Recenzija: Shazam! (2019)
Premijerno smo pogledali film Shazam!, najnoviji dio neslužbeno nazvanog DCEU-ja. Uz režiju Davida F. Sandberga i snažne interpretacije Levija, Stronga i Grazera, Shazam! je nesumnjivo izvrstan nastavak DC-jeve filmske priče, ali više o tome – u tekstu ispod!
Žanr:
Akcija, avantura, komedija
Režija:
David F. Sandberg
Scenarij:
Henry Gayden
Glumačka postava:
Asher Angel (Billy Batson), Zachary Levi (Shazam), Mark Strong (Thaddeus Sivana), Jack Dylan Grazer/Adam Brody (Freddy Freeman), Djimon Hounsou (Čarobnjak)
Sinopsis:
Četrnaestogodišnji dječak Billy Batson (Asher Angel) igrom slučaja postaje nositelj drevne čarolije koja mu, kada izgovori frazu “Shazam!”, omogući da postane superheroj (Zachary Levi). Osim što se mora nositi sa svojim novim moćima i problematičnim privatnim životom, Batson mora spasiti sebe i svoju obitelj od osvetoljubivog dr. Thaddeusa Sivane (Mark Strong), koji preko njega namjerava doći do svoje konačne osvete.
Evo konačno da i ja dobijem neki stripovski i DC-jev film za recenziju! (Obično bih išao par dana prekasno za pisanje kritike!) Dopao me, ovoga puta, Shazam!, lik o kojemu, istinabog, znam relativno malo u usporedbi s nekim drugima, ali čija je adaptacija izazvala salve oduševljenja među kritičarima i gledateljima prije nego je film imao svoju premijeru u domaćim kinima. Za one manje upućene, mada sumnjam da će tih biti toliko, Shazam je zapravo jedan od vedrijih i simpatičnijih likova iz inače mračnog panteona DC-jevih superheroja, a nije ništa manje znakovita činjenica da je on prvi i, de facto, jedini pravi Captain Marvel (dakle, ne Marvelova Carol Danvers). Shazam je zapravo magijom obdareni superheroj koji obitava u liku dječaka Billyja Batsona, koji svoje sposobnosti dobiva od prastarog Čarobnjaka, a kontrolira ih tako što se, izgovarajući frazu “Shazam!”, pretvara u istoimenog superheroja. Iako je njegov daleko najpoznatiji antagonist Black Adam, kojega bi u sklopu DCEU-ja tebao tumačiti The Rock (i njih bi se dvojica trebali susresti u nekom kasnijem filmu), u ovom smo filmu imali priliku vidjeti njegovog drugog glavnog antagonista, jezivog dr. Thaddeusa Sivanu. No, da krenemo sa samim filmom!
Shazam! je u suštini origin story, kako glavnog junaka, tako i njegovog antagonista. Iako to nije onaj cjeloviti origin poput filmova Batman Begins ili Iron Man, šablona koju je scenarist Gayden slijedio dovoljno je efektna da ne optereti film predubokom genezom, a opet dovoljno detaljna da otkrije sve ono što je važno bez da ostavlja nejasnoća. Sama radnja započinje s mladim Thaddusom Sivanom, a onda u istom kontekstu predstavlja Billyja Batsona, koji, ni kriv ni dužan, postaje novi nositelj moći starog Čarobnjaka, posljednjeg preživjelog člana drevnog čarobnjačkog vijeća. Nakon toga, Batson se mora pomiriti sa svojim novodobivenim moćima, ali i balansirati ih s osobnim problemima i pokušajem prilagođavanja novoj obitelji u koju je smješten. U međuvremenu, glavni antagonist filma, dr. Thaddeus Sivana, krenuo je u svoj osvetnički pohod nakon što je konačno oslobodio Sedam smrtnih grijeha, demonska utjelovljenja biblijskih strahova, i postao njihov “gospodar”; konačna meta tog pohoda je upravo Billy, koji je nositelj onih moći koje Sivana nikada nije dobio, ali ih je želio više od ičega. Scenarij je napisan jako dobro. Iako ne pretjerano inovativan u tom smislu (poput, primjerice, Wonder Woman Patty Jenkins), dosljedno slijedi sve dobro etablirane elemente scenarija jedne superherojske geneze, ali dodajući toj formuli svoj specifični i, rekao bih, jedinstveno snažni potpis, a to je posebna duša, odnosno emocija koju ovaj film nosi sa sobom. Naime, iako je Shazam odrasli muškarac, Zachary Levi karakterno glumi dječaka od 14 godina i u tom je smislu Shazam! prvi film koji je uspješno progurao djecu kao superheroje, bez ikakve intervencije odraslih. Sukladno tome, on ima, mada u jednoj moderniziranoj verziji, štih filmova koji su odgojili mnoge generacije djece, poput Gooniesa ili Stand By Me (dobro, taj je film tematski znatno složeniji, ali govorimo o esenciji), te je prvi koji ga je u tom smislu uspio prenijeti na superherojski žanr i uvjeriti djecu i djecu u nama nešto starijima, da je moguće napraviti akcijski, stripovski, superherojski film koji zadržava i čuva onu esenciju djeteta koja nas je prije, kada smo bili mlađi, tako očaravala.
