Recenzija: Insidious: The Last Key (2018)

Nakon tri godine pauze, ekipa iza prilično uspješne franšize Insidious donijela nam je novi, četvrti film iz serijala. Našu recenziju filma Insidious: The Last Key pročitajte ispod.

Prijevod: 

Astralna podmuklost 4: Posljednji ključ

Žanr:

Horor, misterija, triler

Redatelj:

Adam Robitel

Scenarist:

Leigh Whannell

Glumci:

Lin Shaye, Angus Sampson, Leigh Whannell, Spencer Locke, Caitilin Gerard, Kirk Acevedo, Javier Boter

Sinopsis:

Desetljećima nakon što se kao djevojčica suočila sa svojim moćima i demonom koji je opsjedao njezin obiteljski dom, Elise Rainier se vraća u tu istu kuću kako bi pobijedila čudovište koje ju i dalje opsjeda, suočavajući se pritom s vlastitim demonima iz prošlosti.

Alfred Hitchcock je jednom bio rekao kako ljudi obožavaju biti prestrašeni, kako im taj osjećaj adrenalina, unatoč strahu, izaziva ugodu; sukladno tome, on je snimao horor filmove i tako, zapravo, ljudima davao ono što žele. Neovisno o neugodi koju mogu izazvati, horor filmovi su neupitno jedan od najpopularnijih i najvažnijih žanrova u povijesti kinematografije i dokazuju da je veliki Hitch, koji je bio majstor za publiku kao nitko prije, a vjerojatno ni poslije njega, bio u pravu – ljudi vole kada ih se prestraši.

Serijal Insidious započeo je prije osam(!) godina s istoimenim filmom koji je podjednako dobro prošao i kod kritike, i kod publike. Njegov idejni začetnik je Leigh Whannell, isti onaj tip koji nam je donio serijal Saw i The Conjuring i sve one puste spin-offe koje smo gledali i koje ćemo tek gledati; naravno, gdje je Batman, tu je i Robin, gdje je Ben Affleck, tu je i Matt Damon, odnosno – gdje je Leigh Whannell, tu je negdje i James Wan, njegov dobar prijatelj i suradnik koji je, iako se u međuvremenu zadržao na serijalu samo kao producent, idejni koautor cijele franšize. Serijal otprilike funkcionira kao fiktivna verzija serijala The Conjuring, a prati demonologinju Elsie Rainier (Lin Shaye) i njezina dva simpatična Ghostbustera u borbi protiv opakih demona.

