Recenzija: Les épouvantails (Strašila, 2019) – 76. Mostra

Svijet filma je od ove godine službeno i na venecijanskoj Mostri, jednom od najprestižnijih filmskih festivala na svijetu. Istina, nismo lično tamo, isto kao što ne stignemo pogledati sve, ali dobili smo ekskluzivno pravo pogledati nekoliko ovogodišnjih naslova, prvi od kojih je film Les épouvantails, tunisko-marokansko-luksemburška koprodukcija o vrlo aktualnoj i složenoj problematici u arapskom svijetu. O čemu se točno radi? Pročitajte u našem tekstu.

Hrvatski naziv:

Strašila

Žanr:

Drama

Režija:

Nouri Bouzid

Scenarij:

Nouri Bouzid

Glumačka postava:

Sondos Belhassen, Afef Ben Mahmoud, Fatma Ben Saïdane, Mehdi Hajri, Nour Hajri, Noomen Hamda, Joumene Limam, Ghanem Zrelli

Sinopsis:

Djevojka Zina i njezina zaštitnica Djo vraćaju se u civilizaciju nakon što uspiju pobjeći iz terorističke skupine koja ih je koristila kao seksualne robinje. Film se fokusira na njihovo suočavanje s vlastitom tragedijom, ali i odnosom društva prema njihovoj priči i njihovim životima.

U životu vam se, valjda, samo nekoliko puta pruži prilika da pogledate tuniski film, a ako ste filmofil – zašto to ne iskoristiti? U sklopu naše ovogodišnje participacije na venecijanskoj Mostri, prvi film što smo ga imali priliku pogledati bio je Les épouvantails (hrv. Strašila), tunisko-marokansko-luksemburška koprodukcija koju je režirao Nouri Bouzid, a prikazana je u sklopu selekcije Sconfini 30. kolovoza 2019. godine. Ova drama bazirana je na stvarnim pričama o prodajama žena u seksualno ropstvo na teritoriju Tunisa nedugo nakon revolucije u toj zemlji koja je uspostavila islamistički režima, a redatelj i scenarist Nouri Bouzid je ovim filmom želio odati počast tom “mračnom periodu” tuniske povijesti, koji je nama promatračima bio puno manje mračan nego što je on doista bio.

U fokusu ovoga filma je djevojka Zina, koja se nakon dugo vremena vraća u rodni grad i obiteljski dom zajedno sa ženom po imenu Djo, koja ju je spasila i pomogla joj pobjeći od terorističkog emirata u Siriji, gdje je Zinu prodao njezin partner. Film je u prvom dijelu narativno malo konfuzan, u smislu da tek fragmentirano otkriva pozadinu priče, a uz to nema jasnu ideju koje dijelove aktualne priče želi ispričati. Kako radnja odmiče, tako Zinina i Djoina priča postaje sve jasnija, a Bouzid pronalazi svoj narativni fokus. U prvom planu je psihološka studija njih dviju, s tim da je fokus ovoga filma ipak na Zini, dok Djo služi kao refleksija one najgore krajnosti njihova iskustva – ona je u trenutku kada ju upoznajemo nijema od šoka, ne može i ne želi govoriti, izrazito je autodestruktivna i jedini vid komunikacije što ga realizira je knjiga koju piše, a koja služi kao svjedočanstvo traumatskih zvjerstava što ih je, s morem drugih žena, proživjela – koja završava donekle očekivano, ali i dalje šokantno. Djo je prikazana u posljednjem stadiju svoje viktimiziranosti, dok se Zina još uvijek bori, kako sama sa sobom, tako i s vlastitom traumom. Zinu promatramo u različitim fazama njezine (ne)stabilnosti i proživljavamo, zajedno s njom, kaos njezine psihe.

Tu je Bouzid jako dobro pratio razvoj njezine psihe, a cijeloj interpretaciji doprinijela je i prilično uvjerljiva interpretacija glavne glumice. Kroz razvoj njezina lika otkrivamo buntovnost njezina karaktera koja u trenutku slabosti u kojem je aktualno prikazana djeluje gotovo nadrealno, ali i emocije koje je čuvala u sebi i iskrenost koju zapravo nosi. Za razliku od Djo, koju vidimo kao “gotovu žrtvu”, Zina je još uvijek u procesu viktimizacije jer osim emocionalne i seksualne viktimiziranosti koju već nosi, mora se suočavati s društvenom viktimizacijom, kao i vlastitom psihom, koja je sve samo ne stabilna. U suočavanju s vlastitom traumom, Zina ima pomoć homoseksualnog mladića koji je i sam viktimiziran, odbačen od strane društva i vlastite obitelji te na taj način donekle uspijeva shvatiti njezinu priču. Ova je uloga bila istinski lijepa i jako emotivna, a činjenica da je jedino s njim Zina uspjela proživjeti trenutak istinske sreće u ovome filmu dodatno naglašava njegov značaj za ovaj film. Posebno bih istaknuo njihovu raspravu o ljubavi i emocijama, koja je djelovala doista dirljivo i bila je jako lijepo scenaristički razrađena i režijski realizirana.

