Recenzija: The Addams Family (Obitelj Addams, 2019)

Pogledali smo najnoviju animiranu adaptaciju kultne obitelji Addams, koja je ovoga vikenda pretpremijerno prikazana u domaćim kinima. Kako je originalnom animiranom serijom inspirirana adaptacija ispala na kraju, pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

animacija, komedija, obiteljski

Režija:

Conrad Vernon, Greg Tiernan

Scenarij:

Matt Lieberman

Glasove posudili:

Oscar Isaac (Gomez Addams), Charlize Theron (Morticia Addams), Chloë Grace Moretz (Wednesday Addams), Finn Wolfhard (Pugsley Addams), Nick Kroll (ujak Fester), Bette Midler (Baka), Snoop Dogg (rođak Itt), Conrad Vernon (Lurch)

Sinopsis:

Nakon što ih seljani potjeraju, obitelj Addams krene u potragu za idealnim domom, kog nalazi u kući koja je bila napušteni azilij za psihički bolesne osobe u New Jerseyju. Nakon godina (ne)mirnog života u izolaciji, obitelj Addams se odjednom suočava sa stanovnicima obližnjeg, idealiziranog gradića koji, naravno, ne prihvaćaju nekonvencionalni životni stil Addamsovih. I dok se Addamsovi moraju “boriti” s vlastitim predrasudama, stanovnici gradića moraju se naviknuti na svoje nove, neobične susjede.

Godine 1938., američki crtač stripova, Charles Addams, objavio je u časopisu The New Yorker prvi strip s likovima koji su danas poznati kao neobična obitelj Addams. Glava obitelji je Gomez Addams, koji je ludo zaljubljen u svoju suprugu, Morticiju. Njih dvoje imaju i dvoje djece – stariju kćer, Wednesday, i mlađeg sina, Pugsleyja. Obitelj Addams živjela je u raskošnom, ali jezivom domu, gdje je za njih radio batler, Lurch. U domu su se često pojavljivali i Gomezov brat, ujak Fester, te njihova majka, jednostavno znana kao Baka (Grandmama), a tamo je živjela i Stvar (Thing), amputirana šaka koja je bila ljubimac u obitelji Addams. Uz to, jedan od poznatijih likova je i Gomezov rođak Itt, uvijek prikazivan kao čupavo stvorenje s lenonkama i šeširićem. Na prvu ruku čini se, uz izuzetak ove ruke i čupavog rođaka, kao potpuno normalna obitelj, mada s ponešto bizarnim imenima, zar ne? Međutim, obitelj Addams je sve osim normalna, ali u najboljem smislu u kojem se termin “nenormalno” može iskoristiti. Kako kaže slavna pjesma – oni su jezivi i ludi, misteriozni i strašni, oni su obitelj Addams, skupna grotesknih likova koje smo naučili obožavati upravo zbog njihove čarobne grotesknosti i šarma s kojim su, kako u animiranoj, tako i u igranoj formi, očarali generacije.

Godina je 2019., a Hollywood vrvi od cijele serije remakeova, nastavaka davno arhiviranih franšiza, remikseva, obrada, oživljavanja i sličnih adaptacija pa je tako, nakon animirane serije te igranih filmova s početka devedesetih, došao red i na obitelj Addams da se predstavi novoj, ali i staroj publici u novom ruhu. Adaptacije obitelji Addams sežu još u daleku 1964. godinu, kada je emitirana igrana serija s Johnom Astinom u glavnoj ulozi, a osim ove, druga važna adaptacija prije onih iz 90-ih godina bila je animirana serija iz 1973. godine, na čijem su dizajnu likova, uz sitne korekcije, temeljeni i likovi iz ovoga filma. Kako sam ja, kao dijete, gledao igrane filmove i bio veliki fan animirane serije iz 1992. godine, moram priznati da sam se prilično radovao ovoj adaptaciji.

