In Darkness je trebao biti sve ono što bismo očekivali od jednog manje eksponiranog, ali nominalno dobro ekipiranog špijunskog trilera; nažalost, nije prezentirao apsolutno ništa od toga. Našu recenziju filma pročitajte ispod.

Žanr:

Triler

Režija:

Anthony Byrne

Scenarij:

Anthony Byrne, Natalie Dormer

Glumci:

Natalie Dormer, Ed Skrein, Emily Ratajkowski, Joely Richardson

Sinopsis:

Slijepa pijanistica biva, naizgled slučajno, upletena u sumnjivu smrt svoje susjede, mlade kćerke čovjeka kojega se sumnjiči za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Iako inicijalno samo potencijalni svjedok, ispostavlja se kako je njezina uloga u cijeloj aferi znatno veća i značajnija.

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Strani filmaši su u eri suvremenog filma i televizije često iskazivali fetiš prema diktatorima i ratnim zločincima iz tzv. “divljina”, misleći valjda da će tako svom materijalu dodati nekakvu težinu ili autentičnost, tkoćega znati. Inicijalno su to bili raznorazni diktatori (aktualni ili svrgnuti, stvarni ili fiktivni) iz zemalja Trećeg svijeta (Afrika, Latinska Amerika, nešto manje Azija), mada se u posljednje vrijeme može uočiti povećani interes za Jugoslavenske ratove i recentnu povijest Balkana, pa tako svako malo u nekom filmu iskoči nekakav odbjegli ili prikriveni ratni zločinac s ovog područja. I dok je stvarno bilo krajnje uspješnih primjera ovoga postupka (npr. treća epizoda šeste sezone kultne serije House, M.D., “The Tyrant”, gdje se legendarni James Earl Jones pojavio kao afrički diktator, ili pak remek-djelo The Last King of Scotland, u kojem je Forest Whitaker tumačio ugandskog diktatora Idija Amina Dadu i za to dobio Oscara), ovo što je izvedeno u filmu In Darkness je jedna od većih lakrdija što sam imao priliku vidjeti. No, hajmo redom.

Iako nema neku zvjezdanu glumačku postavu, Natalie Dormer bi, sama po sebi, trebala biti određeno mjerilo kvalitete. I doista, njezina glumačka interpretacija je odrađena besprijekorno, što pokazuje doista veliki talent ove glumice koja, unatoč serijalu Game of Thrones i ulozi u seriji Elementary, još uvijek nije realizirala svoj magnum opus. Misteriozna, šarmantna i očaravajuća u svojoj ljepoti, Natalie Dormer je, barem što se tiče glumačkog segmenta vlastite uloge, besprijekorna i najbolja točka ovoga filma. To isto ne može se, doduše, reći za radnju. Naime, uvod u film je relativno usporen, odnosno napetost i atmosfera se grade vrlo postepeno, dajući dojam opasnosti koja vreba iza ćoška, ali ju ne vidite, niti ona išta konkretno ostvaruje. Tu i tamo se ubaci koji flashback koji je, namjerno, zbunjujuć jer nam ne govori ništa, mada, jasno, očekujete kako će ti fragmenti slagalice do kraja sjesti na svoje mjesto. To se i dogodi, ali na takav način da vam ni nakon složene puzzle, nije jasno što bi slika trebala predstavljati, mada je ona daleko od toga da bude apstraktna. Negdje nakon smrti Veronique Radić (Emili Ratajkowski), radnja odlazi kvragu. Kako film protiče, nelogičnosti se nižu jedna za drugom, a nedostaci u scenariju (pri čemu je ‘nedostatak’ priličan eufemizam) postaju sve veći, a time i sve očitiji. Napetost koju je film gradio nestaje u plejadi glupih, a ponekad i potpuno nepotrebnih scena (dobro, da, nije zgorega vidjeti gole scene s Natalie Dormer, ali isticanje sumnjivih tetovaža je moglo biti izvedeno i bez njezina tuširanja, tako da taj seksualni naboj koji je, kako je Dormerova sama rekla, sastavni dio trilera ne djeluje isforsirano) i film se toliko razvodni da u jednom trenutku postaje neizdrživo dosadan; objašnjenja koja film nudi naprosto nemaju smisla, nemaju nikakve logike i toliko su nevjerojatna da djeluju stupidno i uvredljivo za film koji ne fingira da bude akcijski spektakl nego priča o osveti s tragičnom pozadinom. Niti od te osvete nešto bude, jer ona je na koncu sklepana kao nekakav niz nes(p)retnih događaja, niti je tragična pozadina koja je trebala služiti kao motivacija praktički svim likovima i povezati ih u smislenu cjelinu imala ikakve veze s tragikom, već je bila groteskno nerazumijevanje povijesnih okolnosti na kojima je temeljena, pretvarajući uzročno-posljedični niz u travestiju kakvu si jedan iole ozbiljan scenarij ne može dozvoliti.