Tomu svemu je, dakako, doprinio i David F. Sandberg, inače poznat kao redatelj solidnog hororca Lights Out te prequel nastavka filma Annabelle, Annabelle: Creation (koji je, što se autra ovog teksta tiče, daleko bolji od prvog dijela!). Sandberg je, iako voli horore, jedan očito zabavan i duhovit tip koji je znao kako prenijeti i prikazati tu specifičnu, dječju emociju koja stoji u suštini ove priče. Način njegove režije vedriji je od svih drugih DCEU filmova, ali pri tome on ni u kojem trenutku ne gubi na kvaliteti, dapače – upravo je taj režijski pristup dodatno pojačao kvalitetu filma. Daleko od toga da je Sandberg napravio film za djecu – on je, kada je to trebalo da prouči psihu dr. Sivane ili prikaže čudovišne Grijehe, bio i prilično mračan, ali taj je mrak bio uklopljen u cjelokupno blažu atmosferu filma, tako da nije bilo nikakvih disproporcija. U tom smislu Sandbergu ide velika pohvala jer je ne samo znao konzistentno realizirati ideju filma, već je i svojim pristupom određenim scenama i karakterizaciji likova jako dobro iznio cijelu priču.
Ostali tehnički aspekti nisu bili u prvom planu, tako da osim dobro odabranih lokacija i kadrova Philadelphije, nema nešto posebno na što se treba osvrnuti. Shazamov kostim odavno nam je poznat i on je sukladan suvremenim iteracijama lika u stripovima, dok bih ipak pohvalio dizajn dr. Sivane, koji je djelovao vrlo steampunk. Efekti su također na visokoj razini, pri čemu bi se pozitivno osvrnuo i na dizajn Grijeha, koji su bili potpuno računalno generirani. Najveća zamjerka u tehničkom smislu išla bi glazbi, koja je u najmanju ruku djelovala – nezamjetno.
