Recenzija: Bumblebee (2018)

Nakon debakla zvanog The Last Knight, Transformeri su odlučili promijeniti kreativni smjer i prezentirati nam prequel/spin-off film o jednom od najsimpatičnijih likova iz franšize, Bumblebeeju. Odlazak Michaela Bayja i značajna promjena u pristupu donijeli su prijeko potrebno osvježenje franšizi koja je, činilo se, bila na samrti. Ali, što mi mislimo o filmu? Pročitajte u tekstu ispod.

Žanr:

Akcija, avantura, znanstvena fantastika

Režija:

Travis Knight

Scenarij:

Christina Hodson

Glumačka postava:

Hailee Steinfeld (Charlie Watson), John Cena (Jack Burns), Jorge Landeborg Jr. (Memo), Dylan O’Brien (Bumblebee, glas), Peter Cullen (Optimus Prime, glas), Angela Bassett (Shatter, glas), Justin Theroux (Dropkick, glas), John Ortiz (dr. Powell), Len Cariou (Hank)

Sinopsis:

Ratno stanje na Cybertronu se pogoršava. Decepticoni nastoje ugušiti pobunu Autobota, pri čemu su na samom rubu uspjeha. Optimus Prime šalje nekoliko svojih suboraca u potragu za utočištem izvan Cybertrona; među njima je i Bumblebee, koji odlazi na Decepticonima nepoznati planet – Zemlju. Došavši na Zemlju kao jedini Transformer, Bumblebee mora istovremeno zaštititi i planet i sebe, kako bi svojim suborcima omogućio miran dolazak na planet.

Nakon pet filmova, Transformeri su konačno doživjeli dugo najavljivanu, a vjerojatno i dugo očekivanu promjenu. Ukratko – Michael Bay je prošlost. Redatelj koji je 2007. godine napravio revolucionarni pothvat s filmom Transformers, prvim dijelom jedne od najprofitabilnijih franšiza u povijesti filma, uspio je u deset godina rada i pet filmova tu istu franšizu dovesti do samog dna. I dok je narativna kvaliteta počela opadati dosta rano, a efekti su prestali biti sredstvo koje je izvlačilo filmove koju su se bazirali na destrukciji i eksplozijama, blagajne su do 2017. godine još uvijek izvlačile serijal, međutim s debaklom imena The Last Knight, koji je podbačaj dostojan onog monstruozno lošeg drugog dijela Revenge of the Fallen, ekipi koja stoji iza ove zlatne koke bilo je jasno da se nešto mora promijeniti. Mislim, bilo je ili to, ili poslati Transformere u ropotarnicu povijesti, dok se netko nekad ne sjeti rebootati cijeli serijal. Naravno, odlučili su se za ovo prvo. Glave su padale, među njima i Bayjeva, a prioritet studija postao je Bumblebee, dok su planovi za šesti i sedmi dio glavne franšize odgođeni na neodređeno vrijeme.

Studio je doveo Travisa Knighta, kojemu je ovo bio debitantski rad na igranom filmu. Ranije je režirao animirani film Kubo and the Two Strings (2016.), jedan od najinovativnijih i najkvalitetnijih “alternativnih” (op.a. ne-Disneyjevih) animiranih filmova još od veličanstvene Coraline. Zanimljivo je znati i to da je Knight bio jedan od animatora na filmu Coraline. Iako su pravila igranog filma dosta drugačija od animiranog, činjenica da Transformeri uvelike ovise o specijalnim efektima i računalnoj animaciji omogućila je Knightu da svoje provjereno iskustvo lakše upotrijebi na ovom filmu, što je odradio izvrsno. Knightova režija bila je izrazito osvježenje u odnosu na Bayjev adrenalinski kaos, umjerena, na trenutke i skromna, a opet prikladna, čak i lijepa kada je to potrebno. Mislim da je Knightovo iskustvo animiranog filma ovdje bilo od velike koristi te da je uspio, što Bay nikako nije, prenijeti dio one čarolije animirane serije iz 80-ih godina na filmsko platno.

