Recenzija: The Equalizer 2 (2018)
Prvi nastavak u čitavoj karijeri Denzela Washingtona akcijski je triler koji onaj akcijski dio odrađuje maestralno, mada kaska u dinamici, usporen (bes)potrebnim podzapletima.
Datum izlaska: 20. srpnja 2018.
Trajanje: 121 minuta
Žanr: Akcija, triler
Redatelj: Antoine Fuqua
Glavne uloge: Denzel Washington, Pedro Pascal, Melissa Leo, Bill Pullman
Recenzija:
Četiri godine protekle su od premijere prvog filma, koji je, iako adaptacija tv serije iz 80-ih, bio zaslužan za popularizaciju vigilante heroizma na mainstream sceni, uz Johna Wicka. Radi se o prvom nastavku u kojem glumi Denzel Washington, ali i prvom koji u svojoj karijeri režira Antoine Fuqua. “Dvije muhe jednim udarcem”, barem što se tiče filmske trivije koja će se zasigurno naći na nekom od sve popularnijih filmskih pub kvizova.
No, četiri godine čekanja na nastavak akcijskog trilera malo je iznad prosjeka, i sasvim opravdano je očekivati kvalitetu približnu prvijencu. Očekivanja su donekle ispunjena.
Robert McCall je nakon kraja prvog filma etabliran kao tihi zaštitnik i izvršitelj pravde/kazne za male, obične ljude. Vrijeme i dalje provodi čitajući knjige sa popisa pokojne supruge, barem onda kad se ne bavi gore navedenim “hobijem”. Denzelov glumački karakter i “govor pogledom” dolaze do izražaja u scenama kada lošim momcima mora pokazati da nije netko “s kim žele zaratiti”.
Melissa Leo kao Susan, McCallova šefica, i Bill Pullman kao njen suprug Brian, jedini su povratnici iz prvog dijela, koji ovdje imaju značajniju ulogu. Međutim, tu dolazimo do glavne problematike filma, a to je izostanak jasnog fokusa priče. Equalizer 2 je film kojem treba gotovo polovica minutaže kako bi pronašao jasan cilj, ali je i onda prošaran dodatnim podzapletima koji u prve dvije trećine filma nemalo usporavaju gledateljski proces. Dok iščekujemo progresiju misterije Susaninog ubojstva, “ometeni” smo pričom o starcu koji preko stare slike traži svoju sestru, brzinskom kaznom za bogatunčiće silovatelje, te jedinim elementom priče koji se donekle i naplati – mentoriranjem nadarenog mladića uvučenog u svijet bandi. Ashton Sanders (Moonlight) potonju je ulogu odradio sasvim korektno.
Vjerujem kako su navedeni arcovi izgledali dobro na papiru, te su trebali dati efekt slaganja kockica na kraju filma. Međutim, ovo nije tv serija iz ’85-e, već akcijski megahit, a recept za isti je jednostavan – što manje, a efektnije, to bolje.
No, da ne bi sve bilo tako sivo, treba spomenuti do i jednu scenu u kojoj McCall tamani “jadnike” kao kosilica travu, i u bliskoj borbi, uz tajmiranje otpleše svoj krvavi ples. Denzel je poznata holivudska čunka, te je, unatoč većinskim ulogama pozitivaca, daleko najzapamćeniji po ulozi Alonza, korumpiranog gada, ljudskog smeća i sveopćeg šljama, iz ponajboljeg Fuquaina uratka, Dana obuke (Training day). U Equalizeru Denzel (p)ostaje Alonzo, bez šupačkog karaktera, a uz svu vještinu koja dolazi sa karijerom marinca i agenta DIA-a.
Osobno, ne mogu odoliti dobrom finalnom okršaju, kojeg uvelike krasi i mjesto takvog okršaja. Fuqua ovaj put odabire mali gradić, koji, evakuiran i zavučen u olujnu kišu, odiše ugođajem iz western filmova. Antoine je očito još pod dojmom remakea Sedmorice veličanstvenih, u kojem je također surađivao sa Denzelom. Treći čin filma je i najbolji, a počinje nakon što McCall otkrije glavnog masterminda i ekipu ubojica, te u svom stilu označi početak rata – ne njega s njima, već njih s njim.
Iako film uspješno zaokružuje priču Roberta McCalla, čovjeka koji je svojoj pokojnoj supruzi obećao da se neće vratiti onome što radi najbolje, i to obećanje pogazio u ime dobra, vjerojatno ćemo dobiti i 3. dio. Njime bi se mogla fino kompletirati trilogija vigilantizma, kao što očekujem i od Johna Wicka 3.
The Equalizer 2 nije ponovio uspješno balansiran recept prvog filma, ali unatoč scenarističkim manjkavostima, ljubiteljima akcije pruža nekoliko doista maestralnih scena, koje su same po sebi dovoljan razlog odlaska u kino.
Ma to je Denzel, ljudi moji!
