Veliki Clint Eastwood vraća se s novim filmom koji se bavi suvremenom poviješću Sjedinjenih Država i istinitim pričama koje su ju oblikovale. Slučaj Richarda Jewella priča je o malo poznatom zaštitaru koji je spasio tisuće ljudi tokom Olimpijade 1996. u Atlanti, ali je, na koncu, sam postao žrtva. Kako je Eastwood prikazao tu priču na platnu? Pročitajte u našem tekstu.

Žanr:

biografski, krimi, drama

Režija:

Clint Eastwood

Scenarij:

Billy Ray

Glumačka postava:

Paul Walter Hauser (Richard Jewell), Sam Rockwell (Watson Bryant), Kathy Bates (Barbara Jewell), Jon Hamm (Tom Shaw), Olivia Wilde (Kathy Scruggs)

Sinopsis:

Godina je 1996. Ljetne Olimpijske igre održavaju se u Atlanti, Georgia. Richard Jewell je zaštitar koji živi sa svojom majkom i radi na osiguranju Olimpijskih igara. Jednoga dana, ispod tribina pronađe sumnjivi paket za kog se otkrije da sadrži bombu. Richard Jewell spasio je tisuće potencijalnih žrtava, međutim svojim je činom upao u žrvanj sustava koji je od spasitelja krenuo raditi zločinca. Film prati potresnu istinitu priču o tome kako je dobronamjerni zaštitar postao perfidni zločinac, iako je to bilo daleko od istine.

Početak ovogodišnje CineStarove Oscar revije omogućio nam je da pretpremijerno pogledamo najnoviji film Clinta Eastwooda – Slučaj Richarda Jewella. Iako je film nominiran samo u kategoriji najbolje ženske sporedne uloge (Kathy Bates), svejedno se treba reći da se radi o nadasve zanimljivom uratku koji pokazuje sve one jake strane Eastwoodove režije, ali isto tako i svu njezinu predvidljivost, što kod Eastwooda, ruku na srce, nije loše, ali naprosto ne obara s nogu koliko bi moglo. Međutim, krenimo nekim redom.

Godine 1996., ljetna Olimpijada održavala se u Atlanti, u saveznoj državi Georgiji. Nama će ta Olimpijada biti najpoznatija po činjenici da je naša rukometna reprezentacija osvojila svoje prvo olimpijsko zlato, međutim, ovu je Olimpijadu obilježio događaj koji je gotovo doveo do njezina otkazivanja. Naime, 27. srpnja 1996. godine, oko 1:20 po lokalnom vremenu, bomba je eksplodirala usred Stoljetnog olimpijskog parka u Atlanti, tijekom koncerta kojim se slavilo otvaranje Igara. Bombu je prvi primijetio zaštitar po imenu Richard Jewell, čija je pravovremena intervencija spriječila veći broj žrtava (poginule su dvije osobe, op.a.). Taj anonimni zaštitar koji je želio biti policajac preko noći je postao nacionalni heroj, međutim istovremeno je postao i glavni osumnjičenik FBI-a za isti taj bombaški napad. FBI je imao nikakav slučaj, ali je uz pomoć lokalnih i nacionalnih medija pretvorio Jewella u čudovište te je njega i njegovu majku izložio “medijskom suđenju” (engl. trial by media), bez da je Jewell ikada optužen ili, čak, uhićen. Slučaj Richarda Jewella je film o tim događanjima, koji započinje deset godina prije bombaškog napada, a završava nekoliko godina nakon i prati kaos koji je obilježio život naslovnog protagonista.

Clint Eastwood je neupitno jedan od najvećih filmaša ikada, a ostvario se podjednako efektno i kao glumac i kao redatelj. Ako pogledamo njegov suvremeni redateljski opus (od 2006. do dans, recimo), vidjet ćemo kako Eastwood preferira priče po istinitim događajima iz nov(ij)e američke povijesti. Većina tih filmova su zanimljive – manje ili više poznate – priče koje su jednako narativno intrigantne, koliko su i poučne, u smislu da prikazuju neke (potencijalno) opasne aspekte našeg društva. Richard Jewell se idealno uklapa u taj serijal o američkim pričama – ima jako zanimljivu priču, a uz to pokazuje i sve strahote medijske moći i traljavog kaznenog postupanja.

Isto tako, ovaj se film idealno uklapa u Eastwoodovu dobro uhodanu redateljsku šablonu. Njegovi filmovi nisu toliko autorski specifični – to su sve, više-manje, klasični biopics ili povijesni filmovi – koliko pokazuju njegovo dubinsko poznavanje filma i filmske estetike. Eastwood, čije je iskustvo neupitno, doista ima osjećaj za film, ima osjećaj za kadar i ima osjećaj za kompoziciju. Svi su njegovi filmovi vrlo skladno komponirane i realizirane priče, koje jasno, precizno i vrlo konkretno prezentiraju ono što Eastwood želi da znamo, kako u smislu priče, tako i u smislu poante. Njihova dubina ne proizlazi iz okultnih filozofskih hipoteza, već iz surove realnosti koju Eastwoodove uvijek prikazuju, bilo da je to teror rata, herojski pilot ili, u ovom slučaju, herojski zaštitar, koji je postao žrtva istog onog sustava kojeg je tako žarko želio štititi. U prezentaciji te svoje priče, Eastwood je faktično točan i odmjeren, međutim uvijek ima jednu dozu pathosa i onoga što bi ja nazvao “američkim ponosom”. Radi se tu o osjećaju za temeljne demokratske i civilizacijske vrijednosti koje bi Sjedinjene Države trebale predstavljati, a opet hrabrosti da se njihova zlouporaba ili dokidanje oštro kritiziraju.

