Pogledali smo Netflixov misteriozni film Earthquake Bird sa Aliciom Vikander u glavnoj ulozi. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Krimi, drama, misterija

Redatelj: Wash Westmoreland

Scenarist: Susanna Jones, Wash Westmoreland

Glumačka postava: Alicia Vikander, Riley Keough, Naoki Kobayashi

Sinopsis: Mlada žena koja živi u Tokiju postaje glavna osumnjičena za stravično ubojstvo kad joj prijateljica nestane usred burnog ljubavnog trokuta.

Earthquake Bird je nedavno izašli Netflixov film koji je ekranizacija debitantskog romana Susanne Jones iz 2001. Roman je osvojio nekoliko nagrada, no naravno, oduvijek je bilo jasno da ekranizacija knjige vrlo rijetko nadmaši samu knjigu, a Earthquake Bird tu uopće nije iznimka, čak što više, pravi je primjer toga. Iako je koncept fabule solidno pretočen sa stranica knjige u ekran, iako naravno od nekih izmjena se nije moglo pobjeći, evidentna je činjenica da količinu misterije i isčekivanja ovaj film jednostavno nije mogao izvesti kao i knjiga. Drugim riječima, dok će vas knjiga možda natjerati na čitanje dok se klupko misterije ne rasplete do kraja, na film bi lako mogli početi i zijevati, barem u prvoj polovici filma.

Rješimo onda i to. Scenarij je solidno složen, te fabula ide svojim tokom te se film vrlo dobro razvija prema svom završetku, ali ne možemo se oteti dojmu da se sam početak čini nekako previše dosadnjikav. Iako film odmah kreće, što bi se reklo, u glavu, te nas bez većeg uvoda baca u taj početak misterije kojom je ovaj film prožet, nekako imamo osjećaj da je potrebno više kofeina da se pregrmi prvih sat vremena, dok se ne počnu konkretne stvari događati. Unatoč pomalo šlampavoj egzekuciji, priča je odlična. U središtu radnje je Lucy, prevoditeljica japanskog jezika koja već godinama živi u Japanu, no jednom kada se zaljubi u misterioznog fotografa, i kada još u tu mješavinu uđe i njezina nova prijateljica Lily, pokrenut će se čitav niz misterioznih događaja kada Lily odjednom nestane, a Lucy postane glavna osumnjičena za ubojstvo NN lica koje u isto vrijeme biva otkriveno.

E sada, vidi se da je ovo čisti misteriozni film koji gledatelja voli vući za nos. Jer, jednom kada pregrmite tu prvu, dosadnjikavu polovicu filma, jednom kada se misterija počne rješavati, krenut će vrlo uzbudljivi dio u kojem se više neće znati ni tko, ni što, ni zašto. Pogotovo stoga što film u svom zapletu nekako stalno navodi gledatelja prema samo jednom mogućem rješenju te slagalice, pa iako film zbog toga zapravo u jednu ruku ispada predvidljiv, znajte da stvari nisu ni izbliza takve kakvima se čine. Dovoljno je reći da se ploča sa plot-twistovima u zadnjih pola sata okrene najmanje pet puta, i sve do završne špice zapavo nećete biti sigurni jer to sad stvarno to, ili će opet izletjeti nešto što će promijeniti čitav zaključak filma.

Mjesto radnje cijelog filma je Japan, većim dijelom Tokio, što je autentično prikazano isto kao i vrijeme radnje, koje je u kasnim ’80ima. Okruženje je dobro prikazano te sasvim autentično kako sa vremenom, tako i sa mjestom radnje. Naravno, u svakom filmu ovog tipa je baratanje glazbom jedan od važnijih aspekata zbog dinamike i povećanja isčekivanja. Pa iako glazba u nekim trenutcima to zna dobro napraviti, postoje i scene gdje glazba i nije baš uspijela dočarati sami ambijent koji je potreban. Što se tiče dijaloga, nisu baš skroz otrcani, ali nije ni da nešto blistaju. Bez obzira na konstantno izmjenjivanje japanskog i engleskog jezika, dijelozi nisu baš uspjeli što se najviše osjeti u scenama u kojima se samo mirno izmjenjuje dijalog između likova. Takve scene su obično scenaristima vrlo izazovne jer se moraju osloniti samo na dijelog da drži pažnju gledatelja, pa iako u već spomenutom drugom dijelu filma to relativno funkcionira, na samom početku baš i ne.