Drugi važni aspekt ovoga filma je studija društva i ljudske monstruoznosti prikazane kroz aspekt tuniskog društva. Ovdje treba naglasiti da je Bouzid pisao i pravio film o Tunisu i da su određene, specifične karakteristike te monstruoznosti nama možda strane, ali velik dio te društvene problematike je univerzalan u svojoj prirodi i primjenjiv u bilo kojem društvu. Ovdje je također Bouzid bio scenaristički nejasan i činilo se, na trenutke, kao da nije znao kako točno fokusirati naraciju – htio je ispričati puno toga, pri čemu se povremeno gubio, ali to je zapravo jedini suštinski problem ovoga filma i on se sam razrješava u drugoj polovici istoga, a posebice u posljednjih pola sata.

Kao što sam ranije napisao, ovo je bila Bouzidova tragična posveta “mračnom dobu” tuniske povijesti, zbog čega verizam ovoga filma dodatno dobiva na snazi. Njegova priča, iako ispričana filmski, djeluje dokumentaristički u smislu da konzervira jednu tragičnu epizodu koja je uništila živote mnogih žena i prezentira ju na platnu. U trenutku kada se Zina i Djo vraćaju, javljaju se odvjetnica i aktivistica koje im žele pomoći, međutim Zinina obitelj (posebice naglašeno konzervativni i nasilni otac) osjećaju sram (majka nešto manje, ali i ona se bori s tim osjećajem, što je ilustrirano u još jednoj u nizu dirljivih scena), a povratak djevojke čija se ozloglašena priča već proširila među rajom izaziva cijelu lavinu stigmatizacije od strane susjeda, koji joj pokušavaju prići ili ju, u jednoj sceni, čak i silovati; ovaj negativni društveni odjek, zajedno sa Zininom buntovnošću, dovodi čak i do toga da odvjetnica posumnja u njezinu iskrenost i pomisli, na trenutak, da je ona zapravo prikrivena teroristica koja je išla u Siriju radi zabave i užitka te da samo glumi žrtvu, što je grozna i stravična posljedica tradicionalističkog pogleda na ovakve stvari. Društvo, zapravo, dodatno viktimizira Zinu, što zbog njezine priče, što zbog njezine ljepote, vjerujući kako je ona to ili zaslužila, ili htjela, a možda i oboje. U očima društva, ona je ili teroristica, ili drolja – u svakom slučaju društveni marginalac koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje, nikakva prava i koji je, zapravo, prilično lak plijen za različite tipove predatora. Zinina snaga u suočavanju s ovim je impresivna tako da priča, ako već nije sretna, pruža barem neku zadovoljštinu.

Bouzid je kroz tu društvenu skicu prezentirao puno aspekata, previše da bismo ih ovdje analizirali, ali unatoč toj možda naizglednoj nagomilanosti – film nije opterećen. On je jedna vrlo zanimljiva i duboka studija tuniskog, ali i cijelog arapskog društva koja pokazuje svu problematiku isključivosti, netolerancije i radikalnog tradicionalizma. Kraj filma, doduše, nudi određenu nadu – scena u kojoj Zina bježi niz zeleno polje negdje u neko mirno nebesko plavetnilo nakon što ju je majka spasila od pomahnitalog oca – i zapravo poziva na razumijevanje te nudi neku vrstu spokoja kakvu sam film nije mogao ponuditi.

Bouzid je napravio jako dobar posao s ovim filmom. Moram priznati da nisam gledao toliko velik broj ovakvih filmova da bi mogao napraviti nekakve usporedbe, ali vjerujem da je činjenica da je završio na Mostri govori dovoljno o činjenici da se isplati pogledati; ne znam kako će distribucija ići, ali ako vas zanima – svakako pratite domaća art kina, možda se u jednom periodu i pojavi. Strašila su realističan i upravo zbog toga duboko potresan film o surovosti naše egzistencije. Film bi nas trebao senzibilizirati, ali isto tako nam pokazati svu težinu položaja žena u ovom dijelu svijeta. Ovo nije, da ne biste pomislili, feministički film s političkom agendom. Isto tako nije ni art film. Ovo je surova, realistična i vrlo bolna drama o životu kakav on jest, o ljudima kakvi jesu, ali isto tako i pouka da takav život ne bi trebao biti, da takvi ljudi ne bi trebali biti. Glazbu za film radio je Riadh Fehri, vjerojatno domaći kompozitor, koji je jako dobro pogodio melankoliju i tugu ovoga filma sa svojim kompozicijama te doprinio općem dojmu.

Na samom početku nisam znao zašto se film zove Strašila (mislio sam da to ima neke veze s protagonisticama), ali otkrijete kako se radi o simpatičnim lutkama što ih izrađuje Zinina majka. Mnogo toga dirljivoga ima u ovoj tragičnoj priči i upravo zbog toga je ona istinski posebna, jer izaziva jedan specifični Schadenfreude kakvog ne biste očekivali od filma s ovom tematikom. Bouzid je uspio lišiti ovaj film ikakve politike te je u tom smislu režirao jedno svjedočanstvo tragične povijesti, ali i upozorenje koje poziva na promjenu.

Ovdje bi se zahvalio Festivalu Scope na ponuđenoj suradnji i prilici da barem na ovaj način sudjelujemo na Mostri – doista neočekivano i rijetko posebno iskustvo zbog kog sam, kao autor ove kritike, doista zahvalan. Alors, merci à Monsieur Matthieu Eberhardt et merci à Festival Scope, pour cette opportunité et j’espère qu’on continuera notre collaboration!