Recenzija: The Call of the Wild (Zov Divljine, 2020)

Pogledali smo obiteljski avanturistički film The Call of the Wild sa legendarnim Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Avantura, drama, obiteljski

Redatelj: Chris Sanders

Scenarist: Michael Green

Glumačka postava: Harrison Ford, Dan Stevens, Omar Sy, Karen Gillan, Bradley Whitford, Colin Woodell

Sinopsis: Priča o avanturi psa zvanog Buck koji u divljini mora razviti svoje instinkte kako bi preživio.

Teško je, zapravo, nemoguće je napisati recenziju filma The Call of the Wild a da ga ne usporedimo sa prošlogodišnjim Disney filmom Togo. Sada, 20th Century Fox, ili, kako se po novom zove, 20th Century Studios, ma dovoljno je samo reći Disney, donosi ovaj avanturistički film o još jednom psu, psu zvanom Buck koji će proći put od razmaženog i nestašnog gradskog psa do psa koji se u bespućima divljine mora izboriti za svoj opstanak. I da odmah riješimo glavno pitanje – Togo je bolji – a evo i zašto.

Prije svega, The Call of the Wild je sačinjen od klasičnog koncepta na kojem se pretežito zasnivaju svi filmovi ovakvog tipa. Radi se o itekako avanturističkom i zaista obiteljskom filmu za kojeg se vidi da su autorima ciljana publika bile sve dobne skupine. No, prije nego se upustimo u temeljitiju analizu, odmah ćemo vam reći da je The Call of the Wild suštinski vrlo enjoyable, odnosno, iako ima nekih određenih, iako nemalih, felera u samom scenariju i prezentaciji fabule, ipak ima ono nešto što ga čini ugodnim za gledanjem, bez obzira što se u pogledu objektivne filmske kvalitete često zna spotaknuti na neki nevidljivi kamen, kojih će, kako film ide prema svojem kraju biti sve više i više.

Film je počeo sasvim solidno i obećavajuće, sam uvod nas je dobro upoznao sa glavnim likom, odnosno psom, te se nije dugo čekalo na sami zaplet. Nakon zapleta je priča dobro išla svojim tokom neko vrijeme, no nakon nekih 45 minuta filma film je nekako krenuo dalje, da se tako izrazim, na hladno. Odnosno, nakon dobrog uvoda i zapleta, fabula je ostala skrojena na taj način da zapravo uopće ne do samog kraja nismo znali prema čemu, odnosno kakvom vrhuncu nas radnja filma vodi. Dobro, budimo malo samokritični, da nam je odmah u početku sve o filmu bilo jasno, garant opet ne bismo bili zadovoljni jer bi onda filozofirali da nam je film ispao predvidljiv, ali prva tri kvartala filma baš nekako ostavljaju utisak da se uopće ne zna kamo ovaj film zapravo vodi i koji je njegov krajnji smisao.

Isto tako, unatoč obećavajućem početku, kako film ide prema završetku, koncepcija scenarija postaje sve tanja i tanja. Kako je jedan domaći youtuber rekao: kao da pišete esej na maturi; napišete pola, ali niste gledali na sat pa vam ostaje pet minuta da brzinski napišete drugi dio. E upravo se to dogodilo i u slučaju ovog filma. U scenariju se također nalaze neki krajnje nelogični i lijeno napisani segmenti koji, iako imaju svoju ulogu u krojenju fabule, zapravo jako bodu u oči. Mislim ono, ako se netko odluči ići istraživati divljinu, pa nije lud da ostavi otvorenu kartu u kući, ne samo da ju glavni negativac može fino pronaći, nego tko još ide u ludu avanturu bez karte? Također, i sam obračun sa antagonistom pred kraj filma je dosta zbrzan te je vidljivo da je taj segment dodan reda radi čisto da scenarij prije epiloga pozatvara sva vrata koja je otvorio tijekom radnje.

Što se tiče likova, zapravo je cucek jedini koji nosi radnju, dok su ljudski likovi pretežito, uz izuzetak Harrisona Forda, gotovo pa potpuno nebitni, a to uključuje i antagonista. Ipak, iako je Harrison Ford zapravo jedini ljudski lik koji je u ovom filmu dobio određeno mjesto pod suncem, vidljivo je da se na ljudske likove i nije trošilo previše truda. Ne samo zbog karakterizacije, već i zato što se svakom donekle bitnom ljudskom liku ime spomene najviše jednom u filmu, zbog čega su vjerojatne šanse da je ime glavnog psa zapravo jedino ime koje ćete zapamtiti na kraju ovog filma. Što se tiče samih glumačkih performansi, Harrison Ford je čist solidan, a ostale ljudske likove i njihove glumce ne vrijedi ni spominjati, čak niti Karen Gillian kojoj je ovaj film, odnosno scena u filmu, bila sigurno najlakše zarađena plaća u karijeri.

