Recenzija: Ad Astra (2019)

Astronaut putuje do vanjskih rubova Sunčevog sustava kako bi pronašao svog oca i otkrio tajnu koja ugrožava opstanak našeg planeta. On otkriva tajne koje izazivaju prirodu ljudskog postojanja i naše mjesto u svemiru.

Ad Astra je nadolazeći Američki znanstveno-fantastični film redatelja James Grayja, i scenarista Gray i Ethan Gross. Zvijezde filma su Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Donald Sutherland i Jamie Kennedy. Producenti su Brad Pitt, Dede Gardner, Jeremy Kleiner, James Gray, Rodrigo Teixeira i Anthony Katagas.

Astronaut Roy McBride (Brad Pitt) putuje do vanjskih rubova sunčevog sustava kako bi pronašao svog nestalog oca i otkrio tajnu koja ugrožava opstanak našeg planeta. Njegovo će putovanje otkriti tajne koje dovode u pitanje prirodu ljudskog postojanja i naše mjesto u kozmosu. U ulozi izgubljenog oca je Tommy Lee Jones, a Brad Pitt tumači njegovog sina koji kreće u potragu.

U početku vidimo McBridea (Pitta) kako se priprema krenuti na taj, možda i jednosmjerni put, te nam vrlo brzo postaje jasno kako će on biti ključna figura u ovom filmu i to ne samo u smislu glavnog glumca. Gotovo cijeli film astronaut McBride vodi monologe, uglavnom zatvoren u neke vrlo male prostore, bilo na planetima sunčevog sustava ili unutar nekog Shuttlea. I dok Pitt te monologe odrađuje vrhunski, sve emocije prenosi zaista Oscarovski, gotovo sve ostalo u filmu je potpuno zanemarivo, dosadno, a neke stvari čak i jednostavno loše.

Cijeli smisao njegove misije nema baš nikakve logike. Postojalo je hrpa drugih mogućnosti za riješiti tu misiju, da ne govorimo o nepotrebnim, pa može se reći ubojstvima, hrabrih astronauta koji su samo radili svoj posao i izvršavali naredbe. Upravo taj kraj filma, to što je moglo izvući ova dva sata vrlo dosadnog i usporenog filma, je možda i najveće ne zadovoljstvo. Ljudi su ginuli, materijalne stvari se uništavale, gledatelji gubili vrijeme, a sve to za vrlo loš kraj koji nije mogao zadovoljiti ni gledatelje, a jednostavno ne vidim ni kako je mogao biti zadovoljavajuć za glavnog lika McBridea.

Prikaz svemira, putovanja svemirskim prostranstvima i tehnologijom je hvaljen kao možda i najbolji ikada prikazan na filmu. Pa, ono što sam shvatio od te tehnologije, mi se zaista i je činilo tako. Taj dio su zaista vrhunski odradili i u rijetkim trenucima kada vidimo malo izvan skučenih i zatvorenih prostora, film izgleda odlično. Šteta što toga nema više.

Recenzija: Ad Astra (2019)

Brad Pitt je još jednom pokazao koliko je velik glumac i bez njega bi Ad Astra bio definitivno film za zaborav i dao bi mu puno manju ocjenu, ovako, uz njegovu fantastičnu glumu, film je bio donekle podnošljiv. Vjerujem da će mu ovaj film pomoći da osvoji Oscara, ali za sporednu ulogu u filmu Once Upon a Time in Hollywood. Jer ga je zaslužio i za ovaj, samo je ove godine po meni prevelika konkurencija za glavnu ulogu, pogotovo u jednom ovakvom ispod prosječnom filmu.

Zvučni efekti su vrlo dobro odrađeni u filmu, tako da definitivno doprinose osjećaju neke realnosti, pa kada tu dodamo i koliko su pazili na detalje događanja u svemiru, ovaj film se čini poprilično prizemljen i realan. Samo šteta što je dosadan do bola.

Slušao sam reakcije par ljudi kada su izašli iz kina, nažalost nisam čuo ništa dobro. Osobno sam veliki ljubitelj Pitta i znanstvene-fantastike, ali teško da će se naći osoba koja će moći reći da mu ovaj film baš ni trenutka nije bio dosadan.

Kritičari su mu poprilično naklonjeni, gledatelji manje, a na vikendu otvaranja je ostao iza filma Downton Abbey, te je zaradio diljem svijeta ukupno $45,210,000 (u Americi samo negdje oko $19 milijuna), čime će vrlo teško opravdati svoj budžet od oko $80 milijuna.

Sve u svemu, očekivao sam novi Interstellar, nadao se barem Contactu, ali dobio sam nešto daleko ispod oba filma nažalost.