Recenzija: The Irishman (Irac, 2019)

Konačno smo pogledali dugo očekivani film The Irishman, novo remek-djelo neponovljivog Martina Scorseseja. U filmu koji dostojno komemorira moguće i dva najbolja glumca u povijesti, Ala Pacina i Roberta De Nira, uz brojna druga imena poput Joea Pescija i Harveyja Keitela, mogli smo još jednom vidjeti sav genij legendarnog Martyja. No, o čemu se točno radi – pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

Biografija, krimi, drama

Režija:

Martin Scorsese

Scenarij:

Steve Zaillian

Glumačka postava:

Robert De Niro (Frank Sheeran), Al Pacino (James Hoffa), Joe Pesci (Russell Bufalino), Ray Romano (Bill Bufalino), Bobby Cannavale (Felix DiTullio), Anna Paquin (Peggy Sheeran), Harvey Keitel (Angelo Bruno), Jack Huston (Robert F. Kennedy)

Sinopsis:

Priča o “soboslikaru” Franku Sheeranu, znanom kao Irac, i njegovoj karijeri mafijaškog ubojice, koja je kulminirala i danas nerazjašnjenim ubojstvom moćnog, ali korumpiranog sindikalnog vođe, Jimmyja Hoffe.

Neovisno o tome kada on te filmove radio, Martin Scorsese je redatelj staroga kova. Način na koji on pristupa filmu je holivudski artizam 70-ih i 80-ih godina i gotovo svi njegovi filmovi (kao izuzetak mi na pamet pada čarobni Hugo) i to je nešto čega danas više nema. Ili uglavnom nema (Phillipsov Joker je rijetka iznimka rađena u stilu koji je odumro prije 40-ak godina). Međutim, nije to nipošto loša stvar – film se treba razvijati, u to nema sumnje – i baš je zbog toga lijepo u 2019. godini vidjeti jedan film koji podsjeća na jedno razdoblje koje je bilo mnogo realističnije i mnogo više umjetnički sofisticirano nego što je ovo danas. The Irishman je film koji, stilski, odgovara 70-ima i 80-ima, ali je unatoč tomu potpuno prikladan za suvremenu publiku i još jedno remek-djelo iz redateljske palice Martina Scorseseja.

O samom Scorseseju i njegovoj režiji deplasirano je govoriti. Čovjek je neupitno jedan od najvećih i zapravo ćete teško pronaći loš film da ga je on režirao. Mislim da to čak nije ni moguće. The Irishman u tom smislu nije nikakav izuzetak i on, zapravo, podsjeća na one dane kada je Marty nizao hitove poput Taksista, Razjarenog bika, Boja novca ili Dobrih momaka. Ovaj je film u rangu tih klasika (stilski najsličniji posljednjem u nizu) i tu se u režijskom smislu nema apsolutno ništa za prigovoriti. On je odmjeren, izvanredne kompozicije i tehnički odrađen na jednoj nadasve superiornoj razini, toliko da već sada možemo reći da se radi o jednom od Scorsesejevih najboljih uradaka.

Od svih tehničkih aspekata posebno bih pohvalio i glazbu Robbieja Robertsona, koja je zapravo jedna simpatično razigrana jazz/swing kombinacija koja savršeno hvata Zeitgeist samoga filma, ali daje i jedan neobično skladan kontrast vrlo mračnoj i teškoj tematici samoga filma.

Kada bolje razmislim, nema se što puno reći o ovome filmu. S jedne strane, režirao ga je Scorsese i o toj smo činjenici raspravljali gore u tekstu. S druge strane, u njemu glavne uloge tumače Al Pacino, Robert De Niro i Joe Pesci. Da, radi se o tri “bapca” čije su prime time karijere davno završile, ali to su i dalje glumci sa samoga vrha A liste i odrađuju posao bolje nego cijela hrpa suvremenih glumaca, koji se s ovakvim talentom naprosto ne mogu mjeriti i čije karijere nikada neće doseći karijere ovih velikana. Iako se uloga Joea Pescija u ovome filmu nipošto ne smije zanemariti, jedan od pionira sporednih uloga gangsterskih filmova ovdje naprosto ne upada u prvi plan u odnosu na Hoffu i Sheerana, iako je njegova uloga u priči gotovo jednako važna. Naravno, Pesci je odlično odigrao dedeka i ubacio je dio svog karakterističnog šarma i u ovu ulogu, ali mislim da je on u onom periodu imao puno eksponiranijih uloga (npr. Goodfellas, JFK) u odnosu na ovu.

