Recenzija: The Lion King (Kralj lavova, 2019)

Pogledali smo i dugo očekivanu igranu adaptaciju Kralja lavova, po mnogima najvećeg Disneyjevog animiranog klasika ikada. Je li Jon Favreau, koji je napravio pun pogodak s Knjigom o džungli, uspio ponoviti uspjeh i s ovim filmom? Pročitajte u našem tekstu!

Žanr:

Animirani, avantura, drama

Hrvatski naziv:

Kralj Lavova

Režija:

Jon Favreau

Scenarij:

Jeff Nathanson (prema scenariju za animirani film The Lion King, autora Irene Mecchi, Jonathana Robertsa i Linde Woolverton)

Glasove posudili:

Donald Glover (Simba), Chiwetel Ejiofor (Scar), James Earl Jones (Mufasa), Billy Eichner (Timon), Seth Rogen (Pumbaa), John Oliver (Zazu), Beyoncé Knowles-Carter (Nala)

Sinopsis:

Nakon što mu otac Mufasa pogine u zavjeri njegova brata, Scara, protjerani princ Simba mora izgraditi sebe kako bi preuzeo prijestolje koje mu pripada i povratio staru slavu očeva, a sada njegova kraljevstva, koje je propalo pod Scarovom tiranskom vladavinom.

Kralj lavova je po mnogima, a autor ovoga teksta nije daleko od tog istog zaključka, najveći animirani klasik što ga je Disney ikada izbacio. Šekspirijanska priča smještena u srce Afrike s lavovima u glavnim ulogama osvojila je, kada je originalni film prvi puta izašao, kako djecu, tako i odrasle i postala bezvremenski klasik čiju čaroliju i emociju Disney nije uspio ponoviti osim u par kasnijih uradaka, poput Up ili Wall-E. Svakako, u jeku vala igranih adaptacija animiranih klasika, o kojima je autor već nešto ranije nešto govorio, bilo je za očekivati da će se i Kralj lavova naći na tapetu, a to se, naravno, i dogodilo. Moram, na samom početku, istaknuti kako sam ja prilično zadovoljan ovom adaptacijom i kako je, unatoč određenim nedostacima u odnosu na original, Favreau odradio odličan posao, no – krenimo redom.

Činjenica da je Jon Favreau preuzeo redateljsku palicu Kralja lavova apsolutno me obradovala. Zašto? Jon Favreau je, osim za one koji ga znaju samo po ulozi Happyja u MCU-ju, režirao izvanrednu igranu adaptaciju Knjige o džungli prije nekoliko godina i to, barem za autora ovog teksta, ostaje do danas najbolja Disneyjeva igrana adaptacija. Favreau je u tom filmu pokazao ne samo smisao za estetiku, već i za priču, koju je tako autentično i s puno emocije uspio iznijeti. U kontekstu Kralja lavova je imao prilično nezahvalan posao jer je obrađivao moderni klasik, dok je Knjiga u džungli, odnosno njezina originalna animirana verzija, bila “prastari” Disneyjev klasik koji nije bio toliko svježe i duboko urezan u kolektivnu svijest moderne, popkulturne publike. Međutim, Favreau je očekivano odradio dobar posao stvorio još jedno istinsko vizualno remek-djelo.

Naime, efekti u filmu su nešto što doista ne viđate svaki dan. Istina, Disney je već radio čuda s vizualnim efektima, ali The Lion King je doista nešto posebno. Možda je to zato što je to prvi film bez ljudskih likova, pa se taj aspekt umjetno stvorene fantastike ovdje izgubio, ali The Lion King je doista izgledao kao nekakav kvalitetan BBC-jev dokumentarac o životinjskom životu u Africi, toliko da sam samo čekao da odnekle iskoči David Attenborough i krene komentirati nešto u stilu: “Mladi lav je vrlo razigrano stvorenje. U svojom odrastanju u prostranstvima savane, on će nerijetko posezati za igrama, poput…“. Fascinantno je koliko je truda uloženo u rekreaciju afričkog krajolika, a još više u dinamiku i čistoću animacije samih životinja. Istina, kod glavnih likova je nešto malo očitije da se radi o animaciji (trebalo je postići govor i za te životinje neprirodne pokrete), ali ako pogledate ostale životinje, koje su pojavile u ”epizodnim ulogama”, teško ćete razlučiti radi li se o stvarnim snimkama ili pak digitalno stvorenim životinjama. Cjelokupni tehnički aspekt ovoga filma je apsolutno besprijekoran i ne bih se čudio da, kao i Knjiga o džungli, Kralj lavova pokupi koju nagradu za specijalne efekte. Pri tomu je posebno važno istaknuti da je taj tehnički aspekt stalno bio u službi estetike, dakle on nije bio neko larpurlartističko, samodostatno sredstvo, već je bio u službi konačne estetike koja je vjerno dočarala afrički kontinent i krajolik originalnog animiranog filma.

