Recenzija: Bad Times at the El Royale (2018)
Pogledali smo novi film Drewa Goddarda,ย Bad Times at the El Royale (Teลกka vremena u motelu El Royale), zanimljiv komorni triler smjeลกten u hotelu na granici Kalifornije i Nevade. Naลกu recenziju filmaย Bad Times at the El Royale (Teลกka vremena u motelu El Royale) proฤitajte ispod.
Hrvatski naziv:
Teลกka vremena u motelu El Royale
ลฝanr:
Misterij, triler
Reลพija:
Drew Goddard
Scenarij:
Drew Goddard
Glumaฤka postava:
Jon Hamm, Jeff Bridges, Chris Hemsworth, Dakota Johnson, Cynthia Erivo, Cailee Spaeny, Lewis Pullman, Nick Offerman
Sinopsis:
Sedam likova, svaki s vlastitom (mraฤnom) tajnom, sluฤajno se susreฤu u poznatom, mada sumnjivom hoteluย El Royale na granici Kalifornije i Nevade. Nakon ลกto se smjeste, meฤusobno otkrivaju tajne jedni drugih, ali i tajne samogย El Royalea, ne znajuฤi da im iz oluje koja ubrzo doฤe prijeti velika opasnost.
ฤovjek ponekad doista ima pravu sreฤu da u dva uzastopna odlaska u kino pogleda dva izvanredna filma (Christopher Robin op.a.), svaki od kojih na svoj jedinstveni naฤin oduลกevljava.ย Teลกka vremena u motelu El Royale, kako su naลกi distributeri preveli film (mada mi nije jasno zaลกto motel, kad se u filmu u nekoliko navrata spominje da se radi o hotelu), izvanredan je i vrlo osvjeลพavajuฤ triler iz pera Drewa Goddarda, autora scenarija za hvaljene filmoveย Cloverfield (2008.),ย The Cabin in the Woods (2012.; ujedno i redatelj) iย The Martian (2015.), a koji je najavljen kao redatelj i scenarist filmaย X-Force.ย El Royale je Goddardov originalni scenarij i moram priznati kako me je uspio iznenaditi joลก viลกe nego izvanredna satiraย The Cabin in the Woods, koja je pogodila u bit odgovora na pitanje zaลกto su horori posljednjih 20-30 godina mahom โ loลกi.
Sama ideja filma nije u potpunosti originalna; koncept stranaca s (mraฤnim) tajnama koji se, sluฤajno ili ne, naฤu izolirani u odreฤenom prostoru proslavila je joลก Agatha Christie u svom kultnom romanuย Deset malih crnaca iz 1939. godine, a koji je za autora ovoga ฤlanka najbolji krimiฤ ikad napisan. Osim ekranizacija navedenog romana, brojni filmovi su razraฤivali tu ideju na razliฤite naฤine, a samo neki od primjera su intrigantni psiholoลกki trilerย Identityย (2003.) i Tarantinov izvrsniย The Hateful Eightย (2015.). No, kao ลกto je svaki od njih dao toj osnovnoj ideji neki svoj ลกtih, tako je i Goddard u ovom filmu osnovnoj ideji pridodao svoj specifiฤni stil i tako donio nuลพnu originalnost koja film nije pretvorila u neลกto repetitivno.