Ovu analizu same fabule nastojao sam, dakako, upakirati što bolje da ne koristim spoilere, a da opet naglasim kako je glupa bez nekih konkretnih ili važnih primjera iz same priče, jer bi inače, kako se radi o trileru, gledanje izgubilo svaki smisao. Međutim, nemam nikakve sumnje da ćete uočiti o čemu govorim bez ikakvih poteškoća

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Zajedno s radnjom, likovi su također nevjerojatno glupavi i plitki. Mislim, generalna razina truda uloženog u postizanje autentičnosti u ovom filmu je doista mizerna, ali kada tome još prirodate i prilično lošu glumu velikog dijela glumačke postave, onda se doista ne možete prestati čuditi kako je ovaj film uopće prošao rana prikazivanja kod studijskih glavešina. Emily Ratajkowski je Veronique Radić (valjda je to trebala biti Veronika, al’ ovo Veronique je zvučalo otmjenije nego Veron’ka), kći Zorana Radića koja je vrlo rano poslana na školovanje u Britaniju i Ameriku, a sada živi u Londonu živitom zlatne mladeži, usput je bipolarna i, dakako, kuje međunarodnu zavjeru s Rusima protiv svoga oca. Logično? Potpuno. Međutim, njezino stupidno oblikovanje nije najgora stvar, ne biste vjerovali, jer to počasno mjesto zauzima upravo atraktivna Emily, koja toliko loše glumi, toliko bezizražajno i toliko neautentično da vam njezine facijalne ekspresije u trenutku smrtnog straha djeluju kao neka nadrealna scena iz Letećeg cirkusa Montyja Pythona; tomu još prirodajte i katastrofalnu imitaciju srpskog naglaska u engleskom, koja cijelom njenom liku (a koji se tako i odijeva) daje osobine jeftine ruske kurve, a ne visokoobrazovane pripadnice zlatne mladeži. Njezinog oca Zorana, srpskog biznismena optuženog za ratne zločine u Bosni, tumači ni manje ni više nego Jan Bijvoet, belgijski(!) glumac (jer, ruku na srce, nema dovoljno srpskih ili hrvatskih ili bosanskih glumaca na tržištu… khm… khm…) bez ikakvog renomea, a koji, iako glumi lika koji je rođen i odrastao govoreći srpskohrvatski ima gotovo besprijekoran engleski izgovor, za razliku od vlastite kćeri, koja je više od polovice života provela u anglofonim zemljama pa i dalje govori kao ruska kurva. Taj bi Zoran Radić trebao biti kao nekakav antagonist u maniri Richarda Ropera (Hugh Laurie) iz serije The Night Manager, kao nekakav filantrop koji vodi ratne igre iza kulisa, ali u njemu nema apsolutno ničeg zastrašujućeg ili očito opasnog, osim morbidnog fetiša da se pali na slijepe žene… jer, zašto ne? Glavni ženski lik je slijep, njezina je majka bila slijepa… zašto se on ne bi palio na to? Joely Richardson je Alex, Radićeva suradnica i Marcova (Ed Skrein) starija sestra… ne znam što bih rekao o njoj, osim toga da je dozlaboga iritantna i stereotipna Britanka, mada nisam siguran da je Byrne ciljao na takvu (auto)ironiju; čini mi se da je ona trebala biti predstavljena kao snažna žena koja se izborila za svoj položaj te sada koristi sve moguće zakulisne makinacije kako bi održala svoju kulisu moći. Nažalost, nije tako predstavljena. Niti približno. Taj je Marc (Ed Skrein) jednako tako nedefiniran lik, čija je priča imala nekakvog potencijala, ali je potpuno uništena pogrešnim scenarističkim odlukama koje su ga dovele do nekakve iskarikirane i neuspjele kombinacije Davida Dunna iz filma Unbreakable i osvetnika u maniri Bryana Millsa (serijal Taken) ili Johna Wicka (istoimeni serijal).

