Recenzija: Deep Blue Sea 3 (2020)
Pogledali smo Deep Blue Sea 3, najnoviji filmski izdanak iz žanra horora sa morskim psima. Našu recenziju pročitajte u članku.
Žanr: Horor, avantura, akcija
Redatelj: John Pogue
Scenaristi: Dirk Blackman
Glumačka postava: Tania Raymonde, Nathaniel Buzolic, Emerson Brooks, Bren Foster
Sinopsis: Doktorica Emma Collins i njezin tim već treće ljeto provode na otoku Little Happy proučavajući utjecaj klimatskih promjena na velike velike bijele psine koji svake godine dolaze u obližnji rasadnik kako bi se razmnožavali. Uz posljednja dva stanovnika ovog nekadašnjeg ribarskog sela, njihov miran život narušen je kada se “znanstveni” tim na čelu s njezinim bivšim dečkom i morskim biologom Richardom pojavi i traži tri morska psa bika za koje ubrzo saznamo da nisu baš obični morski psi.
Budimo realni, ovakve ljetne filmove sa morskim psima koji sada već tradicionalno izlaze svakog ljeta nitko više ne gleda zbog filma, jer je generalno riječ o skupini trešastih filmova koji se gledaju samo zbog potrebe za odmaranjem mozga uz neki guilty pleasure film kakvih su ovakvi filmovi pravo oličenje. Još prošle godine sam u recenziji sličnog filma 47 Meters Down: Uncaged rekao: “Glavna prednost pravljenja ovakvih filmova je to što im konkurencija u žanru nikako nije velika te gledatelji koji vole gledati morske pse koji za užinu imaju pripadnike ljudske vrste nemaju apsolutno šta za izgubiti jer su već sasvim sigurno već vidjeli i najbolje i najgore što ovaj podžanr horora može ponuditi.”
E sad, i u slučaju ovog filma je situacija generalno ista: nemate što za izgubiti gledanjem ovog filma, a film isto tako nije najgore, ali definitivno ni najbolje što smo vidjeli od ovog žanra. Pa hajdemo odmah udovoljiti nezadovoljnicima; autori ovog trećeg filma Deep Blue Sea franšize su u samom startu stvaranja ovog filma učinili jednu veliku grešku. Iz Deep Blue Sea je ovaj put izbačena konstrukcija radnje koja se primarno vrti oko borbe ljudi za goli život protiv morskih pasa, te je predstavljena priča u kojoj se dvije skupine znanstvenika prepiru kako sa ovim grabežljivcima treba postupati, dok morski psi zapravo statiraju i čekaju svoj red za gablec. Točno to, iako se ovaj film naziva hororom sa morskim psima, fabula je konstruirana na način da morski psi sada gotovo padaju u drugi plan, a takav poduhvat za film ovakvog tipa je ravan smrtnom grijehu.
Iako smo navikli da filmovi ovog tipa imaju hrpetinu problema, to su uglavnom problemi preko kojih se može prijeći dokle god nam ponude neke dobre segmente kao što su prvenstveno bliski susreti ljudi i morskih pasa za koje, priznajemo, jedva čekamo da počnu krvavo završavati jer ipak je glavna poanta zbog kojih i volimo ovakve guilty pleasure filmove ta da vidimo neku brutalnu i sočnu scenu u kojoj će neki od ljudskih likova završiti na tanjuru tih predatora iz dubina. Ovaj film nas je zapravo podsijetimo zašto zapravo uopće gledamo ovakve filmove, ali nažalost, korištenjem obrnute psihologije. Naime, napadi morskih pasa su užasno rijetki, što je koliko nevjerojatno, toliko i neoprostivo. Također, većina scena napada nije direktno prikazana, i bez obzira na tih nekoliko scena u kojima smo uspjeli vidjeti kako su se cuceki fino počastili, to jednostavno nije napravljeno na tako izravan, efektivan i brutalan način kao što je to radio prvi Deep Blue Sea iz sada već davne 1999.
Što se tiče priče, ona se neizravno nastavlja na drugi dio (iako se ovaj film bez problema može pogledati i bez tog predznanja), a također je djelomično inspirirana i originalom iz ’99-e. No ipak, glavni problem ovog filma leži u razini na kojoj se fabula prezentirala. Umjesto da bude jedan klasični shark slasher, film je igrao na akcijske elemente te se primarna radnja zapravo vrti oko dviju skupina znanstvenika koji se mlate oko toga što treba učiniti, dok su morski psi smješteni u sekundarnu radnju u kojoj samo čekaju da neki od likova bude toliko nesretan (ili glup) da završi u vodi dok njima kruli u želudcu. Možda je film time pokušao ubaciti neku novost da ovo ne ispadne samo još jedan puki horor survival, ali dovoljno je reći da smo film gledali samo čekajući te brutalne slasher scene, ali nažalost, nismo ih baš dočekali. Isto tako, napetost i osjećaj straha su na jezivo niskim razinama. Svaki od tih rijetkih napada morskog psa se može odmah naslutiti, i osjećaj vas nikada neće prevariti. Jump-scare scene? Osjećaj straha? To ni u ludilu nemojte očekivati, jer ćete se grdno razočarati.
Što se tiče samih likova, ima ih sasvim dovoljno, no kako smo već i rekli, problem je što antagonisti nisu morski psi, već neka skupina priglupih i nafuranih kretena koji su nam samo još dodatno zgadili cijeli film. Ali hajde, barem smo dobili neki osjećaj zadovoljstva kada su se i njihove iznutrice krenule prosipati po moru. Glumačke performanse su relativno prosječne. Tania Raymonde je zapravo jedina koji vrijedi spomenuti, ali kompletni glumački ansambl je, kao i inače u ovakvim filmovima, srednja žalost. Glazba je imala potencijal u tih nekoliko scena gdje je korištena prilikom napada morskog psa, ali ponavljamo, te scene su rijetke i većina ih je jako stidljivo prikazana tako da se glazba nije previše koristila, iako bi u većoj količini možda mogla malo podići dinamiku, ali eto sad, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakat. Dobro, evo jedna pohvala, podvodne scene su prikazane i režirane na vizualno jako impresivan način, no kako i toga ima u znatno manjim količinama nego što je to recimo bilo u 47 Meters Down, ni na tu kartu film nije mogao igrati.
I što sad reći za zaključak? Može li se DBS 3 mjeriti sa originalom iz 1999.? Ni u ludilu! Jasno nam je da nije riječ o visoko budžetnom naslovu te nismo imali apsolutno nikakva očekivanja od ovog filma, ali nažalost, film nije uspio sačuvati ono malo digniteta što filmovi ovog tipa još imaju i zbog čega su još uvijek gledani među određenim krugovima filmofila. Nažalost, filmu na kraju moramo dati palac dolje te vas prijateljski savjetovati da ako već želite pogledati dobar horor s morskim psima, onda se bolje vratite DBS originalu, The Shallows ili eventualno 47 Meters Down koji, iako su i oni guilty pleasure filmovi, oni barem imaju ono nešto zbog čega gledamo ovakve filmove, dok je DBS 3 tu, nažalost, podbacio.