Pisanje ove kritike se s jedne strane pokazalo dosta nezahvalnim, s obzirom da priroda same radnje ograniฤava velik broj komentara i aspekata za analizu. Zaลกto? Jednostavno zato ลกto bi se na taj naฤin dosta toga otkrilo, aย spoileri kod ovakvog tipa filma naprosto nemaju smisla jer se onda gubi dobar dio ฤarolije gledanja. Film je izrazito napet. Iako poฤinje relativno usporeno i moลพda ฤete htjeti ubrzati neke dijelove radnje na samom poฤetku, kako radnja napreduje, tako s njom napreduje i dinamika. Progresija je tako samo naizgled neravnomjerna, mada se nakon dva i pol sata koliko film traje to sve izbalansira i zapravo se izbjegava onaj klasiฤni tarantinovski efekt kada u tri minute svi pomru u lokvama krvi. Goddard nas u radnju uvodi, dakle, polagano, ali ฤak i to ima svoj dramski kontekst; taj, ฤini se, vjeฤni uvod u film zapravo postavlja temelje za sve one elemente priฤe koji ฤe se kasnije postepeno razvijati i otkrivati. Sam film je postavljen kao puzzle. Imate sedam likova. Svaki od njih dobije jednu sobu. Svaki od njih ima svoju priฤu i razlog zbog kojega je odsjeo baลก u tom hotelu. I nitko od njih nije ona osoba kojom se predstavila. Kako film odmiฤe, tako se njihove priฤe postepeno otkrivaju i slaลพu kao komadiฤi jedne veฤe slike, koja otkriva razloge njihovog dolaska uย El Royale, ali i ironiju ispreplitanja njihovih sudbina. Naime, vrlo rano vam postaje jasno da, za razliku od drugih sliฤnih verzija osnovne ideje, gdje se nakon nekog vremena prikaลพe neka tajna, ozloglaลกena veza meฤu tim likovima, ovi tipovi nemaju nikakve veze jedni s drugima; jedini koji imaju nekakvu vezu su Emily Summerspring (Dakota Johnson) i Billy Lee (Chris Hemsworth), meฤutim potonji se u hotelu pojavljuje mnogo kasnije i to pod vrlo odreฤenim okolnostima (dobro, znam da sad ovo izgleda glupo i nejasno, ali jednostavno mi vjerujte; bolje nego da otkrijem spoilere). U veฤini obrada ove ideje, ispostavi se kako su likovi povezani meฤusobno i kako je lokacija imala tek tu ulogu da ih okupi na jednom mjestu; Goddard je izvrลกio obrat te ideje, ลกto je samo jedan od aspekata originalnosti, prezentiravลกi nam situaciju gdje je lokacija (milom ili silom) povezala likove koji prije toga nisu imali nikakvu meฤusobnu poveznicu.
I povezala ih je dobro. Goddard je izvanredno gradio odnose meฤu svojim likovima, uloลพivลกi velik trud u njihovu izradu i formiranje njihovih priฤa tako da oni prikladno i bez pogreลกke upadaju u situaciju koju je stvorio. Svaki od tih likova je tamo s vrlo konkretnim razlogom. I, ลกto je najvaลพnije, taj je razlog โ dobar i uvjerljiv. Neฤete se ni u kojem trenutku pitati zaลกto je netko od njih odabrao baลก El Royale, jer svaฤija priฤa oko dolaska u to vrlo zanimljivo mjesto, koje je zapravo relikt jednog davno nestalog vremena, drลพi vodu. Isto vrijedi i za njihove pozadinske priฤe. Iako ne dobijete uvid u cijelu biografiju svakog od likova, dobijete toฤno onoliko vaลพnih detalja koliko je vaลพno da razumijete njihovu motivaciju, njihovo trenutno ponaลกanje i njihovu psihologiju. Ta psihologija je za Goddarda izrazito vaลพna i na ovom mjestu bi pohvalio, posebno meฤu svim aspektima razrade likova, njihovu psiholoลกku karakterizaciju.
