Recenzija: The Grinch (2018)
Pogledali smo novi animirani film kompanije Illumination, koji nam je donio priču o neslavnom Grinchu i njegovom pokušaju krađe Božića. Našu recenziju filma pročitajte u tekstu ispod.
Žanr:
Animacija, komedija, obiteljski
Režija:
Scott Mosier, Yarrow Cheney
Scenarij:
Michael LeSieur, Tommy Swerdlow (prema priči How the Grinch Stole Christmas! Dr. Seussa)
Glasove posudili:
Benedict Cumberbatch (Grinch), Rashida Jones (Donna Lou Who), Angela Lansbury (gradonačelnica), Pharrell Williams (Pripovjedač)
Sinopsis:
Dok su u Tkogradu pripreme za proslavu Božića u punom jeku, usamljeni Grinch, koji živi u brdu iznad grada, sa svojim psom, Maxom, odluči ukrasti Božić cijelom gradu kako bi se osvetio zbog nepravde koja mu je nanesena dok je bio dijete.
Priču o Grinchu, jednoj od najslavnijih kreacija legendarnog Dr. Seussa (pravo ime bilo mu je Theodor Geisel), na velikom smo platnu imali priliku vidjeti još 2000. godine, kada je Ron Howard režirao igranu verziju s Jimom Carreyjem u glavnoj ulozi. Iako je autoru ovog članka ostala u lijepom sjećanju, svojedobno je polarizirala kritiku, toliko da je bila nominirana za umjetničke Oscare (čak je dobila i onog za najbolju šminku), ali istovremeno i za dvije Zlatne maline. I mada je Jim Carrey tu doista odigrao jednu od svojih karakteristično pamtljivih uloga, film nije ušao u anale božićnih filmova. Studio Illumination, koji nam je donio popularnog Grua i Malce (a koji bi sada trebao raditi i na rebootu Shreka), napravio je animiranu verziju priče pri čemu je kombinirao svoj karakteristični, strašno simpatični, vizualni stil s pričom koja je vjerojatno mogla dobiti bolji tretman, ali unatoč tomu, konačni proizvod je prilično zadovoljavajuć.
S obzirom da se radi o animiranom filmu koji traje manje od sat i pol vremena, kritiku ću strukturirati drugačije nego dosadašnje.
Priča je prilično poznata. Grinch živi sam u brdu iznad Tkograda, najbožićnijeg mjesta na svijetu. Grinch je uz to ogorčen i mrzi Božić te skuje plan kako ga potpuno uništiti – namjerava ga ukrasti. Odjeven u Djeda Mraza, Grinch ukrade sve božićne poklone i ukrase, ali u jednom trenutku shvati kako bit Božića nije u materijalnom, već u duhovnom te se pokaje i vrati Božić Tkogradu, pri čemu i on sam zavoli Božić. Ovo je priča koja je karakteristična za cijelu seriju božićnih filmova tako da u tom pogledu ne treba očekivati nekakvu spektakularnu inovaciju; film je dodao neke svoje specifičnosti i priču učinio krajnje simpatičnom, ali radnja je to koja nam je odveć poznata i čiji kraj jako dobro znamo.
Illuminationov tretman priče je bio, kao što sam rekao, dobar, mada u jednu ruku konvencionalan. Nije bilo hrabrosti da se ona produbi i da se Grinchovoj katarzi pruži jedan kompleksniji psihološki profil, a uz to imamo i cijelu seriju stilskih postupaka karakterističnih za ranije Illuminationove radove, gdje se simpatije publike pridobivaju slatkim i zabavnim detaljima, odnosno izvanrednom vizualnom prezentacijom, a ne toliko sadržajem. S druge strane, zabava koju film donosi, kao i odlična doza humora prezentirana u tih malo manje od sat i pol vremena čini film dovoljno kvalitetnim da je on bez sumnje ispunio svoju osnovnu funkciju, a to je – zabaviti najmlađu publiku.
Iako sam film gledao u sinkroniziranoj verziji, ne sumnjam da je Cumberbatch odradio odličan posao s Grinchom. S druge strane, naša je verzija možda bila malo previše dijalektalno izvedena, što je čest problem naših sinkronizacija, neovisno o kojem se dijalektu standardnog jezika radi. Nekad to, naprosto, nije jednako smiješno i simpatično kao u originalu. S druge strane, moram pohvaliti Krešimira Mikića, meni inače jednog od najdražih domaćih glumaca, koji je odlično uskočio u naslovnu ulogu i glasom učinio Grincha, kao lika, posebnim. Od likova bih posebno pohvalio Hrvoja (odnosno Freda u originalu), debelog jelena/soba koji je pomagao Grinchu, a koji je ne samo simpatičan, već i vrlo drag lik; kako je to novi lik što ga je Illumination ubacio u film, tu im ide jedan veliki plus.
Poanta Grincha je u značaju Božića, odnosno nadilaženju vlastitih problema u periodu kada bi nam sreća i zadovoljstvo drugih trebali biti važniji od nas samih. Tu poantu film odlično prezentira. Grinchova katarza je možda simplificirana u odnosu na, recimo, Ebenezera Scroogea iz Dickensove Božićne priče, ali ništa manje efektna, posebice onima koji se prvi puta susreću s pričom kao djeca. U tom je smislu film veliki uspjeh. Drugi aspekt u kojem film snažno poentira je onaj obiteljski, što je posljedica Illuminationove provjerene stilske i narativne taktike. Film bi doista trebao zabaviti i one najmlađe i one starije, osim ako, eto, dijete u vama stvarno nije u potpunosti umrlo; onda radije nemojte gledati film. Glavni problem The Grincha je taj što je vrlo koncencionalan i šablonski film koji ne nudi ništa novo, ništa revolucionarno i ništa izazovno. To je jedan klasični dječji animirani film kakvih, ruku na srce, u posljednje vrijeme ima sve manje jer svi nastoje plasirati neke dublje poruke kroz taj inače za djecu poučni medij. U usporedbi s drugim hitovima od posljednjih godina (Incredibles 2, The Good Dinosaur, Zootopia, Coraline. Inside Out, Up!, …), The Grinch je vidno deficitaran, ali u konačnici nudi opet dovoljno one božićne i dječje magije Dr. Seussa da izađete iz kina s osmijehm i zadovoljni.
P.S. Ako odete u kino, prije glavnom filma pušta se kratki (4 minute) animirani film s Malcima, Yellow is the New Black (parodija na popularnu seriju), koji prati dvojicu Malaca u kratkoj, ali simpatičnoj zatvorskoj avanturi.