E sad, ono što smo dakako najviše očekivali od ovog filma je, naravno, vizualni dizajn. U tom pogledu, film je barem iz tog segmenta uspio izvući svoj maskimum. Pejzaži i divljina su jako ugodni za oči i tu se ne može ništa za prigovoriti. Također, film ima u sebi i tu određenu dozu šarenila jer, za razliku od Toga, koji je većinu filma proveo na snijegu i ledu, Buck je prošao kroz apsolutno sve, od sniježnih pa do zimzelenih šuma i gora. Ovom filmu je mjesto radnje također Aljaska, što se gotovo uvijek pokazalo kao domaći teren za ovakvu vrstu filmova. No ipak, u pogledu vizualnih efekata, ima jedna stvar koja nam, u negativnom smislu, jako bode u oči, a tiče se samog psa. Naime, Bucka nije glumio pas-glumac, nego kaskader koji je CGI-em pretvoren u psa, što se zapravo može i vidjeti u Buckovim krupnim kadrovima ako dobro promotrimo njegovu mimiku lica i ponašanje, iako iskreno, nisam htio u to povjerovati sve dok mi se sumnje nisu obistinile nakon guglanja poslije kina. Ne znam za vas, ali meni je to neoprostivo. Dobro, istina je da postoje mnogi filmovi gdje su se životinje dobile CGI-em (The Jungle Book, The Lion King), ali krucijalna je razlika što je tu ipak bila riječ o divljim životinjama, čak su i u filmu Birds of Prey psi glumci korišteni kako bi glumili hijene. Dobro doduše, Buck se u ovom filmu susreo sa mnogim stvarima koje većina pripitomljenih pasa vjerojatno ne bi preživjela (na to ćemo se još vratiti), ali da su mogli malo dozirati tog prokletog CGI-a i snimiti nešto konvencionalno, mogli su.

Što se tiče samog Bucka kao lika, zapravo je sasvim okej napravljen, iako je njegov character development jako požurivan u svrhu brze prezentacije filma. Buck je počeo kao puki, gradski, razmaženi, nestašni i strašno tvrdoglavi pas, da bi ga fabula kasnije odvela sve do Aljaske koja je bila potpuno drugačije okruženje za njega. No ipak, jednom kada je dobio svoj prvi “posao” u novom okruženju, nekako mi se činilo da je film previše htio pokazati tu njegovu nespremnost na nove životne uvjete. Iako je, u svrhu radnje filma, Buck ubrzo postao pravi dog survivor, film nekako uspije izazvati zadovoljstvo gledatelja zbog napretka glavnog lika. No, dok je to sve, hajdemo reći opravdano i razumljivo u prvoj polovici filma, u drugoj polovici je film počeo malo pretenciozno predstavljati Bucka kao nekog super-psa kojeg je divljina pretvorila u nevjerojatno spretnog grabežljivca. To se posebno vidi u trećem kvartalu filma kada se i vukovi umiješaju u priču, to je sve što mogu reći unutar spoiler-free granica. Još samo da spomenem antagonista, kojih zapravo ima nekoliko, no ni u jednog nije uloženo nekog velikog truda i zaprao jedino vezano za njih je to što jedva čekate da im na kraju netko vrati milo za drago.

I što sad na kraju pametnoga za reći? Iako je The Call of the Wild generalno solidan kao jedan obiteljski avanturistički film, on je jedan od onih filmova koji u raznim segmentima “curi na sve strane,” a određene pozitivnosti, koliko god da su dobro izražene, nisu imali dovoljno prstiju da zaustave vodu. Iako je lošiji od Toga, ovaj film, iako je načelno bolji, pati od gotovo sličnih problema kakve je imao i ovogodišnji Dolittle – vizualna impresija iznad svega, ali sve ostalo je napravljeno dosta lijeno i prozirno, što uključuje i ljudske likove koje slavni glumci nisu niti mogli pošteni upriličiti svoje likove kako treba zbog scenarija koji je, kako film ide prema završetku, postajao sve tanji i tanji. E da, i sad sam se tek sjetio još nečega. Humor, iako ima itekako vidljivih pokušaja da se postigne neki humoristični ambijent, svi ti pokušaju su, nažalost i ostali samo na pokušajima.