Priču o tehničkim aspektima zaključit ćemo s Hansom Zimmerom, koji se vratio kako bi komponirao glazbu i za igranu verziju. Zanimljivo je kako je višestruko nominirani Zimmer svog jedinog Oscara dobio upravo 1994. godine za Kralja lavova, za vječni soundtrack kojega su dodatno osnažile pjesme legendarnog Eltona Johna. John je preradio svoje stare hitove i za ovaj film, tako da se glavni muzički tandem iz 1994. godine vratio i 2019. godine, a rezultati su – naravno – maestralni. Iako ima nekih jako simpatičnih dodataka (poput hita “The Lion Sleeps Tonight” benda The Tokens iz 1961.), kao i predivnih novih kompozicija, glazba igrane verzije vjerna je originalnim kompozicijama, koje simpatično i prikladno modernizira, dajući im tako novo ruho, ali uz istu onu čaroliju. Uz to, vrijedi ostati i tokom odjavne špice, jer se tu može čuti i nova obrada hita “He Lives in You”, koji je inače bio dio filma The Lion King II, a ne originalnog Kralja lavova.

Sukus filma, naravno, čine priča i likovi. Naime, iako ja nastojim gledati remake kao samostalni uradak, nemoguće je izbjeći usporedbe s originalnim predloškom prosto zato što je remake upravo to – obrada originala. Iz tog razloga, koliko god sam nastojao izbjeći uspoređivati Favreauov film s originalnim animiranim filmom, to u apsolutnoj mjeri nije bilo moguće. U pogledu priče, doduše, scenarist Jeff Nathanson se maksimalno potrudio olakšati posao. Naime, priča igrane verzije je, uz izuzetak nekoliko dodataka, potpuno identična onoj originalnoj. Za razliku od nekih ranijih adaptacija, gdje su scenaristi izvršili veće promjene u priči (poput Aladdina), Nathanson je tek malo obogatio radnju, ali uz zadržavanje svih elemenata iz originala. Tako je Scarova vladavina opisana mnogo realnije, mnogo ozbiljnije i pogubnije, a hijene, koje su u filmu brojnije, poprimile su ulogu tajne policije, nešto poput Gestapa. Ti sitni zahvati su bili potpuno uredni i nisu ni na koji način poremetili glavnu priču, niti djelovali kao strano tijelo u scenariju.

Osobno, moram kazati kako se slažem s odlukom da se ne vrše intervencije u priču. Kralj lavova je klasik takav kakav jest, a uz to ima inspiraciju u nekoliko stoljeća starom Shakespeareovom Hamletu, tako da bi mijenjanje premise zapravo bila intervencija u Hamleta, a nisam siguran da je itko toliko odvažan. To je priča koja je osvojila generacije upravo takva kakva jest i bilo kakva intervencija bi ubila čaroliju koju Kralj lavova nosi sa sobom. Istina, Nathansonova priča nije bila jednako čarobna i jednako emotivna kao originalni animirani film, ali je bila dovoljno originalna, dovoljno autonomna i dovoljno posebna da se unatoč svim sličnostima uspijeva razlikovati i osamostaliti od svog originala. Ona nema, možda, isti tip čarolije kao animirani film, ali neupitno posjeduje vlastitu čaroliju koja filmu daje i dimenziju i potrebnu dubinu da bude istinsko remek-djelo i nakon Knjige o džungli najbolja igrana adaptacija dosad.

Ovdje ću se kratko osvrnuti i na jednu od temeljnih kritika upućenih filmu, a to je nedostatak originalnosti. Ne bih se složio da je ovako tehnički superioran, estetski profinjen i duhom vjeran prikaz animiranog klasika neoriginalan. Previše je tu sofisticiranosti i previše je truda uloženo u ovo da bi se moglo reći da se radi tek o (jeftinoj) CGI kopiji originala. Favreauov film je upravo to – Favreauov – ali, odaje dužnu počast originalu na najbolji mogući način. Kada je Bryan Singer napravio svoj film Superman Returns, koji je sadržavao jako puno stvari iz prva dva filma o Čovjeku od čelika, kritičari su bili oduševljeni inovativnošću tog pristupa; s druge strane, Favreau je neoriginalan. Onda pogledate činjenicu da su scenaristi, primjerice, izvršili značajne intervencije u Aladdinu, ali ni to nije dočekano s pohvalom već su te promjene bile izložene kritici. Istina, teško je zadovoljiti modernu kritiku, ali mi se čini da su negativni komentari na ovaj film više neargumentirani hate koji za cilj ima ovjekovječiti nedostižnost originala, nego osvrti na objektivne nedostatke filma. Ovih potonjih realno nema, ali to što je film moderni pogled na klasičnu priču ne znači da je on loš, samo da mu treba drugačije pristupiti. Uostalom, čini se da film jako dopao gledateljima – u niti pet dana od premijere, njegova ocjena na popularnom IMDb-ju skočila je za čak dvije zvjezdice gore (s pet i nešto na sedam i nešto), što je ne samo neuobičajeno za ocjene na IMDb-ju (koje s vremenom uglavnom opadaju), već je i najveći skok što mu je autor ovog teksta imao priliku svjedočiti. Sve u svemu, mislim da je ova zamjerka filmu prilično promašena i da Favreauov Kralj lavova nudi dovoljno vlastite čarolije da mu se privrženost originalnom materijalu ne treba zamjeriti, već pohvaliti.