Gore sam bio napomenuo kako je Natalie Dormer glumački odradila fenomenalan posao, međutim čak ni to nije uspjelo spasiti njezin lik, koji, kao nositelj radnje, odnosi našu “Zlatnu malinu” za najgoru ulogu u ovom filmu. Sofia je lik koji dobro starta, neobičan je, snažan i točno u pravoj mjeri misteriozan da bi bio intrigantan. Oko nje se pletu različite zavjere i sumnje, s kojima ona neko vrijeme uspješno žonglira, prije nego joj iz ruku krenu ispadati jedna po jedna, dok na kraju ne ostane više ništa pa se vi kao Vinnie Vega u Paklenom šundu iščuđavate kako je do svega toga došlo. Njezina motivacija u priči je inicijalno nejasna, odnosno namjerno zakamuflirana, uz povremeno otkrivanje tragova koji bi trebali indicirati ka nećemu, međutim u trenutku kada postane poznata – postane i besmislena. Taj cijeli osvetnički sklop koji je nju vodio od samog početka toliko je banalan da je gotovo nevjerojatan i doprinosi gluposti priče točno toliko da ju učini potpunim smećem. Tek kada spojite priču s likovima i njihovim motivacijama, možete percipirati opseg gluposti s kojim nas je Anthony Byrne počastio. Da dodam, ima jedna scena gdje Sofia govori nekakvim srpskohrvatskim jezikom sa svojim zaštitnikom Škotom(!!!), pri čemu čak i nije toliko loša, ali ako uzmete u obzir činjenicu da je njezin lik rođen u Bosni i da bi mu srpskohrvatski trebao biti materinji jezik, onda to da ona britanski engleski govori bolje nego svoj materinji jezik nema apsolutno nikakvih smisla. Jedini lik koji je donekle zanimljiv i simpatičan je inspektor Oliver Mills (Neil Maskell), međutim on je sporedan lik s ograničenim vremenom na platnu (iako, ruku na srce, s obzirom na ostale, trebali su se više fokusirati na njega).

Osim glumačke ekspresivnosti Natalie Dormer, samo dvije stvari zaslužuju pohvalu u ovom filmu. Prva je kamera, koja je lijepo iskorištena prilikom prikaza različitih dijelova Londona, u sklopu čega je nastalo nekoliko lijepih eksterijernih kadrova sličnih onima u, primjerice, seriji Sherlock. Druga stvar je glazba, nekakva suvremena, gotovo pa avangardna serija kompozicija, čiji je autor Niall Byrne (ne bi me čudilo da je režiserov brat), a koja je svojom eshatoničnom jezivošću, kao da je došla iz dubine nekakvog hladnog, nepoznatog svemira, strašno doprinosila atmosferičnosti filma i pojedinih scena; za one koji se malo više razumiju u klasičnu glazbu, glazba je slična dodekafonijskim radovima Arnolda Schönberga.

Iako ga zasigurno nećemo vidjeti među kandidatima za Zlatnu malinu jer se ipak ne radi o potpunom šundu, In Darkness je zasigurno jedno od najvećih razočarenja ove godine, ako već nije jedan od najgorih filmova. Izuzev tri gore nabrojane stvari, koje per se nisu dovoljne da bi ga izvukle, film je podbacio na apsolutno svim frontovima do te mjere da je završni proizvod gotovo negledljiva uvreda za inteligenciju gledatelja. Neinventivan i potpuno neinovativan, film nastoji eksploatirati tragičnu priču jugoslavenske povijesti kako bi dobio poene ondje gdje je Byrne kao redatelj i scenarist podbacio, što se tiče filmskih uradaka, dok je centralna premisa samog filma toliko zakomplicirana i poglupljena da naprosto postaje nevjerojatna. Ako sam ikoga spasio od gledanja filma, bit će mi drago, međutim ako ste mazohisti pa vam se gleda ovaj grozan uradak koji je potpuno potratio sav potencijal, be my guests!