilično sam uvjeren kako je on to u značajno manjoj mjeri nego što je Guido Anselmi bio Federico Fellini. Adam Driver je još jednom izvanredno odradio svoj posao (o njemu sam puno govorio u nekim ranijim tekstovima) i ovo je uloga u kojoj je dodatno pokazao koliko je kvalitetan glumac, ali to smo već i znali, tako da se ne bih puno zadržavao na samoj glumi. Sam lik Tobyja puno je interesantniji, s obzirom da se cijela narativa vrti oko njega. Na samom početku, on je vrlo tipičan, na trenutke čak i oduran lik koji utjelovljuje onaj tip “svemoćnog filmaša” koji zbog nekoliko uspjeha izgubi doticaj s vlastitom humanošću i stvarnošću. Međutim, slučajni susret s vlastitim debitantskim uratkom odvodi ga u nadrealnu avanturu u kojoj se isprepliću prošlost i sadašnjost, u kojoj su granice realnog i nadrealnog vrlo mutne, ako uopće postoje. Toby u svim tim avanturama i epizodama pokušava ostati pribran, pokušava zadržati doticaj sa stvarnošću, ali shvaća da mu stvarnost sve više bježi te se, u konačnici, prepušta Gilliamovoj nadrealnoj čaroliji, vjerujući da će upravo njome uništiti nju samu i vratiti se u svoju stvarnost. Međutim, njegovo nadrealno putovanje, koliko god ono bilo tragično na kraju, posebno je zanimljivo zbog činjenice da je Toby pronalazio i pronašao svoju humanost u cijeloj toj priči. Ono što mu je nedostajalo na početku, zbog čega je u startu djelovao vrlo odbojno, samodopadno, preuzvišeno, pronašao je upravo u trenutku kada je prigrlio Gilliamov nadrealizam i tu je postao prekrasan, što njegovu tragičnu priču čini, zapravo, lijepom – koliko god tragedija ovakvog tipa može biti lijepa.

Tobyjeva priča neraskidivo je povezana s onom postolara Javiera, koji u jednom trenutku prvo – potpuno slučajno – postaje filmski Don Quixote, a onda i “stvarni” Don Quixote. Jonathan Pryce je, isto kao i Driver, maestralno odglumio viteza od La Manche i moram priznati da su sve scene s njim, koliko god bile bizarne i pomalo tužne, bile izvanredne. Međutim, kao i u prethodnom slučaju, sam lik puno je zanimljiviji od interpretacije, unatoč njezinoj kvaliteti. Javier je, suočen s iznenadnom slavom (iako film sugerira da ga je Toby u jednu ruku iskoristio, kao i ostale likove – ali to je preopširna tema za ovaj tekst), potpuno poludio i doista si umislio da je on stvarni Don Quixote te je kroz cijeli film, do samoga kraja, igrao tu ulogu. On je u tom smislu donekle sličan Pirandellovom Henriku IV. (iz drame Enrico IV), liku koji cijelu dramu igra ulogu u predstavi, kog svi smatraju ludim, samo da bi on u šokantnom obratu otkrio da je svjestan svoje uloge i da to radi jer mu tako odgovara. Sada, koliko je Javier svjestan svog ludila nije potpuno jasno – i to je jedan od onih nesavršenih elemenata filma – ali pitanje njegova ludila je referencirano na nekoliko mjesta u filmu, ali bez jasnog odgovora (Javier, primjerice, prepozna stare prijatelje, ali se onda brzo i panično vraća u ulogu). Tek se na kraju daje jasan odgovor na to pitanje, ali je njegova retrospektivna vrijednost i dalje nejasna. Međutim, unatoč tomu, Pryceov “Don Quixote” je vrlo dostojna moderna verzija Cervantesovog lika, jednako poseban, ali isto tako jednako tragičan lik kakvim je slavni pisac zamislio svog viteza.

Ostali likovi su ili kakvi simboli (poput Gazde ili ruskog tajkuna) ili arhetipski likovi (Jacqui i, opet, ruski tajkun), tako da se na njima ne bih pretjerano zadržavao, osim što bih naglasio da je ansambl kao cjelina bio izvanredan i da glumačke interpretacije nemaju nijednu nedorečenost od početka do kraja. Ono što bih, prije zaključka, još dotaknuo jest simbolika naslova u kontekstu Gilliamove metanarative. Naime, već sam objasnio kako naslov ovoga filma ima svoj pandan u narativi, tako da sam naslov u startu dobiva jedan izrađen metafilmski kontekst – film koji gledamo zove se isto kao već snimljeni film unutar tog istog filma, a koji je obilato referenciran u samoj narativi. Uz to, metanarativni kontekst ogleda se i kroz rekreaciju “filmskog filma” kroz naraciju “glavnog filma” (metafilmski aspekt), ali i kroz rekreaciju Cervantesovog epohalnog romana u naraciji “glavnog filma” (metaliterarni kontekst). No, sam naslov ima i još jednu izraženu simboliku, s obzirom da Toby, režiser filma Čovjek koji je ubio Don Quixotea (onog “filmskog filma”), kroz film postaje upravo to – “čovjek koji je ubio Don Quixotea” – i naslijedio tu ulogu, s tim da, jasno, neću otkriti pojedinosti ove primjedbe jer bih tako otkrio previše o samom filmu, a to nikako ne želim. U tom smislu je Gilliamov naslov zapravo proročanski spoiler, koji (ne)namjerno otkriva jedan važan narativni element, ali čarolija njegova otkrivanja je unatoč tomu – prekrasna.

Terry Gilliam je odradio izvrstan, ako već ne savršen, posao s filmom Čovjek koji je ubio Don Quixotea. Ova neobična priča obiluje njegovom jedinstvenom čarolijom, koja film čini jednim prekrasnim i prilično posebnim iskustvom. Iako ima svojih nedostataka i nesavršenosti, a na trenutke je Gilliamov karakteristični stil možda i previše prisutan, Čovjek koji je ubio Don Quixotea svejedno nudi dovoljno dubine, dovoljno sreće, dovoljno tuge i dovoljno kvalitete da bude jedan od najodvažnijih i najzanimljivijih filmova posljednjih godina. Adam Driver i Jonathan Pryce maestralno predvode izrazito kvalitetni ansambl, koji kroz složenu i sjajnu metanarativu iznosi jednu od najpoznatijih priča u povijesti književnosti, ali s Gilliamovim karakterističnim pogledom na nju.

Čovjek koji je ubio Don Quixotea na kraju se oblikuje u suvremenu tragikomediju, koja je jednako vesela, koliko je i žalosna, ali je, prije svega, jedna velika lekcija iz humanosti, koja pokazuje koliko je važno biti čovjekom i koliko je ta realnost koju živimo zapravo vrijedna i važna.