Uz to, imao je i neočekivano dobar scenarij Christine Hodson, koja upravo radi na scenariju za nadolazeći DC-jev film Birds of Prey; ako je suditi prema Bumblebeeju, očekuje nas još jedan vrlo uspješan film iz DCEU-ja. Svakako, priča Bumblebeeja započinje na Cybertronu, gdje vidimo jednu fazu rata između Autobota i Decepticona, koji je u konačnici kulminirao uništenjem planeta te dolaskom robota na Zemlju. S obzirom da nam je Bay u pet filmova prikazivao samo pustolovine Autobota na Zemlji, uvođenje Cybertrona je bilo iznimno osvježenje, makar smo imali priliku vidjeti tek nekoliko kadrova jer se priča vrlo brzo seli na Zemlju. Iako treba naglasiti da Bumblebee u nekom fabularnom kontekstu nije revolucionaran te prati neku utabanu formulu svih filmova o Transformerima, po prvi puta je ta priča dobila na suštini i na relativnoj dubini. Po prvi puta je dramski kontekst priče dobio na značaju, a dogodilo se i to da Bumblebee kao Transformer više nije samo divovski robot koji se bori protiv Deceptivona, već lik sa suštinom i smislom. Uz to je, dakako, izrazito simpatičan. Njegova je misija zaštititi Zemlju i omogućiti ostalim Autobotima dolazak na nju (što se na kraju filma i desi, tako da ovaj film, slično kao i Rogue One u kontekstu Star Warsa, figurira kao direktni prequel prvom filmu iz 2007.) i ona je, s obzirom na što smo naviknuti od strane Bayja, izvanredno smislena i lijepo je oblikovana. Hodson je također dobro kombinirala humor, znala je istaknuti dramu i uhvatiti Zeitgeist vremena u kojemu je film smješten (1987.), ali i dobi glavnih likova, pri čemu je uspjela zadržati i tako nužnu mjeru s akcijskim scenama. Naravno, ima film nekoliko nevjerojatnih scena i malo tupavih dijaloga, ali u cjelini se radi o jednom izrazito dobro napisanom scenariju koji je ne samo enormno poboljšanje u odnosu na dosadašnje filmove iz serijala, već i kao samostalan rad može parirati dobrom dijelu uspješnih filmova iz sličnih žanrova (op.a. akcijski SF ili superhero filmovi).

Osim izrazitih poboljšanja u tehničkom i scenarističkom smislu, Bumblebee je donio nekoliko zanimljivih i kvalitetnih rješenja s likovima. Možete vi kazati kako je Shia LaBeouf glumio lika iz kanona, kako je Megan Fox bila prikladno seksipilna za svoju ulogu i žanr u kojemu njezin lik postoji te kako je Mark Wahlberg bio strašno simpatičan (što i jest, ruku na srce) u ulozi stereotipnog tupana iz akcijskih filmova, međutim nitko od njih nije imao takvu uvjerljivost i dramsku složenost kao Charlie Watson (Hailee Steinfeld) u Bumblebeeju. Istina, nije to neka šekspirijanska uloga, niti je posebno kompleksna (glumi tinejdžerku), ali isto kao što su tinejdžeri u filmovima neprežaljenog Johna Hughesa zapravo vrlo životni u svojoj stereotipnosti koja upravo ruši stereotipe, tako je Charlie lik s kojim se vrlo lako možete usporediti, koji ima onu životnost i razrađenost koja je nedostajala gotovo svim ljudskim likovima u Bayjevim filmovima. Istina, ovdje nema toliko robota kao ranije i fokus nije na njima, ali Sam Witwicky je u prva tri filma bio nadasve smiješan lik kojega ste vrlo teško mogli zavoljeti (da ne kažem ništa o stupidnom konceptu kako su Witwickyjevi zapravo nekakvi čuvari tajne o Transformerima, što je jedan od stupidnijih elemenata Posljednjeg viteza). Charlie Watson to nije; ona je simpatična, ona je autentična i ona vas uvjerljivo vodi kroz vrtlog svojih problema, što je pohvala koja ne ide samo Steinfeldovoj kao glumici, već i Hodsonovoj kao autorici njezina lika, odnosno Knightu kao redatelju. Uz to, Charlie je jedan istinski snažan ženski lik i tu ide pohvala autorima što su se odlučili za tu soluciju, koja je isto ugodna promjena u odnosu na Bayjev (usiljeni) mačizam. (Naravno, taj mačistički lik prisutan je u vidu Johna Cene, inače iznenađujuće dobrog glumca, mada je on, po prvi puta, evidentno sporedan lik.)

