Nakon 19 godina, kontroverzni, mada svakako inovativni M. Night Shyamalan je konačno zaključio svoju Estrail 177 trilogiju, koja je započela s majstorskim filmom Unbreakable. Glass donosi kraj priče o trima atipičnim superjunacima, koji to ponekad i nisu, a kako je sve to na kraju ispalo i kakvi su naši dojmovi nakon gledanja filma – pa, pročitajte u tekstu ispod!

 Glass (2019) on IMDb

Žanr:

Drama, Sci-Fi, triler

Režija:

M. Night Shyamalan

Scenarij:

M. Night Shyamalan

Glumačka postava:

Bruce Willis (David Dunn), Samuel L. Jackson (Mr. Glass), James McAvoy (Kevin Wendell Crumb), Sarah Paulson (dr. Ellie Staple), Anya Taylor-Joy (Casey Cooke)

Sinopsis:

Nakon incidenta iz filma Split, David Dunn (Bruce Willis) kreće u lov na Zvijer, najopasniju ličnost u sklopu Kevina Wendella Crumba (James McAvoy). Nakon što ga uspije pronaći i suprostaviti mu se, obojica završe u psihijatrijskoj ustanovi pod nadzorom dr. Ellie Staple (Sarah Paulson), ne znajući da se u istoj ustanovi krije i Elijah Prince, odnosno Mr. Glass (Samuel L. Jackson). I dok ih dr. Staple pokušava uvjeriti da su sva trojica psihički bolesni i da ne posjeduju nikakve supermoći, Mr. Glass suptilno i u tajnosti realizira vlastiti tajni plan, koji za cilj ima ultimativni stripovski okršaj dobra, David Dunne, i zla, Zvijer.

Devetnaest je godina prošlo otkako je istovremeno inovativni i kontroverzni M. Night Shayamalan pokrenuo svoju Estrail 177 trilogiju s briljantnim filmom Unbreakable. Godine su išle i kada se 2016. godine pojavio Split, do samoga kraja niste znali da je to svojevrsni nastavak ovog prethodnog, smješten unutar istog filmskog univerzuma. Nakon što je Split postao kritički i komercijalni uspjeh, Shayamalan nije čekao da najavi i krene u realizaciju (zasad) posljednjeg dijela trilogije, Glassa. Estrail 177 trilogija je svakako jedna od upečatiljivijih trilogija suvremene kinematografije i Shayamalan je dokazao da može, u većoj ili manjoj mjeri, zadržati konzistentnost u kvaliteti svoje naracije, što je zapravo najveći prigovor njegovim filmovima. Atmosferična, specifična i velom misterija obavijena naracija je ono što je uvijek pratilo Shayamalanove filmove, međutim od početka do kraja, redatelj bi često izveo različite bravure koje bi film dovele do vrlo konfuznog i nekonzistentnog završetka. U ovoj trilogiji, koja je jedan jedinstven i atipičan pogled na superheroje i stripovsku kulturu, Shayamalan je uspio ispričati jednu lijepu i emotivnu priču, međutim koja najviše zaslužuje pohvalu zbog toga što je, kroz čak tri filma, uspjela održati priličnu razinu kvalitete, mada ne bez uobičajenog opadanja koje prati praktički sve serijale.

Kada se Unbreakable prvi puta pojavio i kada sam ga imao priliku prvi puta pogledati, moram reći da sam bio prilično oduševljen pričom i atmosferom filma; bio je to jedan atipičan superherojski film s neobično dobrom i originalnom pričom, ali i izvrsnim interpretacijama Brucea Willisa i Samuela L. Jacksona. Isti takav dojam imao sam i nakon gledanja Splita, u kojem je James McAvoy pokazao glumačku raskoš kao malokoji moderni glumac; Splitu je nedostajala atmosferičnost njegova prethodnika, ali se svejedno radilo o izrazito snažnom psihološkom trileru koji je jedan složen psihički poremećaj obradio na izvanredan način. Glass  je objedinio te dvije priče i spojio junaka, zlikovca i čudovište u jednu priču, u kojoj, zapravo, nijedan od njih trojice nije istinski negativac. Iako je Glass ispao drugačiji od sva tri filma, čak i najkomercijalniji od svih (Unbreakable je praktički noirSplit je film koji teži ka Fincheru), zadržao je šarm originalne priče i visoku produkcijsku kvalitetu. Shayamalan je dosta šarma ovoga filma izgradio na nostalgiji ponovnog susreta Dunna (Willis) i Mr. Glassa (Jackson), čiji sukob ponovo stoji u središtu filma, iako se kao lik s najviše dramskog prostora profilira Kevin Wendell Crumb (McAvoy), koji se istovremeno bori sa svijetom, ali i sa samim sobom. Mr. Glass koristi Crumba kao sredstvo, dok Dunn istovremeno nastoji pobijediti obojicu; u priču je Shayamalan vratio neke stare likove (Dunnovog sina, Glassovu majku i djevojku koju je Crumb poštedio u filmu), ali i uveo novi lik, dr. Ellie Staple (Paulson), koja se zapravo isprofilira kao glavni negativac u priči, međutim neću vam otkrivati detalje jer, kao što to biva kod Shayamalana, priča uvijek ima neki twist.