U tom je smislu Eastwoodov opus, pa s njime i Richard Jewell, donekle predvidljiv – vi točno znate kako će film biti strukturiran i na koji način će se emocije u filmu prezentirati – ali ondje gdje njegova tehnika postaje poznata, tu uskaču njegova kvaliteta i dubinsko poznavanje filma, tako da su njegovi filmovi, unatoč činjenici da vam djeluju poznati, i dalje izrazito zanimljivi i izrazito kvalitetni. Sve ovo, što vrijedi kao komentar općih odlika Eastwoodovog stila, vrijedi i za ovaj konkretni film, tako da nema potrebe za ponavljanjem. Od ostalih tehničkih elemenata izdvojio bih i donekle zanimljivu glazbu Artura Sandovala, legendarnog kubanskog džezista, koji je s Eastwoodom surađivao još i ranije.

Clint Eastwood, Sam Rockwell, and Paul Walter Hauser in Richard Jewell (2019)

Iako ovaj film značajno ovisi o prirodnoj kvaliteti priče koju prezentira, kasting je odrađen izvanredno i svaki je od glumaca dao svoj obol, a njihovim je interpretacijama doprinijela i činjenica da su likovi samo i po sebi bili vrlo životni i vrlo interesantni. Iako je nositelj radnje i iako je njegova priča izvrsna, čini mi se da je Paul Walter Hauser kao naslovni protagonist bio najmanje interesantan od svih likova, uz možda izuzetak Hammovog agenta FBI-a, koji je vrlo šablonski lik. Daleko od toga da je Hauser odradio loš posao – dapače, bio je izvrstan – ali Jewellov se lik toliko snažno stapa s pričom da je vrlo teško odvojiti ga od naracije kojoj pripada i osim snažnog sažaljenja, teško razvijate neke konkretne emocije prema njemu.

S druge strane, njegova majka, Barbara “Bobi” Jewell, izrazito je snažan i zanimljiv lik s kojim se puno lakše “skopmate” zato što njezina uloga kolateralne žrtve omogućava njezinoj snazi da dođe do izražaja. Ona je brižna majka, posvećena i vrlo osjećajna, a opet je karakterno moćna i kada je potrebno, spremna je istupiti i učiniti ono što je potrebno. Legendarna oskarovka Kathy Bates prezentirala nam je još jednu snažnu ulogu za koju je potpuno zasluženo dobila sve nagrade i nominacije ove godine te bih čak, nakon gledanja filma, korigirao svoj raniji stav vezan uz ulogu Laure Dern u filmu Marriage Story i rekao kako je Bates, ako već ne izraženi favorit, onda svakako jednako vjerojatna dobitnica Oscara (ali o tom – po tom). Druga važna sporedna uloga je ona branitelja Watsona Bryanta, hrabrog, pomalo ekscentričnog i vrlo simpatičnog tipa koji pristaje braniti Jewella tokom FBI-eve istrage. Sam Rockwell je… ma, nekako mi se čini da u posljednjih nekoliko godina sam spomen imena Sama Rockwella predstavlja garanciju kvalitete glumačke interpretacije. Čovjek je dobio Oscara i niz nominacija posljednjih godina i moram reći da sam prilično iznenađen da i ove godine nije završio među nominiranima, s obzirom na ovu ulogu i onu u filmu Jojo Rabbitt. Rockwell me, kao i mnogo puta dosad, oduševio iskrenošću svoje interpretacije i još jednim izvrsnim odabirom, s obzirom da se Bryant pokazao kao fenomenalan lik, kako samostalno, tako i u odnosu prema obitelji Jewell i svojoj tajnici Nadyji.

Iako mi je draga još od Dr. Housea, Olivia Wilde je ovdje imala dobru, ali prilično odbojnu ulogu pretjerano ambiciozne novinarke crne kronike i upravo je njezina “ambicioznost” dovela do lavine kaosa koji je poznat kao “slučaj Richarda Jewella”.

Krajnji dojam novog Eastwoodovog filma izrazito je pozitivan. On, istina, proizlazi iz inherentne zanimljivosti same priče, ali Eastwood je to uobličio u jedan prilično kvalitetan uradak, koji vrišti njegovim autorskim potpisom. Likovi su izvanredno zanimljivi i preneseni na film, dok su glumačke interpretacije u pravilu bile vrlo snažne i za svaku pohvalu, posebice one Sama Rockwella i Kathy Bates. Iako je više-manje klasični biopic s ne pretjerano inventivnom, ali kvalitetnom i odmjerenom emocijom, Richard Jewell ima onaj esencijalni emocionalni i poučni element koji je uvijek pretpostavka kvalitetnog filma. Slično kao i Eastwoodov recentni film Sully, a koji je vrlo usporediv s ovim filmom, Richard Jewell je stvarna priča s emocijom koja nas uči o pravim društvenim vrijednostima, ali nas (indirektno) ohrabruje da se ne libimo kritizirati društvo i sustav onda kada oni zaslužuju kritiku.