Ovaj projekt je, inicijalno, trebao raditi Tim Burton (čiji se kreativni pristup itekako osjeti u filmu), ali je nakon godina planiranja projekt konačno započeo s realizacijom negdje 2017. godine, a kao redatelji su odabrani Conrad Vernon i Greg Tiernan. Vernon je redatelj i glasovni glumac čiji režijski opus uključuje filmove poput Shreka 2 i Madagascara 3, dok je Tiernan najpoznatiji po animiranom filmu za odrasle, The Sausage Party. Načelno dobar režijski tandem odradio je sasvim zadovoljavajući postao u tehničkom smislu, tako da je obitelj Addams u novom ruhu izgledala jako simpatično, na momente i istinski impresivno, mada vjerujem da će se više svidjeti onima koji su odrasli u 70-ima i 80-ima nego publici koja je odrastala u 90-ima i navikla na drugi dizajn. Animacijski aspekt je također odrađen besprijekorno, pri čemu posebno treba pohvaliti dizajnere scenografije, koji su si dali truda prilikom izrade i realizacije doma obitelji Addams. Iako sam se pobojao da se originalna uvodna pjesma iz 1964. godine, a koja se pojavljivala u praktički svim kasnijim iteracijama, neće pojaviti, legendarna kompozicija Vica Muzzyja ipak se pojavila i u ovome filmu – i to na samom kraju (mada, ako bude nastavak, to i ima nekog narativnog smisla) – što je izvuklo muzički aspekt filma, koji je za moj ukus i za ambijent obitelji Addams možda bio malo previše moderan i prilagođen muzičkim afinitetima mlađih generacija, što je marketinški legitiman potez, ali koji nije sukladan duhu materijala kojemu pripada.

Tehnički aspekti ovoga filma zapravo su vrlo dobri i to je jedan od njegovih jačih aspekata. Što se scenarija tiče, tu je bilo svega. Od nekoliko izvanrednih referenci (poput ove sa slike iznad, koja je referirala na uspješni diptih It) preko odlično izvedenih gegova koji su potpuno pogodili duh obitelji Addams i koji su me istinski nasmijali, do potpuno nejasnih trenutaka i predvidive političke korektnosti koja je zanemarila činjenicu da je obitelj Addams bizarna bizarnosti radi, a ne tu da širi neke dublje i veće dnevnopolitičke ili ideološke poruke; opet, to je legitiman postupak za animirane filmove i bilo bi, vjerojatno, prazno da se ne prenese nikakva poruka, ali pretvoriti obitelj Addams u platformu za pretjerano predvidivu poruku prihvaćanja stranaca (i imigranata), iako to nikada nije bila bit tog serijala, zapravo je promašaj koji značajno snižava kvalitetu animiranog filma. Uz to, ono što me u ovom scenariju najviše zasmetalo je činjenica da nisam dobio dojam da je to obitelj Addams. Naime, to su bili svi ti likovi, ambijent je odgovarao, karakterizacije likova također, ali unatoč svim elementima – priča je djelovala nekako strano toj obitelji, kao da scenaristi nisu bili dovoljno hrabri da otkačenost animirane serije iz 90-ih godina prenesu na ovaj film, iako su to mogli napraviti bez nekakvih problema. Taj uvjetno rečeno “kukavičluk” učinio je ovu priču vrlo dalekom onima koji su odrasli na ranijim adaptacijama, mada vjerujem da će se novije generacije upecati na ovo jednako kao i mi na adaptacije našeg doba, s tim da je velika šteta da su ostale uskraćene za puni potencijal ovog serijala.

U ovom kontekstu trebam napomenuti i da se nakon cijelog odgledanog filma nisam mogao oteti dojmu da je ovaj film bio jedan žešći plagijat Burtonovog Edwarda Škarorukog, kultnog filma iz 1990., koji je, kao i ovaj crtić, polazio od premise da u jezivom imanju na brdu iznad idealiziranog, potpuno šablonskog gradića živi čudovište, koje je u filmu bio Edward, dok su ovdje to Addamsovi. Sličnosti su doista prenaglašene – od odnosne premise, geografije, tipologije, kolorita, itd. – i to je isto umanjilo kvalitetu ovoga filma jer ako je itko u svijetu animacije bio poseban i originalan, to su bili Addamsovi; u tom smislu, ovo je kopiranje Burtona bilo potpuno nepotrebno.