Horor filmovi često upadnu u zamku vlastite svrsishodnosti, odnosno u jednom trenutku taj horor element postane sam sebi svrha pa nakon dva ili tri nastavka, serijal se pretvori u paradu strašnih scena i efekata, dok priča i razvoj likova potpuno izgube na vrijednosti. Iako se još uvijek ne može proglasiti potpunim krahom kao neki od milijuna nastavaka Halloweena ili Petka 13., Insidious 4 nanovo dokazuje kako je vrlo teško održati kvalitetan balans između dobre i originalne priče te nužnih elemenata horora, koji bi film održali u žanru u kojem je namijenjen. Ovaj film je – drugi po redu prequel, nakon što je treći dio serijala također otišao u prošlost, mada se direktno nadovezivao na prva dva filma; četvrti dio je samostalna priča koja je po prvi puta direktno fokusirana na Elsie, a ne na sagu o Lambertovima (iako je ona referencirana na samom kraju), koja je nepotrebno rastegnuta na tri filma. I dok je taj pozadinski dio priče (traumatično djetinjstvo, otkriće nadnaravnih vještina, prvi susret s demonom, itd.) odrađen jako dobro uz nekoliko krajne zanjimljivih plot twistova (obratite pozornost na scenu s ”osobom u prostoriji”), ne možete se oteti dojmu da vas ta ista priča, da nije dio serijala kojeg već poznajete, ne bi pretjerano privukla, a to je veliki problem kod gotovo svih nastavaka – ako ih gledate samo zato da dovršite i upotpunite priču, onda je netko, negdje, nešto zaribao. Niti koje povezuju traumatičnu prošlost i problematične međuodnose fino se raspliću kako film napreduje, otkrivajući mnogo ljudskiju prijetnju prije nego se kao konačni krivac predstavi jezivi Key Face (kojeg tumači dežurna nakaza, Javier Botet). Od tog trenutka, radnja nekako biva razvodnjenom, donekle i naivnom te se čini kao da je Whannell upao u zamku da je ideju prilagođavao radnji, a ne radnju ideji. Tako u trenutku kada Elsie odlazi u svijet demona, gdje ju zaključa Key Face, naglo se ispostavlja kako njezina nećakinja ima te iste sposobnosti pa ova, bez ikakvog ranijeg iskustva, upada u taj isti svijet demona i spašava Elsie i svoju sestru; taj Deus ex machina trenutak djeluje krajnje antiklimaktično, da ne kažem i naivno jer film ipak gradi jednu priču koja se proteže kroz četiri dijela, a onda u trenutku kada glavni lik postaje žrtvom vlastite traume naprosto iz ničega vadi neku djevojku koja spašava stvar. Da ne kažem da je pomalo uvredljiva premisa da djevojka, bez ikakvog iskustva, riješi demona s kojim se ni Elsie nije mogla obračunati, a znamo već kroz tri filma kolike su njezine sposobnosti (mada, eto, dopuštam da je mala prirodni talent za podnošenje nadljudskih patnji). Od tog trenutka pa do kraja, ta konačna borba, koja je trebala biti kulminacija akumulirane napetosti postaje jedna gotovo pa monotona epizoda koju ne gledate, već odrađujete zato što morate, a ne gledate zato što vas je scenarij napravio budalom i stvorio rješenje koje ne samo da nije uvjerljivo, nego je i kontekstualno besmisleno. Uz to, kraj te borbe postaje nekakva apologetska pomirba Elsie s vlastitim demonima, ali koja je u cijelom tom kontekstu naprosto toliko patetična da biva neuvjerljivom.

Ovdje treba istaknuti i činjenicu da je Elsie mrtva od kraja drugog filma, odnosno da je sama činjenica da već drugi film za redom gledate lik koji je mrtav pomalo zatupljujuća, ali kada ju još dodatno zatupite ovakvim detaljima, onda se to pretvara u lakrdiju. Ta njezina nećakinja Imogen (Caitilin Gerard), lik je koji je uveden tek u četvrtom dijelu, a koji je kronološki drugi po redu film iz serijala; dakle, dva filma smještena nakon ovoga, kronološki, uopće ne spominju njezin lik, a onda ju predstavite ovdje kao nositelja istih sposobnosti koje nosi Elsie i to još u gotovo superherojskoj ulozi? Čini se kako je u državi Danskoj nešto doista trulo.

I dok priča pati od očitih manjkavosti, Insidious 4 ipak nudi dovoljno toga da bi vas zadržao do samoga kraja; dapače, čak je i dobar dio fabule doista zanimljiv, ako ne donekle repetitivan (uvijek prisutni maleni, dobri demon koji nesvjesno plaši djecu, a samo se želi igrati je pomalo dosadio), ali daleko je od toga da bi nadomjestio očite nedostatke samog kraja. Elementi horora su odrađeni vrlo profesionalno, donekle čak i zanimljivo, mada ne prelaze neku davno postavljenu ženrovsku, ali i franšiznu granicu. Scenografija svijeta demona kojim Elsie luta (vidi sliku gore) izvedena je vrlo domišljato i simbolično s obzirom da su ključevi lajtmotiv cijelog filma, a dizajneri i kostimografi su se također potrudili oko zatvorenih demona. Njihov tamničar, Key Face, zanimljiv je i jeziv negativac, mnogo jeziviji od one odurne babuskare koja je kroz tri filma toliko izlizana da je prestala proizvoditi šok efekt (pogotovo jer je lik previše sličan opatici iz Prizivanja), a donekle uspješan kao onaj strašni Darth Maul iz prvog filma. Za razliku od nekih ranijih inkarnacija, Key Face kao da ima neku priču iza sebe, kao da ta njegova zloba i sadizam imaju tu neku psihopatsku, morbidnu pozadinu koja objašnjava njegove postupke, mada film nije ni u kojem trenutku išao toliko duboko u analizu, tako da je moguće da je ovo samo moj dojam. Svakako, demonski negativac je jedna od pozitivnih strana ovoga filma, kako konceptualno, tako i vizualno. Horor je kombinacija klasičnih jump scare trenutaka i psihološkog horora utjelovljenog kroz napetost; mahom predvidiv i ne pretjerano inventivan (da, jasno, mračni podrumi, jezive cijevi, demonski zatvori, tajne prostorije, …), ipak solidno odrađuje svoju svrhu i zasigurno će donekle zadovoljiti vaše afinitete, odnosno vašu potrebu za strahom. Iako su demoni kao takvi nakazni, efekti ne čine okosnicu horora u filmu, što je također pohvalno.

