Recenzija: Midway (Bitka za Midway, 2019)

Pogledali smo ratni film Midway koji nam je još jednom uprizorio poznatu povijesnu bitku iz Drugog svjetskog rata. Našu recenziju pročitajte u članku.

Žanr: Ratni, povijesni, akcija, drama

Redatelj: Roland Emmerich

Scenaristi: Wes Tooke

Glumačka postava: Ed Skrein, Patrick Wilson, Woody Harrelson, Luke Evans, Aaron Eckhart, Mandy Moore, Etsushi Toyokawa

Sinopsis: Film prati priču o mornarima i avijatorima američke mornarice koji su prošli kroz tragediju Pearl Harbora, preko Doolittleovog bombardiranja Tokija, te, konačno, bitku na Midwayu, prekretnicu na pacifičkom bojištu Drugog svjetskog rata.

Zahvaljujući udžbenicima iz povijesti, svi smo dobro upoznati sa povijesnom bitkom za Midway koja se pokazala kao prekretnica na pacifičkom bojištu u Drugom svjetskom ratu. Nakon napada na Pearl Harbor, Carski Japan je odlučio zauzeti prostor od Kine do Hawaiiskog otočja, a potom te iste položaje tvrdoglavo braniti sve dok Saveznici ne odustanu od daljnjeg ratovanja. Od napada na Pearl Harbor, u prosincu 1941., pa sve do lipnja 1942., Japanci su zauzeli gotovo sav željeni teritorij, no Amerikanci su ih uspjeli usporiti zahvaljujući bitci u Koraljnom Moru, a potom i kod Midwaya. Sva ta događanja, uključujući ono što je njima prethodilo, detaljno planiranje obiju strana, a uz sve to i priče likova koji su bazirani na stvarnim ljudima koji su prošli sve te povijesne događaje, sve to je detaljno i vrlo autentično prikazano u ovom filmu kojeg kritičari i nisu baš mazili, što je nama potpuno neshvatljivo.

Važno je znati da film strogo orijentiran samo na povijesne događaje te da nisu dodani nikakvi izmišljeni segmenti ili ljubavna priča kako bi film dobio dodatnog safta, kao što je to recimo radio Michael Bayov Pearl Harbor iz 2001., a kada se ovako sagleda, za tim dodatnim izmišljanjem i nije bilo nikakve potrebe jer je i Bitka za Midway sama po sebi dovoljno, tako reći, živopisna da se na osnovu toga može napraviti izuzetno kvalitetan film. Osim tog striktnog orijentiranja na povijesne događaje, film je detaljno ispričao kompletnu priču koja, osim tog prethodnog napada na Pearl Harbor, detaljno pokazuje poteze i planiranje Japaskih lidera za ofenzivu, kao i nastojanja Američkih obavještajaca da presretnu njihove šifrirane poruke ne bi li neprijatelju pomrsili planove, a kako je to za posljedicu i imalo konačnu pobjedu SAD-a, taj dio se ionako nikako nije mogao izostaviti iz filma.

Iako obično u recenzijama mane filma ostavimo za kraj, ovog puta ćemo započeti s manama, a pozitivnosti, za koje ću vam odmah reći da ih ima puno više, ćemo ostaviti za sljedeći odjeljak. Film traje gotovo dva i pol sata, pa iako ovakvi filmovi koji se trude ovakve događaje prikazati što vjerodostojnije inače moraju imati ponešto duže trajanje od prosjeka kako bi se sve ispričalo na kvalitetnoj razini, kod Midwaya smo uočili da postoji nekoliko, iako sitnih, segmenata koji su produžili film, a zapravo nisu bili potrebni te njihov nedostatak uopće ne bi utjecao na autentičnost, a još manje na kvalitetu filma. No ponavljam, tih segmenata nema puno, tako da bi čak i bez njih, film bi bio skraćen možda za svega par minuta. Moramo napomenuti, ne samo zbog dužine, nego i zbog kompleksnosti filma, toplo vam preporučamo da ovaj film gledate pažljivo i koncentrirano, ne samo kako biste maksimalno iskusili sve njegove kvalitete, već i zato što bi zbog dinamike izvođenja fabule na kraju filma mogli zaboraviti neke važne detalje sa početka, a to se posebno odnosi na dio fabule koji prepričava Japansku stranu priče. Osobno, da vam budem brutalno iskren, neki od tih Japanskih lidera zapravo izgledaju skroz isto, a i tijekom scena borbe je potrebno obratiti pažnju da kasnije ne bi bilo “ne zna se tko pije, a tko plaća.” Također (mogao sam nastaviti u novom odjeljku, ali rekao sam da od idućeg krećem sa pozitivnostima), izdvojio bih pokušaj dobivanja humora u film, iako ti pokušaji nikako nisu uspjeli, bilo ih je samo dva ili tri od u cijelom filmu tako da, pored svega, stvarno nema smisla cjepidlačit i to odmah uizmati kao neki veliki grijeh. I još nešto, mora se priznati da film ipak ima u sebi, iako ne previše, onih klasičnih američkih pretjerivanja. Kroz dijaloge se osjeti da se Japance pokušava učiniti što superiornijima nad SAD-om kako bi se povećao heroizam Amerikanaca i važnost Američke pobjede, no prisjetimo se i povijesne činjenice govore da su Japanci ipak imali prednost sve dok Bitka za Midway nije sve povukla na Američku stranu.