Sami roboti su također doživjeli određene promjene, koje sam kao veliki fan Transformera još od djetinjstva i animirane serije prve generacije jedva dočekao, a radi se o njihovom dizajnu i njihovoj koncepciji. Mada manje važan, ali nikako nezanemariv, dizajn likova je inicijalno definirao filmske Transformere, uvevši seriju razlika u odnosu na animiranu seriju. Nije Bayjeva ideja bila loša i pomoću specijalnih efekata je realizirana briljantno, ali cijelo vrijeme sam imao dojam kako to nisu oni isti likovi. Dvije scene sa Cybertrona konačno su vratile onaj inicijalni dizajn (koji je najavljen još u trailerima) prve generacije koji je bio pravo oduševljenje i melem za fanove. To su, konačno, postali oni likovi koji su osvojili generacije prije 30-ak godina, oni likovi na koje smo navikli i koji u igranoj verziji izgledaju – izvanredno. Vidjeti Soundwavea, Shockwavea, Ratcheta, Cliffjumpera, Starscreama i Optimusa Primea u njihovim originalnim verzijama je bio pravi spektakl, pogotovo jer je Bay s nekim promjenama određene robote pretvorio u nakaradne monstrume (primarno Starscreama, Shockwavea i Megatrona, mada potonjeg ne vidimo u ovom filmu). Uz promjenu dizajna, a sukladno općem porastu kvalitete, promijenjena je i koncepcija Transformera. Oni više nisu samo džinovski roboti koji se pretvaraju u automobile i avione pa se onda razbijaju do iznemoglosti, uništavajući pritom… pa… sve? Da. Sve. Toga ovdje nema. Barem ne u tolikoj mjeri. Iako je borba Autobota protiv Decepticona tek površno obrađena, koncepcija robota prilagođena je toj borbi pa tako oni dobivaju smisao koji je vrlo ljudski, vrlo razumljiv. Oni se bore, ali ne zato jer je to fora vidjeti na ekranu, već zato što jedni žele dokinuti tiraniju, a drugi ju žele održati. Naravno, sam Bumblebee je u centru te borbe i ta dramatizacija je izvedena primarno kroz njegov lik (i to izvrsno, moram priznati; rijetko koji prequel tako dobro produbi lika da nadmaši gotovo sve adaptacije iz temeljnog serijala), ali je u jednoj mjeri vidljiva i kroz druge robote. To produbljenje je bilo i više nego ugodno iznenađenje i jedan naglašeno pozitivan šok u onosu na ranije verzije, koje su više podsjećale na kakvo hrvanje nego na priču.