Likovi su… pa… kao i likovi u većini visokobudžetnih horor filmova. Imaju smisao, nisu stereotipizirani idioti, ali nemaju neku pretjeranu dubinu. Specs (Leigh Whannell) i Tucker (Angus Sampson) su jednako šarmantni i zabavni kao i u ranijim filmova; njih je uvijek zabavno vidjeti jer zrače jednom autentičnošću kakva se rijetko vidi u filmovima gdje su likovi tek fabularne konture, a ne stvarni ljudi od krvi i mesa. Želio bih istaknuti da, unatoč činjenici da se identično ponašaju od prvoga filma, nisu (još uvijek) dosadili i uspijevaju donijeti dašak originalnosti. S druge strane, Elsie je jedini lik koji ima dramski luk u cijelom serijalu, međutim, dok ovaj film produbljuje njezinu priču, ne miče ju s točke u kojoj je njezin lik ostao tamo negdje u drugom filmu. Iako se njezina priča oblikuje, ona i dalje ostaje na istoj razini dramske razrađenosti kao i ranije; iskreno, doduše, nisam siguran koliko u horor filmu ovakvog kalibra uopće imate prostora (a i potrebe) za nečim takvim. Ostali likovi su, više-manje, nevažni. Recimo da donekle važnije uloge imaju nećakinja Imogen, Elsiein brat Christian te njezini roditelji, mada nitko od njih nema toliko prostora da bi se mogao valjano analizirati izvan onoga što je razvidno iz samog gledanja, tako da, zapravo, nema potrebe da pišem išta o njima jer ne bih napisao ništa što se ne može uočiti prilikom direktnog gledanja filma.

Kao samostalan film, Insidious 4 nije uopće toliko loš, odnosno, pati od onih više-manje standarnih boljki suvremenih, komercijalno-orijentiranih horor filmova, bez da ih prenaglašava ili ističe. Većinom zanimljiva priča, intrigantan negativac i simpatični protagonisti čine osnovu filma čiji su individualni nedostaci (klišejizirani elementi horora, suluda fabularna rješenja, plitki likovi) ipak u jednoj mjeri očekivani i nešto što bismo lakše zanemari da se radi o individualnom naslovu. Ono što je glavni problem ovoga filma je upravo činjenica da je četvrti dio već uhodanog serijala; Insidious 4 je daleko od toga da bude najgori dio u serijalu, ali ni po čemu nije nadišao inovativnost prvoga dijela, kao što to nisu uspjeli uraditi ni drugi, ni diletantski treći dio. Slično kao što je posljednji nastavak serijala Saw,  Jigsaw, objektivno i samostalno izrazito dobar i zanimljiv film, ali kada ste prije toga već pogledali sedam istih (od kojih su neki bili žešća uvreda za inteligenciju), postaje tek jedan prosječno gledljiv i zabavan film koji kopira uspješnu formulu koja je upalila prije mnogo godina; isto tako čini, odnosno u istu zamku upada i Insidious 4 koji se više gubi i utapa u prosječnosti svojih prethodnika nego u svojoj objektivnoj nekvaliteti. U svakom je slučaju ponudio više nego drugi i treći dio.

Ako vas zanima priča i ako su vam se svidjeli raniji dijelovi, svakako pogledajte Insidious 4, ali ako niste fan serijala i ako niste pratili radnju istoga, a tražite dobar horor – onda biste definitivno mogli pogledati i drugamo, jer nije ih teško pronaći.