Glumaฤki je posao takoฤer odraฤen besprijekorno. Mislim, teลกko je bilo pogrijeลกiti s tako dobrim imenima, ali znalo se i to dogaฤati tako da se u ovom smislu maloลกto smije uzeti zdravo za gotovo. Jon Hamm je nevjerojatno ลกarmantan kao prodavaฤ usisivaฤaย Seymour โLaramieโ Sullivan (koji to zapravo nije) i moram priznati da mi nakon nekoliko recentnih uradaka postaje sve draลพi i draลพi kao glumac, toliko da se uvijek obradujem kad vidim njegovo ime na popisu. Uz njega, tu je naravno neponovljivi Jeff Bridges, kao sveฤenikย Daniel Flynn (koji to, naravno, nije), koji je savrลกeno odradio svaki aspekt svoje uloge, od onog loลกe glumljenog laลพnog sveฤenika, preko dementnog starca i opasnog tipa pa sve do suosjeฤajnog prijatelja. Njegov lik je posebno zanimljiv zato ลกto je od svih njih on jedini imao neku nazovimo ju โzloฤestuโ priฤu (ima kriminalnu proลกlost; dobro, tu je i Emilyjina sesta, Rose, ali kontekst njezine priฤe je osjetno drugaฤiji pa bi ga ovdje, argumenta radi, zanemario) iza sebe te je u hotel doลกao iz krajnje sebiฤnih motiva, ali se na kraju pokazao izrazito hrabrim, izrazito suosjeฤajnim i izrazito humanim, pruลพivลกi Milesu (Lewis Pullman) ono ลกto je trebao, a Darlene (Cynthia Erivo) moguฤnost da se makne iz rugla u kojemu je bila; naravno, sve bi to bilo zanemarivo da pri tome nije ลพrtvovao neลกto svoje. Bridges je fenomelano razradio svog lika i donio jednu doista pamtljivu interpretaciju koja je u mnogoฤemu uljepลกala film. Dakota Johnson je solidno iznenaฤenje kao Emily Summerspring, u smislu da se ฤini kako cura doista nije samo ploลกna glumica za jednoliฤne uloge, ali njezin je lik imao jednu priฤu koja se nije granala kao ona Bridgesova ili Hammova; njezin lik je imao jednu funkciju, onu spasiteljice, i Johnsonova je tu funkciju odradila kako spada. S druge strane, njezina sestra Rose (Cailee Spaeny) je neopisivo jeziva, morbidna i iritantna (kao ลกto i treba biti, s obzirom na kontekst i okolnosti), pri ฤemu se njezina interpretacija od strane mlade glumice Cailee Spaeny pokazala kao pun pogodak. Posebno lijepu priฤu sa sobom je donijelaย Darlene Sweet, crnkinja koja se pokuลกavala probiti u svijetu glazbe, ali bez previลกe uspjeha jer nije bila spremna izdati svoje ideale i svoje dostojanstvo. Iako vrlo tuลพna i emotivna, njezina priฤa dobiva konaฤnu satisfakciju i tako uljepลกava mraฤni karakter filma. Cynthia Erivo je fantastiฤno odigrala svoju ulogu, s nevjerojatnom emocijom koju je lako prenosila na gledatelja, a koja je posebno bila vidljiva tokom (ponekad malo i predugih) scena u kojima je pjevala. A pjevala je doista predivno. ล to se tiฤe Billyja Leejaโฆ on se pojavljuje kao ลกeฤer na kraju i neฤu vam otkriti tko je on zapravo. Ono ลกto biste trebali znati ovdje jest da je on, neovisno o svim drugim kontekstima i ulogama, primarno jedna obiฤna โ seljaฤina. Chris Hemsworth se u toj ulozi tako dobro snaลกao da ni u kojem trenutku neฤete posumnjati da je i on osobno jedna obiฤna โ seljaฤina (jeste li to mislili i prije, ili niste, to je veฤ na vama); usudim se reฤi da je, iako se njegov lik pojavljuje relativno kratko, Hemsworthu ova uloga toliko prirodna da se ona Thora ฤini preglumljenom.