E sada, krenimo sa pozitivnim strana ovog filma. Prije svega, film niti u jednom, ali niti u jednom trenutku nikako nije dosadan. Naime, scenarij je, uz autentičnost, izvrsno posložen kako bi se dobio savršeni balans scena borbe i ratovanja sa scenama u kojima lideri mirno razrađuju svoje planove za napad i/ili obranu (ovisno o strani). Također, film nas već u praktički na samom početku baca u ratni pakao na Tihom oceanu, pokazujući nam Japanski napad na Pearl Harbor koji je zapravo prethodio svemu što će se u filmu događati. Već tada ćete uočiti i nevjerojatne i vizualno impresivne borbe koje su izvrsno režirane i kardirane. Cijeli film obiluje scenama u avionskih i pomorskih bitki koje su toliko dobro prikazane da se za pravi doživljaj to jednostavno mora vidjeti u kinu. Posebno su impresivne scene leta aviona u formacijama, kao i impresivne eksplozije, treba napomenuti i podvodne scene sa podmornicom, kojih ipak nije bilo baš puno, ali najviše su zapravo impresivne scene obrušavanja bombardera prema neprijateljskim brodovima dok oko njih olovo i barut frcaju na sve strane, eksplozije paraju nebo, a veliki oblaci dima i požari svjedoče o totalnom kaosu uništenja. Vrlo gusto i izraženo napucavanje i pirotehnika dodatno pojačavaju pozornost te se vidi da se film trudi pokazati da su svi članovi kako američke, tako i japanske mornarice prošli kroz istinski pakao. Također dosta inzistira i na, kako je jedan lik u filmu u indirektno rekao, u ovakvom poslu svaki dan možeš izgubiti glavu, ali zašto se brinuti kad na kraju glavu možeš izgubiti i na neki potpuno banalni način?

Film predvodi briljantna glumačka postava koju predvodi Ed Skrein, ali i neizostavni: Patrick Wilson, Woody Harrelson, Luke Evans, i na koncu Aaron Eckhart. Ed apsolutno dominira ovim filmom sa odlično odrađenim performansom kao poručnik Richard “Dick” Best, kojeg upoznajemo kao nadobudnog i samouvjerenog pilota koji voli prkositi, vjerujući da je pametniji od sviju, uključujući svoje nadređene, kroz film se njegov lik razvija u zapovjednika eskadrile koji shvaća teret odgovornosti jer prije je bio odgovoran samo za sebe i svoj avion, a sada mora preuzeti odgovornost i za čitav tucet mladih vojnika, i uz to ih još i ohrabriti kada dođe vrijeme za obračun. Moram priznati da sam bio malo skeptičan jer Ed mi je uvijek djelovao kao glumac koji nije baš za svaku ulogu, pogotov zbog njegovog relativno specifičnog oblika lica kojim zapravo daje neki izgled klasičnog negativca (kao što je to bio u Deadpoolu ili djelomično u Maleficent: Mistress of Evil), no Ed je ipak odradio odličan posao. Uz njega, tu je i Patrick Wilson kao obavještajac, nadporučnik Edwin Layton kojeg kao lika nismo gledali na samom bojištu, ali se ipak pokazao ključnim budući da nas je upravo on uveo u sami film, a kasnije se pokazao kao nadobudni obavještajac koji nije htio ni oka sklopit dok ne uspije dešifrirati Japanske poruke koje su presreli. Wilson je također odradio posao na vrlo visokoj razini.

