Recenzija: Sicario: Day of the Soldado (2018)

Pogledali smo nastavak hvaljenog trilera Denisa Villeneuvea, Sicario, naslovljen Sicario: Day of the Soldado. I dok mnogi nastavci pate od problema nepotrebnosti ili pada kvalitete, kod ovoga filma to nije bio slučaj, ali daleko od toga da film nije imao svojih specifičnih nedostakaka. Našu recenziju filma pročitajte ispod.

Žanr:

Akcija, krimi, drama

Režija:

Stefano Sollima

Scenarij:

Taylor Sheridan

Glumačka postava:

Benicio del Toro (Alejandro Gillick), Josh Brolin (Matt Graver), Isabela Moner (Isabel Reyes), Jeffrey Donovan (Steve Forsing), Catherine Keener (Cynthia Foards), Matthew Modine (James Riley)

Sinopsis:

Suočena s prilivom islamskih terorista iz Meksika, američka vlada angažira Matta Gravera (Josh Brolin) da riješi problem tako što izazove rat među dominantnim kartelima u Meksiku. U obavljanju tog zadatka pomaže mu Alejandro Gillick (Benicio del Toro), koji pritom sam upada u potencijalno fatalne probleme.

Sicario Denisa Villeneuvea je prije tri godine bio svojevrsna senzacija među trilerima. Film realiziran na visokoj umjetničkoj razini i uz izvanrednog Benicija del Tora u glavnoj muškoj ulozi je autoru ovog članka bio, u narativnom smislu, pomalo dosadan, mada se radi o neosporivo kvalitetnom uratku. Sicario je bio cjelina za sebe. Mučan i brutalan, prikazao je jedan od aspekata surovosti naše realnosti. Sicario: Day of the Soldado je nastavak koji se ne nastavlja na raniju priču, ali prati neke od likova iz prvog dijela u novim, mada pretjerano sličnim okolnostima. Je li nastavak bio potreban? Ne nužno. Je li nastavak dostojan originala? Donekle. Mada, sve to nisu osnovni problemi ovoga filma, koji je u nekim stvarima poentirao u odnosu na originalni dio, dok je u drugima ponudio – ništa nova.

Stefano Sollima je talijanski režiser kojemu je nastavak Sicarija bio tek treći dugometražni uradak; ranije je imao relativni uspjeh s mafijaškim filmom Suburra. Danis Villeneuve, koji je režirao prvi dio, trebao je raditi i na nastavku, ali je morao odustati zbog problema oko rasporeda, s obzirom da je radio na filmu Arrival, a kasnije i na maestralnom Blade Runner 2049. Međutim, izostanak specifične Villeneuveove umjetničke vizije nije toliko oštetio film, s obzirom da je Sollima odradio solidan, ako već ne pomalo dosadan, posao u režijskom smislu. Glavni problem je što film obiluje velikim brojem šablonskih scena toliko viđenih u filmovima ovoga tipa, poput Body of Lies ili komedije(!) War Dogs. Sollima je koristio jako puno totala kako bi prikazivao put, što je tek ponekad kombinirao s dobro koreografiranim akcijskim scenama (poput posljednje scene kada se američki helikopter spušta nasred ceste u Meksiku). Sve ostalo je bilo vrlo poznato, ako već ne iz nekih drugih filmova, onda iz prvog dijela, gdje je Villeneuve ipak vještije realizirao svoju estetsku koncepciju. Sollima generalno nije donio ništa novo u odnosu na prvi dio tako da je u režijsko-tehničkom smislu film odrađen vrlo sigurno, vrlo školski, koristeći provjerene postupke i odjek originalnog Sicarija kako bi zakamuflirao vlastiti nedostatak originalnosti.

Ta neoriginalnost bila je vidljiva i u priči i u likovima. Prva je imala nekoliko varijacija, međutim i dalje se svodila na istu šablonu gdje Graver (Brolin) i Alejandro (del Toro) rade sranja kako bi učinili nešto što ide na ruku američkoj visokoj politici. Ovoga puta to je izazivanje rata između meksičkih kartela kako bi smanjili pritok islamskih terorista koji se kao ilegalni meksički migranti švecraju preko granice; pritom del Toro otima kći (Moner) čelnika jednog od kartela pa se kasnije preruši u američkog “policajca” i spasi tu istu djevojčicu te ju planira vratiti u Meksiko. Naravno, da bi film dobio na napetosti, radnja se zakomplicira, što namjerno, što slučajno, pri čemu je nekoliko momenata bilo napisano vrlo filmski, odnosno isključivo s ciljem da se radnja produžava i održava. U tom je smislu film poentirao u nekoliko stvari. Kao prvo, on je osjetno dinamičniji i time napetiji nego prvi film. Drugo, izgradnja odnosa između Isabel i Alejandra je, iako možda malo nevjerojatna, vrlo lijepo napisana, posebice u dijelu njezina povezivanja s del Torovim likom, odnosno njegovog nadilaženja vlastite željle za osvetom njezinom ocu kako bi ju spasio. I treće, brutalnost i surovost originalne priče dosljedno je provedena i zadržana u nastavku. Ostali djelovi… pa, nije da su loši, nije da ne funkcioniraju, ali naprosto – to su već sve viđeni trenuci i situacije, već viđene replike i zapravo nemate dojam da gledate nešto novo, neovisno što je sve to urađeno vrlo profesionalno i u duhu originala. Slično se desilo Johnu Carpenteru kada je nastavak svog hita Escape from New York preselio u Los Angeles – priča je bila ista, likovi su bili isti, ali upravo tu je ležao problem! Los Angeles djelovao je kao (u Carpenetovom slučaju čak i lošija) kopija New Yorka, isto kao što Day of the Soldado djeluje kao (ne osjetno lošija) kopija Sicarija.