Postoji jedan lik na kojeg bi se posebno osvrnuo, a to je Miles Miller, recepcioner uย El Royaleu. Njega tumaฤi anonimni Lewis Pullman, kojemu je ovo prva visokobudลพetna uloga i kojega ฤemo gledati u najavljenom nastavkuย Top Guna. Miles je vrlo simpatiฤan, ali optereฤen i istraumatiziran lik; on je oฤigledno neลกto uradio u svojoj proลกlosti i to ga optereฤuje toliko da postaje autodestruktivan (opet ponavljam, ovi eufemizmi su zato da ne otkrijem detalje radnje). Taj dio njegove priฤe je kasnije objaลกnjen i ovdje moram pohvaliti Goddarda na lijepom oblikovanju iste. Meฤutim, iako je u nekom ลกirem kontekstu sporedni lik kojeg cijelo vrijeme saลพalijevate jer se ฤini kao Kalimero, kao da se sve nepravde svijeta ruลกe upravo na njega, Miles do samoga kraja izlazi iz svog kalupa kako bi uฤinio ispravnu stvar. Pullman je tu realizaciju, taj iskorak svoga lika odradio savrลกeno, meฤutim ovdje se uoฤava i ingenioznost Goddardovog oblikovanja svojih likova, odnosno koliฤina uloลพenog truda i koliฤina uloลพene emocije. Milesova priฤa djeluje vrlo osobno i lako se emotivno veลพete uz njega i njegovu sudbinu, tako da obratite malo viลกe paลพnje na njega jer ju on โ ลกto zbog glumca, ลกto zbog svoje inherentne prirode โ itekako zasluลพuje. Milesov lik takoฤer je vezan i uz jedino eksplicitno neodgovoreno pitanje u filmu (a to je priroda upraveย El Royalea, vidjet ฤete na ลกto mislim), meฤutim u kontekstu glavne radnje i sudbine jedinog lika koji je doลกao u hotel kako bi odgovorio na to pitanje โ ono je u konaฤnici nevaลพno.
Osvrnuo bih se joลก na dva aspekta filma. Prvi je izgradnja misterija. Rekao sam veฤ gore da film ima zanimljivu progresiju dinamike te da je realiziran kao puzzle. U tom je smislu misterij ลกto ga Goddard stavlja pred nas, odnosno ลกto ga gradi do samoga kraja, izrazito vaลพan. On se gradi vrlo postepeno i zapravo je vrlo raลกtrkan, u smislu da je Goddard elemente misterija pripisao svakom liku i svakoj priฤi. U kojem god trenutku se ukljuฤili u film, postojat ฤe neko pitanje koje treba biti odgovoreno. I dok odgovori stiลพu, uvijek postoji moguฤnost da radnja (i vi, kao gledatelj) budete time zasiฤeni, ili da pristigli odgovori budu klimavi. Toga, meฤutim, ovdje nema. Goddard je uspio pronaฤi izvanredan balans izmeฤu kvantiteta i kvaliteta, rjeลกavajuฤi zagonetke toฤno onim tempom kojim treba i toฤno na naฤin kako je potrebno. Sva rjeลกenja su potpuno uvjerljiva i dosljedna, rupa u objaลกnjenjima nema, a sve te sitne zagonetke doprinose konaฤnoj atmosferi neizvjesnosti i iลกฤekivanja koju Goddard tako vjeลกto gradi. Nema nekih velikih ลกokova i obrata (barem ih ja nisam takvima doลพivio) jer se zagonetke rjeลกavaju kroz naraciju, vrlo fluidno (uostalom, pravog lika detektiva i nema u filmu), tako da nemojte oฤekivati iste, ali neovisno o tehnici realizacije, misterij je neลกto ลกto zasluลพuje apsolutnu pohvalu, pogotovo jer je to jedan od osnovnih elemenata na kojima je film kao takav baziran, odnosno temeljem kojeg vas, kao gledatelje, ลพeli privuฤi.