Produkcijski je film odrađen na vrlo visokom nivou, pri čemu bih, uz te tehničke aspekte, pohvalio i Shayamalanovo oblikovanje scenarija, odnosno njegov world building. Detalji koji povezuju priče doista su impresivni, pri čemu je posebno simpatičan bio Shayamalanov cameo, koji je povezao njega, odnosno njegov lik u filmu, s Dunnom i pričom iz prvoga filma. Ono što je bilo važno za uspjeh ove trilogije, a to je da svijet izgleda koherentno i smisleno, u potpunosti je ostvareno. Glassova priča je daleko od savršene, dapače, Shayamalan na trenutke ulazi u svoje klasične, standardne probleme s naracijom, gdje ona postaje konfuzna i nepovezana, ali kada se sva tri filma spoje u cjelinu – ona je izvrsno izrađena, čak toliko da novododani elementi iz Glassa, koji su vrlo ad hocex machina, bez nekih jasnih naznaka o postojanju istih u ranijim filmovima, ne kvare cjelokupni dojam. Od svih produkcijskih elemenata, posebno bih pohvalio korištenje kolorita, koji je istovremeno bio izvrstan u scenografskom smislu i u kontekstu rada kamere (koji je također na visokom nivou), ali i simboličan u kontekstu likova (vidi sliku).

Film iznose trojica likova – David Dunn (Bruce Willis, superheroj), Mr. Glass (Samuel L. Jackson, glavni antagonist) i Kevin Wendell Crumb i njegove 23 dodatne ličnosti (James McAvoy, sekundarni antagonist). Možda se neki sa mnom neće složiti da je Crumb sekundarni antagonist, ali moj rezon za taj opis je taj da je, unatoč svemu, Mr. Glass orkestrirao cijeli master plan, dok je Crumb bio tek sredstvo; uz to, Crumbov disocijativni poremećaj omogućava mu da na trenutke postaje (anti)junak, tako da njegova motivacija nije primarno antagonistička, dok Glassova je, jer Glass sebe vidi kao stripovskog superzlikovca koji oponira beskompromisnom junaku. Međutim, da ne ulazim pretjerano u analizu Shayamalanovog koncepta junaka i zlikovaca, kojega je Glass i više nego detaljno razložio u filmu Unbreakable, a razradio i Glassu, pohvalio bih njihovu koncepciju, odnosno evoluciju od prvih pojavljivanja do danas. Dunn i Glass su u međuvremenu potpuno prihvatili svoje herojske, odnosno zlikovačke persone, što je uvjerljiv pomak u odnosu na nesigurnost koju je Dunn prezentirao u prvom filmu, odnosno na sumnje što ih je Glass imao. U ovom trenutku, oni su istinski formirani superheroj i njegov najveći rival, pri čemu i Willis i Jackson majstorski odrađuju svoje uloge doljedno svojim ranijim interpretacijama. Glassa bih možda čak posebno izdvojio zbog njegove genijalnosti, koja je u velikoj mjeri služila kao pokretač priče i temeljem koje on, iako je negativac, na koncu (mada to ovisi o gledištu koje zauzmete prema poruci filma, iako ne sumnjam da će većina stati na stranu trojke) ispada vrlo pozitivan.