S druge strane, ako eliminiramo neponovljivo superiorne uloge Michaela Corleonea i Travisa Bicklea, Pacino i De Niro su ovdje odradili uloge u maniri svojih najboljih dana. Ovaj film je ukupno, ako se ne varam, četvrti film u kojem su njih dvojica glumili zajedno, s tim da je ovo prvi – iako je šteta da je stigao ovako kasno – koji je dostojno komemorirao dva najveća glumca 70-ih i 80-ih godina. Uz to, ovaj je film u kontekstu njihovog odnosa vrlo specifičan. Naime, u Kumu II, Pacino (Michael Corleone) i De Niro (mladi Vito Corleone) glumili su oca i sina, ali u skroz drugim vremenskim periodima, tako da nisu imali zajedničkih scena. U Mannovoj Vrućini, njih su dvojica bili veliki rivali – jedan policajac, drugi kriminalac – i iako su imali zajedničkih scena, ne postoji kadar u kojem se njih dvojica pojavljuju istovremeno, a poznata je i anegdota da njih dvojica čak nikada nisu snimali zajedničke scene istovremeno, već uvijek odvojeno. O Pravednom ubojstvu ne bih puno govorio, osim da su njih dvojica zgroženi što su uopće snimili taj film. I sada ih je, naravno, Scorsese spojio i to na najbolji mogući način, jer su njihove zajedničke scene bile doista impresivne.

De Niro je imao jedan vrlo opsežan razvojni luk i on ga je, naravno, u svojoj maniri odradio besprijekorno. Iako Sheeran nije Hamlet, njegov lik opet nudi dovoljno drame da De Nirova interpretacija nije šablonska, već vrlo zanimljiva i podsjetnik na one uloge zbog kojih smo ga i tako zavoljeli. Međutim, to je neupitno uloga u kojoj se De Niro osjeća ugodno, tako da tu ugodu i prirodnost vrlo jasno osjetite i u filmu. Pacino je, s druge strane, tumačio Irca i moram priznati da mi je bilo urnebesno simpatično vidjeti ga kako koristi blagi irski naglasak; za mene je to bila velika promjena. Ja moram priznati da je meni Pacino za jednu malu nijansu draži od De Nira (iako se to vrlo teško mjeri, ta nijansa), tako da mi se uloga Hoffe, koliko god njegov lik bio korumpiran i dvoličan, više dopala od one Sheerana, ali prepustit ću vama da donesete konačni sud s obzirom da sam u ovom slučaju možda malo subjektivan zbog simpatija prema Pacinu.

U kontekstu ovoga, a u svezi s tehničkim aspektima, pohvalio bi korištenje CGI-ja za pomlađivanje, ali i starenje glumaca. Naime, sva trojica glavnih glumaca su u poznim godinama, a iako film sadrži i takve trenutke, dobar dio je smješten u životnom periodu likova koji je iziskivao mlađe glumce. Međutim, umjesto da odradi casting, Scorsese je odlučio iskoristiti tehnologiju i pomladiti, ali i postarati svoje glumce i to je odradio vrlo uspješno i pohvalno. Naime, mi jako dobro znamo kako su De Niro, Pacino i Pesci izgledali u mlađim danima i možda doista hoćete primijetiti da se radi o efektima, ali su oni unatoč očitosti vrlo kvalitetni i nisu nimalo naštetili autentičnosti i realističnosti samoga filma. (Ruku na srce, šminka i frizura su odradile svoje i u ovom kontekstu, ali specijalni su efekti i dalje impresivni.)

Iako bih mogao napisati još pokoji pasus, ovome filmu to, zaista, ne treba. The Irishman je u principu savršen film, bez ijedne greške i zamjerke. Ukoliko volite gangsterske filmove, a uz to još i biopic, jer ovo je rađeno prema istinitim događajima, The Irishman je ne samo put kroz vrijeme koji vas – mada bez DeLoreana – vodi u jednu sofisticiraniju eru filma, već i idealan izbor za već prekaljene ljubitelje žanra, ali i buduće poklonike. Tehnički besprijekoran i uz savršeno kompoziciju scenarija, Scorsesejev novi film, koji je godinama bio u “razvojnom paklu”, ispunio je sva očekivanja i pokazao kako su stari majstori – kako iza, tako i ispred kamere – taj status stekli s razlogom. Pacino, De Niro i Pesci predvode prilično jaku glumačku postavu i demonstriraju svu čaroliju svojih glumačkih umijeća, koja su se tako perfektno uklopila u Martyjevu jedinstvenu viziju filma.

I dok The Irishman nije subverzivan i revolucionaran kao neka ovogodišnja ostvarenja (npr. Joker, Us), činjenica je da je svojom “povijesnošću” (u stilsko-umjetničkom smislu) pravo osvježenje i izvanredan katalizator nostalgije, koji će vas bez ikakve sumnje podsjetiti na neka od najboljih ostvarenja u povijesti, ali koji će isto tako bez imalo sumnje završiti na top listi najboljih filmova 2019. godine, godine u kojoj je film nastao, ali kojoj definitivno ne pripada.