Recenzija: Arrow (2012-2020), Sezona 8

Superhero serija Arrow je sa svojom osmom sezonom došla do svog kraja. Je li ova serija na kraju dobila dostojan završetak, saznajte u našoj recenziji.

Žanr: Superhero, akcija, avantura

Kreatori: Marc Guggenheim, Beth Schwartz

Glumačka postava: Stephen Amell, David Ramsey, Rick Gonzalez, Juliana Harkavy, Katherine McNamara, Ben Lewis, Joseph David-Jones, LaMonica Garrett, Katie Cassidy

Sinopsis: Nakon sedam godina borbe za svoj grad, Oliver Queen suočava se sa svojom najvećom bitkom dosad. Kako bi konačno ispunio svoju sudbinu on mora postati netko drugi, i nešto drugo.

Nakon osam sezona i 170 epizoda, serija Arrow stigla je do svog kraja. Serija koja je bila jedna prvih superhero serija nove generacije i koja je pokrenula čitav DC svemir na malim ekranima kojeg poznajemo kao Arrowverse. Ovogodišnji crossover Crisis on Infinite Earths, iako generalno nije uspio ispuniti sva očekivanja kao najveći crossover dosad, svejedno je poslužio svojoj svrsi te ponudio savršen izlazak liku Green Arrowa, na gotovo jednak način kako se i Marvel Svemir prošle godine preko Avengers Endgame oprostio od Iron Mana, jer ako je u Arrowverseu itko zaslužio da bude ekvivalent Iron Mana, onda je to svakako Green Arrow. Iako je Arrow završio, Arrowverse nastavlja jer je unutar tog svemira još uvijek čak pet serija koje su već dobili odobrenje i za sljedeću sezonu, a u razvoju su i dvije nove serije, od kojih je jedna već dobila backdoor pilot epizodu u ovoj posljednjoj sezoni Arrowa.

Zasebne recenzije Crisis on Infinite Earths smo već napisali te taj sam crossover nećemo uključivati u ovu recenziju same sezone. No ipak, ovu ćemo recenziju podijeliti na tri dijela: prvih sedam epizoda, koje su bile uoči Crisisa, osma je bila Crisis epizoda tako da je ovdje nećemo spominjati, devetu epizodu ćemo posebno recenzirati jer je ona zapravo uvod u novu seriju, i posljednju desetu epizodu koja itekako zaslužuje posebni tretman.

• Recenzija: Crisis on Infinite Earths (Arrowverse crossover, 2019) – Prva tri dijela
• Recenzija: Crisis on Infinite Earths (Arrowverse crossover, 2020) – Zadnja dva dijela

Prvih sedam epizoda

Iako je Arrow kroz posljednjih sedam sezona imao svojih uspona i padova, od ove osme sezone se očekivalo da će joj donijeti pravi epilog, ne samo zbog crossovera, nego i zbog već od prije najavljene smrti glavnog lika. Sezona je već u samom početku dodatno stisnula gas sa tom Multiverzumškom spikom, ali je sve to uspjela jako dobro ukomponirati koristeći segmente iz prethodnih sezona. Iako to možda na prvu izgleda kao nepotrebno inzistiranje na nostalgiji, zapravo je baš obrnuto, svi ti segmenti su odlično ukomponirani u ovu posljednju sezonu, pogotovo što su primarno korišteni segmenti koji su bili fanovima najomiljeniji kroz posljednjih sedam sezona. Već u prvoj epizodi moramo izdvojiti Adriana Chasea koji je od prije poznat kao negativac iz pete sezone, ali sada je predstavljena totalno drugačija verzija lika koja je, priznajem, odlično prikazana te je velika šteta što se takav Adrian zadržao samo na jednoj epizodi. Uz to, kroz sezonu su se vratili i mnogi od prije poznati likovi, neki u drugačijim, ali neki i u istim verzijama, poput omiljene Thee Queen ili Talije Al Ghul. Ono što je ova sezona zapravo najbolje uspjela napraviti i za što joj stvarno treba odati priznanje je da je maksimalno iskoristila prostor sa tim manjim brojem epizoda kako bi na jedan zanimljiv i fanovima fascinantan način nas podsijetila na sve što proživjeli sa ovom serijom, i to je sve napravila na jedan izvanredan način. Kroz tih nekoliko epizoda opet smo se vratili na Lian Yu, pa smo se prisjetili Undertakinga iz prve sezone, iako iz malo drugačije perspektive. Pa povratak u Hong Kong kojeg se sjećamo iz treće sezone, pa Nanda Parbat gdje je nekad bilo gnijezdo League of Assassins, i još da ne zaboravimo Bratvu i Oliverovog ruskog prijatelja Anatolya Knyazeva. Dakako, kada je Green Arrow u pitanju, svi putevi vazda vode natrag na Lian Yu, ilitiga Purgatory (Čistilište). A ta Purgatory epizoda je uz premijernu epizodu epizodu ove sezone bila jedna od najboljih epizoda kompletne serije.