Međutim, čak i unatoč izvrsnim interpretacijama Willisa i Jacksona, jedan čovjek je ponovo bio scene-stealer u svakom trenutku i neupitno najsvjetlija točka cijele trilogije. Prilikom snimanja ovog filma, Jackson je rekao kako je bio uvjeren da on izvrsno glumi, ali kada je vidio Jamesa McAvoyja kako glumi likova sam sa sobom, shvatio je da nema pojma o glumi. McAvoy je meni izrazito drag glumac još od izvrsnog filma The Last King of Scotland (2006.), ali da će ovako uvjerljivo moći odigrati ovoliko likova, to nisam mogao ni pretpostaviti. Istina, svu raskoš McAvoyjeva talenta i svu kompleksnost njegova lika vidjeli smo u Splitu, tako da Glass u tom smislu nije ništa iznenađujuće, ali neovisno o tome – pravi je užitak gledati McAvoyja kako glumi. Zadržao je kompleksnost svoga lika koji je, unatoč svemu i predominaciji negativne strane, dobio jedan dramski luk koji se nije odnosio samo na primarnog Kevina Wendella Crumba, već i na neke od ličnosti, uključujući i Zvijer. Iako smo dobar dio njegove priče otkrili u Splitu, Shayamalan je izvrsno nacrtao ostatak, koji je uz McAvoyjevu izvanrednu interpretaciju prekrasno upotpunio Crumbovu priču i dao joj, dakle uključujući i sve ličnosti, jedan tragični, dramski luk koji je bio iznenađujuće dobro uklopljen u njegov lik.

Kao što sam već spomenuo, stari likovi su bili pravi pozitivni udar nostalgije, posebice Dunnov sin Joseph (Spencer Treat Clark), kojeg sada vidimo kao mladića koji spremno pomaže svom ocu. Od novih likova, najznačajnija je već spomenuta psihijatrica, dr. Ellie Staple, koja dovodi Dunna i Crumba u psihijatrijsku bolnicu u kojoj odsjeda i Mr. Glass, tvrdeći da su oni samo psihički bolesni pojedinci koji boluju od deluzije o veličini, odnosno da nisu nikakvi nadljudi. Od samog početka, ona je ne samo sumnjiva, već i krajnje iritantna tako da je, unatoč vrlo uvjerljivoj interpretaciji Sarah Paulson, lik dr. Staple vrlo odbojan. Tu, možda, leži i najveći narativni problem ove priče, odnosno taj Shayamalanov dodatak koji je najslabiji element ovog filma.

Sreća je, doduše, da se Shayamalan nije zapleo u konfuznost i kompleksnost vlastite naracije, ali priča, odnosno novi narativni tok što ga je uveo s dr. Staple zapravo je neobično rješenje “iz šešira” koje mi je djelovalo kao šok šoka radi. Jasno, ono je efektno uklopljeno u naraciju pa u tom smislu ne odudara pretjerano, ali znate onaj osjećaj koji vam od samog početka govori da nešto ne štima? E pa daj osjećaj ćete imati od samog trenutka pojave dr. Staple. Jasno, ja vam ovdje neću otkriti o čemu se radi jer bi tako potpuno uništio čar gledanja, ali očekujte neočekivano. Doslovno. Jer nema nijedan trag u ovoj trilogiji koji bi vodio do ovakvog raspleta. Na koncu, taj negativni rasplet je anuliran postpukom Mr. Glassa (o tome sam govorio ranije kada sam spominjao njegov plan) tako da zapravo gorak kraj postaje jedna vrlo emotivna epistola glavnih likova filmu, ali i gledateljima, koja na koncu bude izrazito efektna. Znao je Shayamalan anulirati to svoje ex machina rješenje na korektan način tako da, za razliku od nekih njegovih ranijih filmova, nećete imati dojam kao da ne znate što se upravo pogledali.

Glass je vjerojatno najslabiji dio cijele trilogije i njegov nesumnjivo najkomercijalniji nastavak, koji najviše podsjeća na “šablonizirane” superherojske filmove kakve godinama štanca Marvel. Međutim, unatoč estetskoj i realizacijskoj šabloniziranosti, Glass je izrazito kvalitetan film koji će držati vašu pažnju od početka do kraja. Uz to, radi se o jednom velikom iskoraku za Shayamalana, koji je pokazao kako je sposoban jednu ovako složenu i dugotrajnu priču iznijeti smisleno od početka do kraja, bez da se pogubi negdje na putu; Glass je imao poneku stranputicu, ali uspješan kraj anulirao je sve loše detalje koje ćete eventualno uočiti u filmu. Sve u svemu, jedan izrazito moćan i emocijama nabijen film koji možda nema onu umjetničku dubinu Unbreakablea ili pak mrak Splita, ali koji prekrasno zaokružuje jednu jedinstvenu i duboko intimnu priču koja je intimna kako za redatelja, tako i za gledatelja koji je pratio njen razvoj od 2000. godine pa do njezina (navodnog) kraja, sada, 2019. godine. Uostalom, ako Shayamalan i oduči nastaviti priču iz trilogije Estrail 177, to više neće biti ista priča, već jedna nova naracija koja će zahtijevati novi pristup. Što se ovoga tiče, toplo je preporučujem – svakome! Sapienti sat.