Vrlo dobar glumački posao su odradili i poznati glumci Luke Evans te Woody Harrelson. Evans je po meni jedan od najpodcijenjenijih glumaca današnjice jer pored tolikih glumačkih, i izvrsno odrađenih, angažmana, neprestano imam osjećaj da jednostavno nije dovoljno zamjećen te da je konstantno u drugom planu, za razliku od nekih drugih Hollywoodskih zvijezda. Woody Harrelson se našao u ulozi admirala Chester Nimitza. Harrelsona su za potrebe ovog filma morali posjediti, ne samo zbog autentičnosti stvarnog Nimitza, već i da mu se dodatno naglasi ta karakterizacija lika koja ga opisuje kao predanog, ali strogog zapovjednika. Što se tiče japanskih likova, tu se bez sumnje najbolje snašao Etsushi Toyokawa kao admiral Isoroku Yamamoto, a treba spomenuti i Aarona Eckharta koji je svoj posao odradio također vrlo korektno, ali nažalost ga nije bilo dovoljno dugo da bismo mogli dati neki čisti sud.

Iako je pokrio u suštini nekoliko povijesnih događaja, kroz koje nas vode podaci o točnom mjestu i vremenu radnje koji su ispisani prilikom početka svake važnije scene, uklučujući već spomenute napade na Pearl Harbor i bitku u Koraljnom moru, sasvim je normalno da vrhunac filma bude ta Bitka za Midway koja je prikazana i najbolje i najdetaljnije, kako zapravo i priliči. Sve značajke bitke su vjerno prenesene na veliko platno. I iz udžbenika iz povijesti znamo da je Japan pretprio velik gubitak jer je izgubio sva četiri nosača aviona Akagi, Kaga, Hiryū i Sōryū od čega se nije uspio oporaviti. S obzirom da je ovo ipak film snimljen po stvarnom i dobro poznatom događaju, ne može se reći da se ovaj film može spojlati i da u sebi ima nekih plot-twistova, ali to u ovakvom slučaju i nije toliko važno. Iako se u nekim segmentima vidi da film voli da gura Amerikance kao narod koji se može oduprijeti svemu sa tim klasičnim make America great filmskim šablonama, film je zapravo razvio dobru povezanost gledatelja sa obje zaraćene strane, što najbolje pokazuje scena kada je japanski admiral Tamon Yamaguchi, vidjevši da je poražen i da je ostao povrijeđene časti, izdao zapovijed da se njegovi ljudi spase, i kasnije odlučio sam potonuti sa vlastitim brodom. Takav čin je inače poznat kroz japansku povijest, još u vrijeme drevnih samuraja koji su izvršavali harakiri kada bi im čast bila povrijeđena. A u ovom filmu je to prikazano na takav način da se nekako mora odati respekt Yamaguchiju jer je bio spreman propasti zajedno sa svojim brodom, što se ne bi usudio baš svaki zapovijednik.

Sljedeća stvar koju moramo spomenuti je glazba. Iako se mora reći da je glazba pored vizualne impresije nekako u drugom planu, ali kako film ide prema svom vrhuncu, glazba dobiva na značaju te dodatno pojačava sam značaj tog dijela filma. Isto vrijedi i za sam završetak, kada je glazba, za koju se vidi, odnosno čuje, da je stvorena baš u stilu pobjedničke vojne skladbe, dodatno dala značaj završnim posvetama svake stvarne osobe koje su predstavljali glavni likovi u ovom filmu.

To nas dovodi do zaključka. Je li Midway vrijedan gledanja? Apsolutno da! Film definitivno zaslužuje pažnju ljubitelja ratnog žanra, ali i općenitog gledateljstva. Autentično ispričana priča, sa briljantnim glumcima, izvrstan balans borbe i nešto mirnijih scena, te nevjerojatne, vizualno impresivne, te izvrsno kadrirane i režirane scene na moru i u zraku, od filma stvaraju jedno od najboljih filmskih ostvarenja ove godine, unatoč dosta velikom, ponavljam neshvatljivom, neodobravanju profesionalih kritika. Ovaj film zapravo i nije toliko služio kao likovanje SAD-a zbog konačne pobjede, već kao istinski prikaz bitke u kojoj se, na nekoj razini, gledatelji mogu poistovjetiti sa obje zaraćene strane, kako je i završna posveta na kraju rekla:

The sea remembers its own…