Koncept posljednje sezone je apsolutno odlično posložen i ukombiniran sa svim tim spomenutim segmentima, kao i sa pripremama za crossover. Naglasak je ponovno vraćen isključivo na Green Arrowa te niti jedan lik nije nepotrebno potenciran jer, unatoč vrlo velikoj dozi povratničkih likova, svaki od njih je poslužio svojoj svrsi, a jako je dobra stvar što je taj smanjeni broj epizoda spriječio nepotrebna razvlačenja koja su bila česti problem u prošlim sezonama. Trud je na svakom koraku itekako vidljiv i stvarno se mora priznati da su autori najbolje čuvali za kraj. Akcije ima više nego ikad, a obiteljska drama, iako je i dalje ima u nekoj mjeri, ipak nije više onako nepotrebno gurana u prvi plan, za što donekle možemo zahvaliti i apstiniranju lika Felicity Smoak ove sezone. Također moramo spomenuti spajanje storyline-a iz sadašnjeg Star Citya i onoga iz 2040. kojeg smo upoznali prošle sezone. Iako je interakcija Olivera i njegove kćeri Mije iz budućnosti pomalo dramatizirana, jako je dobra stvar što je taj prijašnji storyline iz budućeg Star Citya prekinut je je prošle sezone bio zaista, u najmanju ruku, naporan. Lik Mije je ove sezone inače dobila unaprijeđenje u glavnu postavu, pa iako je kao lik bila malo, što bi mi teatralno rekli, udarena u glavu, ove sezone je na njezinom liku dosta porađeno te je postala dosta podnošljivija, a performansu Katherine McNamare i dalje nemamo što puno zamjeriti jer je riječ o mladoj i perspektivnoj glumici koja je svoj posao odradila i više nego solidno, čak i kad je glumila likove koji su, tako rečeno, kao stvoreni da bi u početku živcirali publiku, kakva je bila prošle sezone.

Performanse naslovnog glumca Stephena Amella i njegovog partnera-in-crime Davida Ramseya kao John Digglea i dalje se ne može reći ništa negativno jer oni su i dalje ono što nosi cijelu ovu seriju, a ove sezone su to odradili jednako dobro kao i u one prve dvije, najbolje sezone. Iako su scenaristi složili savršen koncept bez Oliverove životne suputnice Felicity, bez nje se itekako moglo, što u slučaju John Digglea ne bi bilo moguće. Što se tiče ostalih likova, definitivno najbolji pomoćni lik je Laurel Lance/Black Canary koja je ove sezone dobila uvjerljivo najbolji character development u odnosu na prošlu sezonu. Otkako je dobila redemption od svoje kriminalne prošlosti u prošloj sezoni, što je zapravo bio i jedan od pristojnijih dijelova tog napornog drugog dijela sezone, Laurelin karakter je dodatno razvijen, i to puno više od puke promjene kostima i frizure. Laurel je dan novi i dodatni sassy karakter kojeg je Katie Cassidy savršeno uprizorila, a njezini sassy komentari dali su dodatnu i donekle humorističnu funkciju dijalozima koji u njezinim scenama nikako nisu patili od monotonosti. Istina, kroz ovakve serije se pokušalo dobiti i na humoru, ali taj dio nikako nije uspio kao što uspijeva u Marvelovim filmovima, gdje je uvijek savršeni balans akcije i humora. No ipak, dodatna nadogradnja Laurelinog karaktera dala je mogućnost Katie Cassidy da se tu poigra i izazove tu dobru dozu neizravnog, ali zapravo itekako uspješnog, onako nekakvog mood humora. Dovoljno je reći da se Katie sa ovom drugom Laurel dobro iskupila za monotonost od koje je njezin lik patio u prve četiri sezone. Inače se cijeli taj dio sezone vrtio oko Olivera, Johna i Laurel, a od sporednih likova je, pored Mije, veliku važnost imala i Lyla Michaels kojoj se moralo dati puno tog uvodnog prostora zbog veće uloge koju je kasnije imala u Crisisu. Ima tu naravno još i hrpa likova, kao i fanovima omiljenima Thea Queen/Speedy koja se nakratko vratila, zatim Roy Harper/Arsenal koji nema veliku ulogu, ali pojavio se u više epizoda, pa onda Malcolm i Tommy Merlyn, Moira Queen, Tatshu Yamashiro, China White, bla, bla, i tako dalje, i tako dalje. Dakako, tu su još uvijek članovi stalne postave iz prošlih sezona: Juliana Harkavy i Rick Gonzalez, koji glume Dinah Drake/drugu Black Canary i Rene Ramirez/Wild Dog, a da ne spominjemo one likove iz budućnosti: William Clayton, Connor Hawke, JJ Diggle, Zoe Ramirez i ostalo društvance. Na kao što sam već rekao, unatoč popriličnom broju što novih, što stalnih, što povratničkih likova, svaki je poslužio svojoj svrsi te su svi jako dobro raspoređeni kroz svaki koncept priče. Dok sam još na odjeljku sa likovima, samo ću još izdvojiti LaMonicu Garretta koji je zapravo tijekom sezone bio kozmetički detalj zbog pripreme za Crisis gdje je njegov lik Monitor bio jedan od ključnih likova.