Iako je fokus na nekolicini likova, Shazam! je prilično ansamblski film, koji najbolje funkcionira tek u trenutku kada se svi likovi spoje u jedan narativni kompleks. Priča naslovnog junaka, Billyja Batsona, lijepo je prikazana i mislim da su tu Sandberg i Gayden odradili izvanredan posao u karakterizaciji, prikazujući njegovu upornu potragu za majkom, koja je zapravo simbol obitelji, a ne samo majke, na jedan vrlo lijep i emotivan način, pri čemu je kontrastni prikaz istine i njegove idalizirane vizije bio jedan od tužnijih, ali i ljepših trenutaka u filmu. Pri tome Billy nije izgubio puno od djeteta u sebi i to je ono što me se posebno dojmilo pri njegovoj karakterizaciji; Asher Angel je jako dobro odradio ovu ulogu, iako sam inicijalno bio malo skeptičan oko odabira Disneyjeve dječje zvijezde, ali na kraju sam ipak bio ugodno iznenađen! Što se ostale djece tiče, Jack Dylan Grazer, kog smo imali priliku gledati u Muschiettijevom Itu, bio je naprosto fenomenalan! Njegov (auto)ironični pogled na svijet naprosto me očarao, a Grazerova interpretacija tog simpatičnog čudaka bila je nevjerojatno uvjerljiva! Ipak, ono što je možda najveća prednost ove interpretacije je činjenica da unatoč tom humornom aspektu njegova lika, on ima dubinu i ta se dubina vidi prilikom jedne svađe sa Shazamom, gdje se vidi sva psihološka složenost i tragičnost koja se veže uz njegov lik. Inače, zbog šepanja i tog specifičnog humora, Grazerov Freddy me jako podsjetio na jednu mladu verziju dr. Housea. Ostala djeca su, svako od njih na svoj način, jako simpatična – mali Eugene je izvanredan geek, Mary je jako lijep lik starije sestre s majčinskim elementima, Pedro je vrlo simpatičan kao snagator – ali Faithe Herman kao Dara Dudley je bila apsolutni scene stealer ovoga filma i izazivala mi je osmijeh svaki puta kada se pojavila.
Što se odraslih likova tiče, treba spomenuti Zacharyja Levija kao Shazama i Marka Stronga kao dr. Sivanu. U slučaju potinjeg, treba reći kako je ovo samo prva faza u razvoju lika dr. Sivane te kako će se on, bez imalo sumnje, pojaviti u nekom od nastavaka (ako se WB odluči za to, a ne vidim zašto ne bi!), što najavljuje i mid-credits scena. Mark Strong je provjereno ime, tu nema apsolutno nikakve sumnje i, kako je sam rekao, uživao je u ovoj ulozi jer je dobio priliku popraviti štetu koja je nastala ulogom Sinestra u fijasku zvanom Green Lantern. Glumački je Sivana odrađen perfektno – zastrašujuć, uvjerljiv, s dramskom dubinom i jasnom motivacijom – Strong je liku dao sve ono što mu je bilo potrebno, uključujući i finalno ludilo koje najavljuje novog antagonista, slično kao što je Snyder uradio s Lexom Luthorom na kraju filma Batman v Superman. Iako je Sivana i više nego dobar antagonist za tek stasalog Shazama, netko tko ga je natjerao da evoluira i ojača, ali tko ipak nije dorastao njegovom punom potencijalu, imate dojam da je ovo tek jedan dio njegove priče i da nije ovaj film prikazao sve što Sivana ima za ponuditi; na koncu, ponavljam, tako će i biti, ali da bi vam bilo jasno zašto – ostanite tokom odjavne špice. I dok Strong još ima dosta toga za ponuditi i tek treba potvrditi da je idealan izbor za ovu ulogu, Zachary Levi je to već odradio. Dakle, znate kako po Internetu uvijek kruže memeovi da je Hugh Jackman rođen za Wolverinea, Robert Downey, Jr. za Iron Mana, Jason Momoa za Aquamana? E pa, ljudi moji, toj listi treba pridodati i Zacharyja Levija kao Shazama! Jedino što mogu reći je da je Levi pojeo ulogu, da je odrasli muškarac s takvim elanom glumio četrnaestogodišnje dijete i pri tome tako uživao da je sav taj užitak prenio i na vas kao gledatelja. Iako zasigurno ne govorimo o oskarovskoj ulozi, Levi je apsolutno savršen odabir za ovu ulogu koji je uspio, već u prvom filmu, istu učiniti svojom. Mislim da je DCEU napravio izvrstan odabir kada je ulogu dodijelio Leviju i vjerujem kako će im se to u narednim filmovima debelo isplatiti.