Što se likova tiče, moram priznati da mi je tu uvelike nedostajala karakterizacija koju je svojim redateljskim radom donio Villeneuve. Tamo su likovi bili vrlo realistični, uklopljenu u surovost i brutalnost filma, noseći se s njome svaki na svoj način. Emily Blunt je u svojim emocijama bila izrazito uvjerljiva, dok je del Toro bio naprosto meastralan; Brolin je bio krajnje simpatičan, mada je njegova uloga u prvom dijelu bila prilično sporedna. Ovdje toga značajno nedostaje. S obzirom na to da je akcijska priča bila principijelni aspekt filma, sve je bilo podređeno njoj; dok je Villeneuve dozvolio svojim likovima da oblikuju priču, koja je tako dobila na dubini, ovdje je priča oblikovala likove, koji su tako postali svojevrsne marionete. Del Torov lik djelovao je vrlo šablonski, izgubivši onu psihološku složenost koja nas je tako oduševila ranije, pretvorivši se u klasičnog plaćenika kakvog možemo vidjeti u svakom (iole kvalitetnijem) akcijskom filmu. Ona posebnost koja ga je isticala, koja ga je činila krajnje interesantnim likom čija je psihologija iznijela cijeli film (posebice njegovu brutalnost), ovdje gotovo da i ne postoji, izuzev u scenama kada gradi odnos s Isabel. Brolinov lik je, s druge strane, dobio mnogo više prostora i postao je glavni lik, mada povećanom kvantitetom nije dobio i na kvaliteti. Nije on ništa lošiji, ali kao da je ostao na mjestu. To je, zapravo, glavna zamjerka razvoju likova – nitko od njih se ne miče s mjesta. Ili su predeterminirani u ciklusu nasilja u kojem već egzistiraju, ili se nisu makli s mjesta; u svakom slučaju, razvoja nema.

Kazavši sve ovo, dotaknuo bih se pitanja uspješnosti i funkcionalnosti ovog nastavka per se. U čisto utilitarnom smislu, Day of the Soldado je uspio nastavak. Dobio je, više-manje, dobre kritike i reakcije publike, a donio je i solidnu zaradu za Lionsgate. U umjetničkom smislu? Zapravo i ne. U suštini je to jedan neinspirativan i neoriginalan film koji nastoji od jednog dobrog originalnog uratka napraviti franšizu koja bi trebala donositi novac. Kraj filma mi je bio prilično stupidan, posebice s obzirom na njegov fabularni kontekst, ali i saznanje da Lionsgate već planira treći film. I dok za taj treći film kategorično mogu reći da je apsolutno nepotreban, Day of the Soldado sam po sebi to nije bio. Prvi film nije bio koncipiran da potiče nastavak i nisam siguran da je itko od ekipe imao takvu viziju. Ovaj film nastao je iz meni nepoznatih razloga, mada mi se ne čini da je nastao zato što je Sheridan bio toliko željan ispričati još jednu priču. U tom smislu, on nije nepotreban per se, posebice zato jer nije bio značajno lošiji od originala, međutim, kvaka je u tome što nije bio ni potreban.

Plutajući u limbu vlastite potrebnosti, odnosno svrhovitosti, Sicario: Day of the Soldado je jedan šablonski i školski dobar akcijski triler koji sav svoj uspjeh duguje isključivo prethodniku. Koristeći provjerene tehnike i poznate face, film nadoknađuje nedostatak vlastite originalnosti replicirajući, na jedan vrlo ziheraški način, ono što je jednom već upalilo. Pri tome nije toliko loš, koliko skreće od osnovne umjetničke ideje i dubine prvog filma. Za nijansu bolji kao samostalni film nego kao nastavak, Sicario: Day of the Soldado unatoč svojim pozitivnim stranama ne uspijeva pobjeći od očite prosječnosti i samodostatnosti.