U konačnici, kratko se treba osvrnuti i na likove. Izuzev velikog broja anonimnih hijena, film ne donosi nove likove, isto kao što ni ne uklanja nikoga od stare ekipe. S obzirom da je scenarij praktički identičan, isto tako su i likovi vrlo slični svojim originalima; veće intervencije izvršene su jedino kod Timona i Pumbee, čiji je humor malo moderniziran i proširen, što je bilo ne samo šarmantno, već i odlično. Iako su animirane verzije ovih likova bile posebne upravo zbog činjenice da su bili animirane, igrane CGI verzije ovih likova su nedostatak animirane magije nadomjestile autentičnošću koja osvaja na identičan način, samo drugačijom metodom. Njihov je dizajn odličan i dosljedan ambijentu u kojem obitavaju, isto kao i njihova karakterizacija, koja se, iako zadržava suštinu likova iz 1994. godine, razvija na svoj način u ovom filmu.

Što se tiče glasovnih uloga, tu je posao odrađen besprijekorno – od prve do zadnje uloge. Jasno, ekipa iz 1994. godine ostat će nezamjenjiva i vjerojatno jedina prava glasovna ekipa za sve one koji su odrasli na animiranom filmu, ali neovisno o tome – nova ekipa je odradila sve da nas osvoji i u tome je uspjela. Donald Glover je jako dobro zamijenio Matthewa Brodericka kao Simba, isto kao što je Beyoncé bila (za mene neočekivano) dobra Nala. I dok je Rowan Atkinson možda bio idealniji za animiranu verziju Zazua, John Oliver se odlično uklopio u CGI vizuru lika. S druge strane, Seth Rogen (Pumbaa) i Billy Eichner (Timon) su bili apsolutno savršen tandem koji je u nekim aspektima možda čak i nadvisio originalne glasove Nathana Lanea (Timon) i Ernieja Sabelle (Pumbaa), a svakako su dostojno prezentirali simpatičnog merkata i bradavičastu svinju za nove generacije. John Kani je bio vrlo interesantan kao Rafiki, koji je isto neznatno adaptiran kako bi se bolje uklopio u kontekst Favreauovog filma. James Earl Jones je lijepo zamijenio Jamesa Earla Jonesa kao Mufasa. Da, legendarni duboki glas Hollywooda ponovio je svoju ulogu neprežaljenog Mufase jednako efektno, pogotovo jer je ovdje namjerno zvučao starije i zrelije nego u animiranom filmu, što je bio još jedan suptilni hommage vremenskom odmaku između dvaju verzija. Jedini za kog mogu reći da mi ni u kojem kontekstu nije nadvisio original bio je Chiwetel Ejiofor kao Scar, koji je bio odličan i super u odnosu na pristup Scaru kakvog je imao ovaj film, ali istovremenu eleganciju i sardoniju glasovne uloge Jeremyja Ironsa naprosto nije mogao nadmašiti.

The Lion King Jona Favreaua je više nego dostojan remake animiranog filma iz 1994. godine. Zašto? Uspjeh originala je bilo nemoguće imitirati, njegovu čaroliju i njegovu jedinstvenost, ali Favreau je napravio film koji se maksimalno približio svemu tome, a da je pritom i dalje bio samostalan uradak s vlastitim duhom. Vizualno remek-djelo i tehnički besprijekoran, igrani Kralj lavova je doista ugodno osvježenje među recentnim Disneyjevim adaptacijama (izuzetak je tek simpatični Dumbo). Uz maestralnu glasovnu interpretaciju i izvrsno moderniziranu glazbu, Kralj lavova iz 2019. godine je film koji će ponuditi dovoljno nostalgije starim ljubiteljima, ali će zasigurno steći i nove poklonike ove nezaboravne priče o Simbi i njegovoj borbi. Film je apsolutna preporuka i nadam se da ćete uživati u njemu jednako kao i ja, a mi ćemo ga uvrstiti vrlo visko na našoj listi najboljih filmova 2019. godine. Hakuna matata!