Recenzija: The Secret Life of Pets 2 (2019)

Nakon tri godine, u kina je konačno stigao i nastavak uspješnog animiranog filma produkcije kuće Illumination, The Secret Life of Pets. Je li nastavak ispunio očekivanja i je li se isplatilo čekati ga toliko – pročitajte u tekstu ispod!

Žanr:

Animacija, avantura, komedija

Režija:

Chris Renaud

Scenarij:

Brian Lynch

Glasove posudili:

Patton Oswalt (Max), Kevin Hart (Snowball), Jenny Slate (Gidget), Tiffany Haddish (Daisy), Eric Stonestreet (Duke), Harrison Ford (Rooster)

Sinopsis:

Nakon što Maxovi vlasnici dobiju dijete i odluče posjetiti svoju rodbinu na selu, Max i Duke upadaju u nove pustolovine u kojima zaštitnički nastrojeni terijer mora nadići sebe. Istovremeno, ekipa u gradu pokušava vratiti Maxovu omiljenu igračku od bande mačaka, dok Snowball i njegova nova prijateljica, Daisy, spašavaju bijelog tigra po imenu Hu iz zatočeništva.

Iako smo već navikli na dražesne životinje u animiranim filmovima, The Secret Life of Pets kompanije Illumination je pred tri godine bilo vrlo simpatično i ugodno iznenađenje. Kombinirajući dražesnost životinjskih likova s karakteristično urnebesnom radnjom kakvu smo imali priliku gledati u filmovima o Gruu i Malcima, The Secret Life of Pets je bio vrlo zabavan animirani hit koji nas je oduševio svojom iskrenošću, ako već ne originalnošću. Illumination je ove godine odlučio ponovo okupiti ekipu u nastavku, s jednakom simpatičnošću, ali s velikim narativnim problemom.

Ovo će biti jedna od kraćih kritika, s obzirom da se o ovom crtiću nema što pretjerano za reći. On je u suštini vrlo plitak, odnosno igra na kartu zabave, a ne dubine, kao i većina Illuminationivih uradaka. I tu je uspješan. Iako to nisu trajno pamtljiva animirana remek-djela, većina Illuminationovih filmova obavi posao kako treba i zabavi nas tokom nekih 90-100 minuta koliko filmovi obično traju. I ovaj film tako nudi prepoznatljivi vizualni stil i izvrsnu animaciju, a likovi su vrlo otkačeni i simpatični, kako djeci, tako i odrasilama.

Većina likova u filmu su stara ekipa, pri čemu je dodano i nekoliko novih lica čije je pojavljivanje u eventualnim kasnijim nastavcima prilično izvjesno. Autori su više-manje efektno uspjeli proširiti krug glavnih likova, ali su pri tome uspjeli ostati unutar uobičajene ekipa, koja tako nije razvodnjena. Uz to, svi su likovi prikazani dosljedno svojim inicijalnim pojavljivanjima, pri čemu je to kod nekih podignuto na jednu još simpatičniju razinu (posebice mačka Chloe), dok su neki likovi čak doživjeli i određeni razvoj, poput glavnog lika, Maxa, koji se morao prilagoditi novonastaloj situaciji (dolasku dječaka Liama) i na taj se način suočiti sa vlastitim strahovima. Jedinu značajniju promjenu doživio je zeko Snowball, koji je od inicijalnog negativca postao strašljivi pozitivac, ali s jednako velikim egom kao i ranije.

Međutim, dok su ovi opći tehnički i karakterni elementi doista dobri, radnja drugog filma prilično je konfuzna. Jasno, ne očekujete neku pretjeranu dubinu od ovakvog filma, međutim, za razliku od prvog filma, nastavak je bio znatno manje koherentan jer je fabula bila što raštrkana, što nejasna. Od samog početka, nije bilo pretjerano jasno u kojem smjeru film želi ići i to je dovelo do toga da imate praktički tri paralelne radnje – Maxov odlazak na selo, Snowballovo spašavanje tigra i Gidgetino traganje za lopticom – koje se na kraju nekako spoje u zajedničku cjelinu, ali bez očitog smisla. Sve te radnje kao da su napravljene da bi svaki od likova dobio neki svoj prostor i da bi se istaknuli oni publici simpatičniji likovi. To je načelno legitimno, međutim u ovom filmu nije funkcioniralo tako da je jedina meritorna radnja od ove tri bio Maxov odlazak na selo tokom kog je doživio promjenu (ovdje se inače javlja i lik Roostera, kojemu je glas posudio Harrison Ford); ostale dvije priče naprosto nisu djelovale ukomponirano u ovu cjelinu i to se, nažalost, značajno osjetilo.

Poanta je da će autori, ukoliko planiraju napraviti i treći film, morati smisliti konkretnu, koherentnu priču koja će objediniti sve likove u cjelinu, kao što je to napravljeno u prvom djelu jer će im se dogoditi fenomen serijala Ice Age, koji je s vremenom postajao sve lošiji i do kraja gotovo negledljiv, jer su autori išli forsirati nastavke bez konkretne priče. Za sada je Ljubimcima to uspjelo, ali s ovakvim scenarijem – teško da će eventualni treći dio biti išta smisleniji.

The Secret Life of Pets 2 je, u konačnici, jedan zabavan i simpatičan obiteljski film koji će svakako zadovoljiti one najmlađe, a mogao bi povremeno nasmijati i nešto stariju publiku. Iako je radnja prilično zbrčkana i teško ju je definirati kao smislenu cjelinu, likovi su i dalje dovoljno simpatični i urnebesni da uspijevaju izvući ovaj film, zbog čega ga ipak preporučujemo, ali u nadi da će Illumination malo više uložiti u svoje priče, a manje u ultimativni vizualni dojam.