Što se tiče glumačkih performansi, često znamo reći da već unaprijed znamo od koga možemo najviše očekivati, no ovdje je situacija malo drugačija. Naime, Oskarovka Alicia Vikander je djelovala nekako previše ukočeno i gotovo neprepoznatljivo. Istina, u karakteru njezinog lika je da se pokaže kao djevojka koju život nikada nije mazio, pogotovo što je pod tim stalnim dojmom da ju smrt posvuda slijedi (ne njezina, nego drugih osoba). Isto tako, kako film ide prema svojem raspletu, težište filma se stavlja i na njezino psihološko stanje, razmišljanja i viđenja svijeta oko nje. No ipak, ne možemo se oteti dojmu da je Alicia djelovala nekako drveno u licu se nisu pokazivale nikakve, čak ni te negativne emocije. No mora se reći, svaka čast Aliciji na scenama gdje je morala tečno govoriti japanski jezik. Ne znam koliko je njezino znanje japanskog u stvarnom životu, ali ako je japanski morala učiti samo zbog uloge, u tom apektu stvarno treba reći – svaka čast.

S druge strane, iako sigurno da nije riječ o nekom wow performansu, Riley Keough kao Lily je odradila vrlo dobar posao u sporednoj ulozi koja je zapravo od ključnog značaja za cijeli film. Za razliku od Lucy, Lily je djevojka koja je tek stigla u Japan te iako se teško snalazi, zapravo emotivno puno življa od Lucy. Riley je vrlo dobro interpretirala taj Lucyin gard i to njezino držanje, a s obzirom da sami glumački spektar je u globalu mogao odraditi znatno bolji posao, za Riley zapravo i možemo dati palac gore. Što se tiče lika Teijia, kojeg glumi Naoki Kobayashi, može se reći da je on predstavljen kao vrlo misteriozan lik kakav je i potreban jednom ovakvom filmu, iako u početku ni za samu Lucy ne znamo što se tu zapravo događa, film nekako svu misteriju baca na Teijia te se vidi da se film trudi pokazati ga tako da gledatelju bude što sumnjiviji. Naravno, na vrhuncu filma ćemo i o Lucy i njezinom životu saznati mnogo više nego što smo mislili da hoćemo, ali čisto da znate, ta životna priča nikako nije sretna. No, jedna stvar koju moram istaknuti, to je ekzekucija dijaloga. Cijeli film imam osjećaj da glumci pričaju ko da je zajedno sa njima u sobi eksploziv koji se aktivira glasom. Dakako, možda je to potiho pričanje tako napravljeno da se elementi misterije bolje istaknu, ali bilo je scena gdje za tim stvarno nije bilo nikakve potrebe, pogotovo s toga što u takvim scenam zapravo uopće nema glazbe, tako da je scena zapravo izgledala nekako suhoparna i isprazna.

Film ima dosta zapetljanu kronologiju događaja. Iako je u trenutnom vremenu Lucy cijelo vrijeme na ispitivanju u policiji, 80% filma je zapravo istraživanje te priče koja je dovela do tog slučaja za kojeg je Lucy prvoosumnjičena. No film ne koristi nikakve natpise tijekom izmjenjivanja scena kako bi pokazao u kojem smo točno vremenu, već je jednostavno potrebno vrlo pažljivo pratiti tok tumačenja fabule, što samim time pokazuje da ovo nikako nije film koji se gleda isključenog mozga. Dodatno, film je u početku samo misterija, ali kako se približava raspletu, tada se sve više pretvara u psihološku dramu. Filmovi takvog tipa su obično mračni i dosta teški za gledanje, za što se može reći da je ovom filmu zapravo itekako uspjelo, pogotovo u tom, već spomenutom, drugom dijelu filma. Sam zaključak je na kraju dosta slojevit, jer koliko je očekivan, toliko je na nekoj razini i iznenađujuć, za što su zaslužni ti plot-twistovi. Na koncu, gledatelj će sigurno osjetiti neke emocije prema svakom od glavnih likova, a meni je osobno bilo najviše zbog Lily, za što je zaslužna i sama završna scena koju ćete ipak morati otkriti sami.

I, kakav je Earthquake Bird zapravo film? Iskreno, riječ je o filmu koji je, što bih ja rekao, najgori za recenziranje, jer ne možeš ga niti u potpunosti ishvaliti, ali ga niti u potpunosti negativno iskritizirati. Na koncu, možemo reći da je Earthquake Bird zapravo jedan miks, jer stvarno ima jako puno stvari koje su se mogli popraviti, no jednom kada dođete do kraja filma, taj odlično prikazani rasplet i završetak filma nekako ostavljaju taj osjećaj kakav je i cilj svake misteriozno-psihološke drame da ostavi na gledatelju. Ako mislite ovom filmu dati šansu, onda nikako ne idite onim principom “ugasio sam nakon 10 minuta,” jer ako želite istinski iskusiti ovaj film, unatoč nekim njegovim manama, ovo se mora pogledati kao cjelokupno filmsko djelo, od uvodne do završne špice.