Još jedna bitna odlika ovog filma je njegova kulturološka uklopljenost, odnosno vremenska kontekstualizacija koja kod Bayjevih filmova ne samo da nije bila prisutna, nego se Bay time nije niti bavio. Za njega su Transformeri bili steroidna podloga za potpuni krš i lom, pri čemu su s vremenom zanemarivani i važni aspekti poput likova i radnje. Kulturološke reference i vraćanje korijenima Transformera su za njega bili jednako apstraktni kao i kvaliteta za Eda Wooda. Međutim, Knight i Hodsonova su u ovoj verziji otišli natrag u osamdesete, kada su Transformeri inicijalno i krenuli, izvršivši ne samo vremenski povratak, već i kulturološki. Rekao sam ranije kako je Zeitgeist vrlo važan aspekt ovoga filma, pri čemu je on u mnogočemu sličan, a u jednoj mjeri i naglašeni hommage Johnu Hughesu i njegovim coming-of-age filmovima u kojima je tako prekrasno uhvatio duh tog vremenskog perioda. Osim evidentnih referenci poput Alfa (tog divnog vanzemaljca s Melmaca), postera za Carpentetov The Thing i jednog od filmova o Indiani Jonesu te isječka iz Hughesovog maestralnog filma The Breakfast Club (koji je jako simpatično utjecao i na samog Bumblebeeja), film je prepun i izvanredne glazbe iz 80-ih godina, pri čemu je to ponovo jedna od Hughesovih omiljenih tehnika, koji je kroz svoje filmove praktički afirmirao novi val kao širi kulturološki fenomen. Ima tu svega, od legendarnih i maestralnih Smithsa (kako je divno bilo čuti Morrisseyja) preko Simple Mindsa (taj ”Don’t You (Forget About Me)” je vječni hit) pa sve do manje eksponiranog, ali izvanrednog britanskog novodalnog dua Tears for Fears i njihovog hita ”Everybody Wants to Rule the World”. Ta uklopljenost glazbe i pop-kulture osamdesetih godina, što nije samo po sebi nov postupak (već sam spomenuo Hughesa, ali ima i nešto recentnijih stvari poput serije Stranger Things), ovdje je izvanredno figurirala i podigla je film na jednu višu razinu. Transformeri su dosad bili razbijačina s robotima, a sada su postali jedan složeniji fenomen koji samo treba nastaviti u smjeru u kojem je krenuo Bumblebee i na taj način može revitalizirati cijelu franšizu (mada jedan blaži reboot i brisanje nekih idiotskih dijelova iz Bayjevog serijala ne bi bila loša ideja, ako mene pitate).

Ako izuzmemo prve Transformere kao izvjestan fenomen u tehničkom smislu, Bumblebee je daleko najbolji od svih filmova iz serijala. Revenge of the Fallen i The Last Knight su naprosto odvratno uvredljivi filmovi, Dark Side of the Moon je relativno gledljiv, ali izrazito šablonski, dok se Age of Extinction čak i ističe u toj masi kao solidan, mada u konačnici ipak nedostojan uradak. Bumblebee je čak dublji i kompletniji od prvog filma u serijalu te je film koji je dostojan svih standarda koje suvremena kinematografija nameće filmovima ovoga tipa (op.a. superherojski filmovi). On ne samo da je revitalizirao serijal, čemu svjedoči i izvrsna zarada te val zadovoljnih kritičara, već je i po prvi puta uhvatio i na veliko platno prenio duh izvornih Transformera. Njegov glavni problem je što je šesti film u jednom nesretnom nizu pa mu manjka originalnosti u tom smislu, jer dosta postupaka u filmu već smo na ovaj ili onaj način vidjeli kod Bayja, ali poentira u tome što je sve ono što nam je odavno poznato donio na toliko kvalitetniji način da će vam se činiti novim, iako to nije. Uz izvanredne pomake u razradi fabule i likova, produbljivanje kulturološke povezanosti Transformera s 80-im godinama te visoko podignutom letvicom za sve buduće uratke o Transformerima, Bumlebee je bio pravo osvježenje u kojemu ćete zasigurno uživati od početka do kraja. Jedina dilema ostaje radi li se ovdje samo o prequelu, pri čemu je Knight poentirao u svakom smislu, ili doista i o spin-offu koji bi trebao dobiti svoju ekspanziju, ali to treba vidjeti (sljedeći filmovi trebali bi biti nastavci glavnog serijala, ali tek predstoji vidjeti kako će studio ići s daljnjom realizacijom); osobno, smatram da bi se film trebao zadovoljiti na tome da bude samo prequel jer Transformeri, s obzirom na grupni karakter ideje o pobunjenicima-bjeguncima i dugogodišnje tradicije, ipak najbolje funkcioniraju kao Autoboti i Decepticoni, a puno slabije kao pojedinačni likovi iz te grupe. Bumblebee je u više elemenata bio eksperiment, ali u svakom je dijelu bio i više nego uspješan tako da bi trebalo iskoristiti tu formulu i podići serijal na noge, a ne forsirati priče koje će možda biti i suvišne. No, bilo kako bilo, iako nisam mislio da ću to reći nakon Posljednjeg viteza, radujem se sljedećem nastavku, kakavgod bio i kadgod se pojavio!