Same epizode su vrlo dobro pisane, što je zaista velika stvar nakon svih onih prošlih sezona koje su znale neke stvari razvlačiti do zla boga, ovdje su iskorištene glavne prednosti skraćene sezone te je svaki moment dobro iskorišten, a kroz svaku epizodu, iako su naravno nadovezuju jedna na drugu, svaka od njih ima je zadužena za neki zasebni segement jer se svaka epizoda održava na drugom mjestu, uglavnom na, pogodili ste, mjestima kroz koja nas je Oliver Queen već proveo u svojim avanturama. Već sam rekao da akcije ima više nego ikad, a i same akcijske scene su odrađene sasvim solidno, i to puno bolje nego u prijašnjim sezonama. Hand-to-hand borba je poprilično dobro prikazana i režirana, a za to naravno dio pohvale treba dati i kaskaderima. S obzirom da je svaka epizoda empatijski i zasebno pripremala Olivera i glavne likove na Crisis, u svakoj je istražen neki drugi segment koji će se pokazati od ključnog značaja. Tu možemo izdvojiti šestu epizodu Reset, u kojoj se vratio i Paul Blackthorne kao Quentin Lance, i koja je bila zapravo jedna od onih posebnih, “Groundhog Day” epizoda. Zatim sedma, epizoda Purgatory koja je bila i konačna zadnja stanica uoči crossovera i jedna od najboljih epizoda općenito.

Deveta epizoda

Već smo rekli da je osma epizoda bila Crisis epizoda kojom smo se već bavili u recenziji Crisisa, a posebna deveta služila je kao backdoor pilot za novu potencijalnu seriju koja će služiti kao nastavak/spin-off Arrowa. Green Arrow and the Canaries je inače smješten u budućnost sa Mijom Queen kao novom Green Arrow. E sad, nemojte misliti da je ovaj budući Star City samo blijedo proširivanje te sekundarne buduće fabule iz sedme sezone. O ne, crossover Crisis on Infinite Earths je potpuno izmjenio kako sadašnje tako i buduće koncepte. Futuristički Star City sada izgleda totalno impresivno i totalno – futuristički. Dizajn novog Star Citya je upravo impresivan te nije ni sjena one raspadnute rupe od grada kakav je Star City bio u budućnosti prije Crisisa. Ono što je kvaka je da osim ključnih likova, nitko ne zna ni da je Crisisa ikad bilo, pa tako ni Mia koja živi lagodan život bez ikakvog znanja da je samo dvije epizode ranije bila 20 godina u prošlosti gdje se borila uz bok sa svojim ocem. U taj kontekst spadaju i dvije Kanarinke – Laurel Lance i Dinah Drake koje, unatoč vremenskom skoku od od 20 godina u budućnost izgledaju potpuno isto te nisu ništa manje zgodne nego što su bile u 2020. Iako je zapravo lako naći logično rješenje za sve te igre s vremenom, to je zapravo u ovom slučaju i najmanje važno, te se potpuno sakrilo iza cijelog niza cliffhangera koje je ova epizoda ostavila iza sebe za rješavanje u potencijalnoj seriji.