Druga stvar je stil, odnosno atmosfera. Te su dvije stvari vrlo tijesno isprepletene u ovome filmu i zapravo je vidljiv Goddardov utjecaj, tko je gledao njegove ranije uratke. Stilski je film vrlo pluralistiฤki uraฤen, u smislu da postoji razliฤitih elemenata, koji u svojoj biti nisu meฤusobno povezani. Prvi snaลพni stilski utjecaj je, dakako,ย film noir, ฤiji su elementi rasprostranjeni kroz cijeli film. Bilo da je to specifiฤna atmosfera (zabaฤeno mjesto, kiลกa, sumnjivi likovi sa sumnjivim priฤama, zakulisne igre, neodgovorena pitanja, โฆ ) koju film gradi, ili generalni stilski dojam,ย El Royale je film kojega se lako moลพe svrstati u neo-noir, mada ne posjeduje onu jednosmjernost koja ฤesto prati taj ลพanr. Specifiฤnu atmosferu, koja kombinira prethodno iznesene elemente s jednim laganim, opuลกtajuฤim ugoฤajem, nastojeฤi tako jednu mraฤnu temu prikazati mnogo pastelnije, Goddard je izgradio glazbom. Ako ste gledaliย Marsovca, bit ฤe vam jasan stilski postupak (tu imate tipa, Matta Damona, kojiย de facto umire na Marsu, ne znajuฤi hoฤe li ikada biti spaลกen, ali Goddardov glazbeni odabir donekle je ublaลพavao tu naizgled neizbjeลพnu katastrofu); Goddard i ovdje koristi izvrstan glazbeni ukus i tako pedantno odabire svoje pjesme (uz to je i originalna glazba Michaela Giacchina pun pogodak) kako bi mraฤnoj atmosferi filma dao jedan, za sebe specifiฤan, blaลพi ton. I konaฤno, ako ste gledaliย The Cabin in the Woods, prisjetit ฤete se kako je Goddard ลพanru horora pristupio s dozom vrlo originalnog i umjerenog, ฤak i odmjerenog humora. E pa isto to ฤini i ovdje, dajuฤi takoย El Royaleu jedan dodatni ลกarm, a opet ne skreฤuฤi s osnovne stilske premise toliko da ju parodira. Humor je vrlo lijepo ubaฤen, vrlo britak i jako zadovoljavajuฤ. Ono ลกto je vaลพno znati nakon ฤitanja o ovom stilskom buฤkuriลกu jest to da Goddard nikada ne gubi osjeฤaj za mjeru, da nikada ne bjeลพi od osnovne premise. Mraฤni karakter filma se nikada ne gubi i on se s punim pravom moลพe opisati kao neo-noir, meฤutim s toฤno onoliko osobnog dodira Drewa Goddarda da bude originalan, a ne tek visokobudลพetna kopija.
Christophera Robina sam proglasio dosad najboljim filmom godine. S punim pravom. Jer je to i bio. Meฤutim, iako ฤe priฤa o malom medvjedu ostati zasigurno najljepลกi film godine, nisam mislio da ฤe se zadrลพati dugo na prvom mjestu najboljih filmova, mada sam siguran da ฤe ostati u Top 10.ย Bad Times at the El Royale s punim pravom preuzima prvo mjesto nakon manje od sedam dana i to je tek drugi film ove godine kojemu autor ovog teksta bez razmiลกljanja daje najviลกu ocjenu. Goddardov film moลพda ne redefinira ลพanr, on ne donosi jednu apsolutno originalnu priฤu, ali je u konaฤnici uraฤen s toliko tehniฤkog umijeฤa, s tako izvanredno razraฤenim i interpretiranim filmovima i s toliko oฤite emocije da mu ne moลพete niลกta zamjeriti. Subjektivni dojmovi su veฤ stvar svakog pojedinog gledatelja kao takvog, ali svidio vam se ovaj film ili ne, ne moลพete mu oduzeti njegovu tehniฤku superiornost, izvanrednu priฤu i emocionalnu investiranost redatelja. Ako bismo ga usporedili s po mnogima veฤim hitovima ove godine,ย Black Panther iliย Avengers: Infinity War, prvi djeluje kao prosjeฤan film napuhan radi aktualnosti rasne tematike, a drugi tehniฤki dobro razraฤen film koji propagandom skriva oฤite nedostatke i rupe u radnji (koje se pojavljuju svako malo), sliฤno kao ลกto je pred par godina ฤinio iย Captain America: Civil War. Svi ti nedostaci koji su prisutni u tim filmova uย El Royaleu nisu prisutni i tu je ona esencijalna razlika izmeฤu istinski kvalitetnog filma s nevjerojatno predanom ekipom i filma koji svoju kvalitetu kupuje marketingom, a ne istinskom umjetniฤkom snagom. Ima joลก dosta filmova do kraja godine i sezone nagrada, vjerojatno niย El Royale neฤe predugo ostati na prvom mjestu, ali isto vjerujem kako ฤe ostati u Top 10 i zato s pravom preuzima prvo mjesto i drลพi ga dok se ne pojavi neลกto istinski bolje.