Za kraj treba reći nešto i o likovima, koji su, kao i sam film, bili vrlo različiti. Gomez i Morticia su napravljeni dobro, dosljedno ranijim interpretacijama i sukladni verzijama sebe samih na koje smo navikli kroz ranije adaptacije, tako da u tom smislu nemam nekih prigovora; jedino što je možda nedostajalo je malo Gomezove potpune opčinjenosti Morticijom, koja ovdje nije došla do izražaja jer je u fokusu bio njegov odnos s Pugsleyjem. Sam Pugsley je također bio simpatično napravljen, mada mi se čini da je produkcija bila previše oprezna s njim i da tu ima još puno prostora za razvoj. Isto tako je i sa Stvari (Thing), koja je u animiranoj seriji imala puno veću ulogu nego u ovome filmu, tako da je zapravo potencijal tog lika ostao prilično neiskorišten. Lurch je bio u rangu Gomeza i Morticije – dobar i dosljedan, ali unutar vlastitih granica – dok je najveći napredak napravljen s likom Wednesday, koja jest centralni lik i koja je bila izvanredno osvježenje te je u potpunosti iznijela ovaj film. Crnohumorna interpretacija Wednesday Addams potpuno je pogođena, a kada shvatite da je njezin tinejdžerski bunt zapravo “normalizacija” njezina lika, to u konačnici djeluje urnebesno dobro i tu doista moram pohvaliti produkcijsku ekipu; istovremeno je pogođena bit njezina lika i te njezin odnos s drugim likovima, ali je dodan i dašak izvrsne originalnosti. Što se tiče Bake, njezin je lik tako malo prisutan u cjelini da se nema što pretjerano za reći, isto kao i za rođaka Itta, koje je simpatično redizajniran, ali čiji puni potencijal treba tek vidjeti. Ono gdje je produkcija potpuno promašila je najotkačeniji lik iz obitelji Addams, a to je ujak Fester, koji je u animiranoj seriji iz 1992. godine bio poznat kao najluđi član obitelji od kojega biste uvijek mogli očekivati – neočekivano. Ovdje je prilično karikiran (a taj glagol ima svoju težinu u kontekstu ovog serijala!) i do jedne mjere prilično neprepoznatljiv, iako su neke konture njegove simpatičnosti prisutne, ali konačni proizvod naprosto nije dovoljno dobar.

Ova prethodna rečenica se može prenijeti i na cijeli film – konačni proizvod naprosto nije dovoljno dobar. The Addams Family je nesumnjivo simpatičan film koji će vam ponuditi određenu dozu smijeha i možda će privući mlađe gledatelje koji nisu svjesni punog potencijala ovog serijala, ali čak i kada se zanemari činjenica da je ovo vrlo “kukavička” adaptacija priče o Addamsovima, konačni proizvod je jedan prilično šablonski animirani film bez duše, koji koristi jedan serijal kako bi prenio predvidivu i s ovim serijalom potpuno nespojivu dnevnopolitičku poruku koja odgovara aktualnom društvenom trenutku. Ono što izvlači film da ne bude potpuni promašaj su dobra animacija i generalno visoka razina tehničke realiziranosti te Wednesday, koja je bila najsvjetlija (ili najmračnija!) točka ovoga filma.

Čitao sam da je, zbog dobre zarade, nastavak već u pripremi tako da treba vidjeti hoće li se ova priča poboljšati; potencijala za to svakako ima, ali dok ne vidimo smjer u kojem će Addamsovi ići, prvi film ostaje tek granično simpatična adaptacija koja je nedostojna većine svojih prethodnika.