E sada, mnogi kolege recenzenti su na ovo znali naći gomile nekih bedastih mana: “epizoda ovakva, epizoda onakva, pa to ništa nema logike, bla, bla, truć, truć.” Ali zapravo, ovaj backdoor pilot je zapravo napravio jako dobre i čvrste temelje koji sigurno mogu držati najmanje jednu epizodu cijele serije, ne samo zbog cliffhangera, nego zbog načina izvođenja ove serije koji, iako je potpuno drugačiji od Arrowa, zapravo u potpunosti funkcionira. Već sam dobro pretpostavio što će većini publike u ovoj epizodi smetati, ali pravo da vam kažem: ako je najveći grijeh ove epizode to što fura na girl-power, onda će ta potencijalna serija biti i više nego dobra. Scenarij za epizodu je pisao showrunner Arrowa osobno – Marc Guggenheim, koji se smatra i ocem Arrowversea. Čitav koncept potencijalne serije smješten je u tu jednu epizodu, ali naravno, to je sve zbog zapleta. E sada, jedna jako važna stvar vezana za ovu potencijalnu seriju – ovo nije Arrow. Zašto to naglašavam? Zato jer sam primjetio da su kritičari uglavnom krivo procjenili da je ovo zapravo pokušaj pravljenja devete sezone Arrowa bez Olivera Queena, ali to nikako nije točno. Pogotovo što ta zasebna serija ni u kojem trenutku ne pokušava na silu ubaciti novog Green Arrowa u Arrowverse, već iskoristiti nasljeđe koje je Oliver Queen ostavio iza sebe kako bi stvorili novu generaciju heroja. Također, ako vam se ideja o ovoj seriji već u početku zgadila zbog činjenice da su glavni likovi primarno žene, tu vam ja ne mogu ništa reći, ali mogu naglasiti da serija uopće nije toliko indoktrinirana feminizmom, a cringeom još manje. Zapravo, serija ostavlja neki, ali vrlo jaki dojam kakvog je nekada ostavljala popularna serija Charlie’s Angels. Da vam budem iskren, Elizabeth Banks, koja je prošle godine snimila onu katastrofu od Charlie’s Angels reboot filma i onda okrivila prijezir publike prema feminizmu za neuspjeh, zapravo bi iz ove epizode mogla itekako naučiti da se i sa ženama u glavnim ulogama itekako može napraviti kvalitetan proizvod koji će se svidjeti publici.

Katherine McNamara, Katie Cassidy i Juliana Harkavy koje su ovdje u glavnim ulogama odradile su dobar posao. Iako je Katherine ta koja je suštinski u glavnoj ulozi, Katie je kao Laurel i ovdje apsolutni MVP te bi na ovaj način u ovoj novoj seriji lako mogla nadmašiti, ako već i nije, onu prijašnju inkarnaciju Laurel koja je još od kraja četvrte sezone dva metra pod zemljom. Juliana je odradila suštinski solidan posao, iako ono što je ona izvela, a ostale dvije dame nisu je bila i pjevačka scena u kojoj je pokazala zavidni glasovni talent, i nadajmo se da ćemo imati je prilike još više čuti kada i ako taj spin-off bude slučajno odobren. U epizodi su se pojavili i ostali likovi kojeg znamo i iz prijašnjeg budućeg Star Citya, ali oni su ovdje sada u svojstvu potpuno sporednih likova kojima će uloge s vremenom biti povećane u toj potencijalnoj seriji. Istina, ova epizoda iza sebe ostavlja jako puno pitanja i određenih nelogičnosti, ali je koncept jako dobro napravljen te je sasvim sigurno da bi bilo jako zanimljivo vidjeti dodatni razvoj te priče i naravno, objašnjenje svih tih pitanja kroz spin-off. Pogotovo stoga što su Crisis i promjena cijelog Multiverzuma gotovo svim likovima totalno izmjenili ne samo živote, nego i kompletan karakter, tako da bi scenaristi tu zaista imali široko polje da se fino poigraju i naprave zanimljivu seriju. Sad sve ovisi o tome koliko je The CW spreman upustiti se u to, ali s obzirom na čak tri velika, i tucet manjih cliffhangera koje je ova epizoda ostavila za rješavanje u spin-offu, bilo bi šteta da taj potencijal ostane neiskorišten.