Prije kraja, rekao bih nešto o tonu, odnosno stilu ovoga filma i njegovom kontekstu. Ljudi su skloni uspoređivati Marvel i DC, odnosno MCU i DCEU. To je legitimno, međutim, dok je MCU od samog početka građen na premisi jedne velike priče ispričane kroz nekoliko desetaka dijelova, DCEU je relativno brzo odbacio Snyderovu viziju i zapravo počeo graditi svoj svemir na jednoj drugoj premisi i to je skroz legitimno. Kao što vidimo, ti stand-alone filmovi nisu ipak nekakva ex machina rješenja i sadrže jasne veze prema ostalim filmovima (pregršt tih poveznica ima i u ovom filmu), ali se, zasad, ne radi o jedinstvenom narativnom sklopu koji vodi prema nekom jedinstvenom cilju. To omogućava, kao što nam je razvidno, veliku kreativnu slobodu redateljma i mislim da je to, za razvoj superherojskog filma kao žanra, izrazito važno; naime, Marvel je sklon raditi šablonske filmove i tek povremeno izbaciti nešto hrabrije, odnosno originalnije (od recentnih primjeraka to su Dr. Strange i Thor: Ragnarok), dok je DCEU dosad izbacio nekoliko različitih filmova s vrlo originalnim pristupima u svakom od njih – Snyderverse (dakle, tri filma gledamo kao cjelinu) sa svojim mračnim i depresivnim tonom, Suicide Squad sa svojim prekićenim kaosom, Wonder Woman sa svojom epskom snagom, Aquaman sa svojom čarobnom opuštenošću i, sada, Shazam! sa svojim laganim, opuštenim, a opet beskrajno zabavnim i simpatičnim stilom. I dok nisu svi ti filmovi bili uspješni, oni su, ipak, bili originalni i drugačiji. I ja osobno, mislim da je to dobra stvar; umjetnički diverzitet generalno jest. Shazam! i Sandberg odudaraju od ostatka DCEU-ja po tome što su predstavili djelo koje bi, stilski, više odgovaralo Marvelu, ali koje, zanimljivo, jednako efektno i dobro funkcionira u DCEU-ju i donosi ugodno osvježenje uz jednaku uvjerljivost. Osnova ovoga filma su djeca, a djeca sa sobom donose humor, donose otkačenost i neozbiljnost, ali isto tako i proces odrastanja i sazrijevanja, koji je tako nužan i koji nosi ovaj film do visokih razina kvalitete na kakve nas DCEU sve više navikava. U nekom komparativnom smislu, Shazam! je za DCEU napravio ono što su Ant-Man (mada je Shazam! tu ipak superiorniji) i Thor: Ragnarok napravili za MCU, odnosno bio je ono što je Spider-Man: Homecoming trebao biti, da nije bio krajnje zatupljujući film za američke tinejdžere kojeg izvlači jedino simpatični, ali prethodnika nedostojni Tom Holland; tu gdje je Homecoming podbacio, a to je da bude zreli film s nezrelom dušom, Shazam! i Sandberg su itekako uspjeli. Ne znamo još u kojem će smjeru DCEU ići, ali Shazam! sada svakako stoji uz Wonder Woman, Batman v Superman (da, dobro, ja doista, istinski volim BvS i smatram da se radi o krajnje subverzivnom i dubokom uratku koji je naprosto htio previše toga ispričati, ali to nije loše!) i Aquamana kao trenutni vrhunac DCEU-ja te kao pravo osvježenje u eri superherojskih filmova, koji zbog Marvelove sklonosti šablonizmu individualnih filmova postaju sve jednoličniji.
Sandbergov Shazam! je, ako ništa drugo, beskrajno zabavan film u kojemu ćete uživati i koji će vas nasmijati kao nijedan superherojski film dosad (osim, dobro, Deadpoola, ali Mr. Pool je ipak van svih kategorija u tom smislu). Nudeći jedinstveni blend zrelosti i dječje iskrenosti, Shazam! predstavlja zanimljivu genezu jednog manje poznatog lika, koji će nakon ovoga filma svakako postati dio mainstreama. Uz odličnu režiju i maestralne izvedbe Zacharyja Levija, Jacka Dylana Grazera i Marka Stronga, ali i više nego hvalevrijedne doprinose ostatka ekipe, Shazam! je jedan od boljih, originalnijih i zabavnijih superherojskih filmova što smo ih imali priliku gledati, zbog čega ga apsolutno preporučujemo za gledanje!
