Recenzija: Like a Boss (Kao Šefica, 2020)

Pogledali smo glamour komediju Like a Boss sa Rose Bryne, Tiffany Haddish i Salmom Hayek u glavnim ulogama. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Komedija

Redatelj: Miguel Arteta

Scenarist: Sam Pitman, Adam Cole-Kelly

Glumačka postava: Tiffany Haddish, Rose Byrne, Jennifer Coolidge, Natasha Rothwell, Billy Porter, Salma Hayek

Sinopsis: Mia i Mel su dvije dugogodišnje prijateljice koje vode obrt za prodaju kozmetike, no kada im posao krene nizbrdo, spas će se pojaviti u obliku Claire Lune, vlasnice milijarderske kompanije koja želi investirati u njihovu tvrtku. No prijateljice ni ne slute da Claire ima i svoje vlastite, pohlepne planove.

Kada je riječ o ovakvom tipu komedije, priznajemo da nam skala očekivanja svake godine pada sve više, a nakon prologodišnjih katastrofa od filmova The Hustle i Murder Mystery, mislili smo da je ovaj čisti komedijski žanr došao do samog ruba provalije. Bit ću iskren, iako mi savjest ne dozvoljava da išta sudim unaprijed i/ili na slijepo, već od prvog pogleda na ovaj film sam mogao vidjeti da je u pitanju još jedna u nizu onih treš komedija kakvih svake godine ima na izvoz. Ali ipak, iako priznajem da mi je bilo full neugodno tražiti kino-ulaznicu za ovaj film s obzirom na njegovu girl power koncepciju (protiv koje inače nemam ništa protiv), zapravo jedini motiv za gledanje ovoga je, naravno, bila glumačka postava. Salma Hayek, na koju uopće ne treba trošiti suvišne uvodne riječi i Rose Bryne koja mi je među najdražim comedy-glumicama (pogotovo zbog odlične akcijske komedije Spy, solidne obiteljske komedije Instant Family, te relativno prosječne komedije Jexi gdje je odigrala jako dobru glasovnu ulogu). Što se tiče Tiffany Haddish, tu moram povući crtu iskčekivanja jer nakon jako loših komedija Girls Trip i The Kitchen, od nje stvarno i nisam imao puno toga za očekivati.

Prije nego se upustim u dodatni filozofiranje o glumicama i njihovim likovima, da se osvrnem prvo na kvalitetu scenarije i koncept fabule. Iako moram reći, kada je film tek počeo, u prvih pola sata sam mislio da je preda mnom još jedan veliki debakl komedijskog žanra, pogotovo u prvih pola sata, ali kako je film odmicao, i kako su koncept i poanta filma postajali sve shvatljiviji, film je na kraju nekako uspio proći kao klasična, iako i dalje ispod prosječna komedija. No, film je na kraju ipak uspio donekle zadržati dostojanstvo, za razliku od nekih apsolutnih katastrofa ovog žanra (The Hustle). Scenarij je pisan na klasični način za ovakav tip filma, itekako je vidljivo da se u samu razradu priče nije unijelo baš puno truda, ali je koncept složen na način da nekako ipak funkcionira, unatoč šabloniziranom scenariju, te daje priči glavu i rep. Dijalozi su i dalje poprilično loši, što je zapravo tipično za ovakav tip filma. Hrpetina na silu ubačenog prostačkog humora koji više frustrira nego zabavlja, te zbog kojeg i sama (ne)kvaliteta dijaloga mora trpiti, već je postala obavezan sastojak u svakom receptu za ovakvu vrstu komedije.

Kompletni humor je i dalje poprilično loš i frustrirajuć. U cijelom filmu možda ima dvije ili tri situacije gdje se možda i može malo podsmijehnuti, ali smišljeni humor koji je isporučen kroz dijaloge je i dalje takav da se zapitate na čemu je bio taj lik koji je to pisao. Količina seksističkog humora je i dalje užasno visoka, ali ipak, ovo je tip filma za kojeg nam je jasno da on bez tog segmenta jednostavno ne može. A u prilog mu ide, unatoč tome što je humor također šabloniziran i totalno neoriginalan, ipak nije onakav da vam lupa po mozgu dok vas glava ne zaboli kako se nekad zna dogoditi, za što su se pobrinule i glavne glumice.

E sad, što se tiče glumačkog spektra, ni tu situacija nikako nije blistava, ali nije niti užasna. Od tri glavne glumice, Rose Bryne je odigrala ulogu najbolje, iako sasvim sigurno ispod svog potencijala, ali tu dijelom možemo dio krivice svaliti i na scenarij i karakterizaciju njezinog lika koji je Rosein potencijal ostavio vezanih ruku. U ovakvoj vrsti filma pretežito uvijek budu dva različita lika, jedan koji non-stop blebeće, a drugi koji – to nije. Roseina Mel je primjer za ovo drugo, dok je Tiffany Haddish kao Mia onakav tip lika koji ima poprilično istančan vokabular sa onim klasičnim američkim slengom i sa bezbroj izgovorenih f*** riječi kroz cijeli film. No ipak, iako je takav lik zahtjevao od Tiffany poprilično brzo i rapidno izgovaranje rečenica, i unatoč tome što je sama gluma sveukupno poprilično loša, Tiffany barem nije svojim govorom uzrokovala smrt gledateljevih sivih moždanih stanica, barem ne u tolikoj mjeri kao što je Rebel Wilson u, pogodili ste, The Hustle. Što se tiče Salme Hayek, moram priznati da nisam nimalo zadovoljan, iako sam znao da je ovo tip filma koji poprilično zna ograničiti glumačke sposobnosti bez obzira na potencijal i koliko god zvjezdana glumačka postava bila – Salma je odglumila toliko loše da je to jezivo. Iako je Salma rođena Meksikanka, u ovom filmu je izgledalo kao da se nikad u životu nije susrela sa ulogom latino dame. Njezin latino naglasak djelovao je apsolutno insforsiran, što bi za neke glumice i mogao razumjeti, ali za Salmu ne, i baš zbog toga me i Salma najviše razočarala. Također, vidljivo je da je Salma ovu ulogu odradila reda radi, vjerojatno je na setu cijelo vrijeme mislila: “ajd da više snimim ovaj treš što prije pa onda idem u Marvel snimat Eternals.” Inače, Salma je samo jedna od mnogih zvijezda koje krase ansambl tog nadolazećeg filma i nadamo se, tj. sigurni smo, da će Salma na taj način moći saprati sa sebe sve što je ovaj film ostavio. Ostatak glumačkog spektra gotovo da i nema smisla spominjati jer ne samo da su u drugom planu, već zapravo i nemaju nikakvog utjecaja kako na priču, tako i na sam dojam o filmu.

S obzirom na vrstu filma, ovo i nije recenzija u kojoj možemo nešto naveliko i naširoko pisati. Ali ipak, unatoč tome što su svi segemnti filma napravljeni ispod-prosječno ili loše, ipak nisu katastrofalni što je donekle spriječilo da ovome filmu voda ne dođe do nosa. Unatoč neoriginalnosti i šabloniziranosti, film je nekako uspio ponuditi neku poantu, pogotovo u današnjem, kapitalističkom svijetu gdje posao često zna stati između prijateljstva. Dobro, možda ta sama poanta filma nije bog zna koliko inovativna, ali to je barem filmu dalo kakvu-takvu svrhu.