Finalna, deseta epizoda

I sada za kraj, posljednja epizoda koja je poslužila kao epilog ne samo cijele ove sezone nego i cijele serije, te odala počast Oliveru Queenu nakon njegovog herojstva u Crisis on Infinite Earths. Samo mala napomena, Arrow je također uveo korijenite promjene u ovaj novi Multiverzum koji je nastao nakon Crisisa, a to se pogotovo tiče likova koje su scenaristi ubili u prethodnih sedam sezona. To je dalo prostor da se gotovo svaki iole važni lik kojeg smo upoznali u seriji bude prisutan u ovoj konačnoj epizodi. Dakako, možda na prvu djeluje kao lazy writting tako lako vratiti sve te likove, ali većina njih je itekako zaslužila biti dio ovog završetka, a na jedan zapravo bizaran način su uspjeli to i fino dozirati pomoću jednog lika kojeg sam već više puta spomenuo u ovoj recenziji tako da sada neću više. Istina, ta završna misija u epizodi je zapravo bila samo popunjavanje vremena, ali kompletan oproštaj od serije i samog Green Arrowa je odrađen na jedan izuzetno superioran način. Jednostavno je nemoguće baš ništa ne osjetiti kada su nakon osam godina likovi po posljednji put pogasili sva svjetla u Arrow-cave i otišli znajući da se više nikad neće vratiti, a o konačnom oproštaju od Olivera da i ne govorimo, koji je u epizodi odlično obavljen čak u dva navrata. Osim svih povratničkih likova iz serije koji su uskrsnuli iz mrtvih, treba spomenuti i gostujuće pojavljivanje Caity Lotz, Grant Gustina i Melisse Benoist, odnosno njihovih likova Sare Lance, Barry Allena i Kare Danvers koji su predvodnici triju od ukupno pet Arrowverse serija koje nastavljaju sada nakon završetka Arrowa.

Dakako, od svih povratničkih likova, ponovno se mjesta našlo i za Felicity Smoak kojoj je na jedan sopstveni način ipak dan happy end, ali nekako u glavnom središtu ove epizode je bio John Diggle koji također nosi nasljeđe svog brata. Kroz epizodu smo se podsijetili i nekih odličnih trenutaka i akcijskih scena iz prvih sezona, koje su se pokazale kao odličan throwback i prisjećanje na sve zbog čega smo gledali i voljeli ovu seriju. Svakom liku je dan novi život kojim će nastaviti živjeti nakon završetka ove velike ere, a tu ponovno u centar štosa dolazi John Diggle koji nam je možda dao i teaser za nadolazeću HBOMax seriju Green Lantern.

Ipak, jedna stvar koju moramo reći je da se ova zadnja epizoda u nekim točkama našla u koliziji sa prethodnom epizodom, odnosno pilotom potencijalnog spin-offa, što ostavlja neku vrstu plot hole-a kakve je znao izazvati i Avengers Endgame sa svojim vremenskim igrama. No ipak, nećemo sada cijepidlačiti jer znamo da vrijeme i prostor u filmovima i serijama funkcioniraju na način koji nam vjerojatno nikada neće biti shvatljiv, a kako je na kraju ova zadnja epizoda postigla svoj glavni cilj, a to je da se propisno oprostimo od lika i djela Green Arrowa, možemo reći da je Arrowu na kraju dan izuzetno zadovoljavajući farewell.

I sad na kraju, što reći za zaključak? Pa recimo da, iako je Arrow kroz godine imao svojih i uspona i padova, odličnih i užasnih likova, odličnih i užasnih priča i svega što smo ovdje gledali u zadnjih sedam sezona, serija je sačuvala najbolje za kraj sa ovih posljednjih deset epizoda. Ulogu u konačnom send-offu je naravno imao i crossover Crisis on Infinite Earths, pa iako taj crossover u konačnici nije uspio ispuniti sva očekivanja koja su se očekivala od te kulminacije Arrowversea, ipak je poslužio svojoj svrsi, a tako je i ova posljednja sezona objedinila sve što smo gledali i voljeli kod ove serije u proteklim sezonama i to nam sve fino upakirala u ovoj odličnoj završnoj sezoni. U konačnici, ako je Arrow na kraju išta dokazao, to je da je puno bolje napraviti seriju koja ima uspona i padova sa odličnim završetkom, nego napraviti mega-seriju sa nekoliko odličnih sezona koje nabiju hype za kraj, i na samom kraju serije dobijete, teatralno rečeno, neočekivanu šamarčinu. Priča o Green Arrowu je na kraju zaokružena na jako dobar način, pa iako Arrowa više nema, Arrowverse nastavlja i dalje, a da ne spominjemo i novi spin-off za kojeg se iskreno nadamo da će uskoro biti odobren. ??