Pretpremijerno smo pogledali najnoviji, šesti nastavak serijala Mission: Impossible – Fallout. Naša recenzija filma Mission: Impossible 6 slijedi u tekstu ispod.

Žanr:

Akcija, avantura, triler

Redatelj:

Christopher McQuarrie

Scenarist:

Christopher McQuarrie

Glumci:

Tom Cruise, Simon Pegg, Ving Rhames, Henry Cavill, Rebecca Ferguson, Sean Harris, Alec Baldwin, Michelle Monaghan, Angela Basset, Vanessa Kirby

Radnja ukratko:

Nedugo nakon hvatanja bivšeg agenta i terorista, Solomona Lanea, Ethan Hunt i njegov tim moraju riješiti problem nestalog plutonija usred nove prijetnje koja lebdi nad cijelim svijetom.

Akcijske filmove je, načelno, vrlo teško recenzirati; naime, koliko god oni bili dobri i tehnički iznad, često nisko, postavljenih kriterija, uglavnom im nedostaje ta jedna umjetnička dimenzija, ili kvaliteta, kako vam drago, što uvelike otežava samo recenziranje. Postavlja se pitanje – kako objektivno evaluirati takav film? Ako izuzmemo Mendesov majstorski Skyfall, teško je pronaći recentn(ij)i akcijski film (jer Mad Max: Fury Road daleko prelazi gabarite žanra) koji je doista oduševio umjetničkom kvalitetom i dubinom; i mada Fallout ne prelazi tu granicu, dolazi joj jako, jako blizu.

Šesti nastavak iz sada već kultnog serijala donosi nam gotovo identičnu formulu kao i ranije, uz izuzetak činjenice da se radi o prvom direktnom nastavku u cijelom serijalu jer, naime, Fallout se direktno nadovezuje na Rogue Nation (2015.) i, uz nekoliko dodataka, prati gotovo iste likove. I dok je prethodni film sam po sebi bio izrazito kvalitetan i zabavan, šesti nastavak je uspio podići ljestvicu još više. Radnja je dobro povezana i zapravo je, što je rijetkost kod akcijskih filmova, jedna koherentna cjelina koja ima glavu i rep. Svaki potez likova ima svoju jasnu svrhu i doprinosi konačnoj priči, svaka manja radnja (a ima ih, doista, puno!) se savršeno uklapa u cjelinu i zapravo odlazite iz kina zadovoljni jer se niste morali zamarati oko glupih ili nelogičnih dijelova priče, koji su u filmovima ovoga tipa izrazito česti. Doista imate dojam da je svijet u opasnosti i film vas uspijeva držati zainteresiranima tokom cijela dva i pol sata, koja prolete puno brže nego biste očekivali.

Sporedni elementi filma su i više nego zadovoljavajući, a posebice humor, koji je doziran s pravom mjerom i koji, za divno čudo, nije isforsiran ili repetitivan. Filmovi ovakvoga tipa, a posebice veliki serijali, često pate od toga da se u jednom trenutku počnu ponavljati ili vrtjeti oko vlastite osi (sjetimo se samo serijala Saw); i dok Fallout ima doista elemenata koji se ponavljaju (tipa već karakteristične samouništavajuće poruke, ili Aleca Baldwina koji ponovo viče na Hunta da mu više ne može čuvati leđa), on ih prezentira u jednom novom ruhu, tvoreći zapravo varijaciju na temu, koja ono što nam je već poznato prezentira na originalan način. Akcijske scene su besprijekorno koreografirane i dok ćete se u nekoliko scena vjerojatno nasmijati nevjerojatnosti, odnosno prenaglašenosti određenih akcijskih elemenata, ne može se ni u kojem trenutku reći da nešto od toga djeluje usiljeno. Scenografi i snimatelji su također odradili dobar posao s odabirom lokacija i kamerom, dajući tako onim urbanim kadrovima potrebnu dozu dinamičnosti, odnosno onim egzotičnijim lokacijama nužnu autentičnost (za ljubitelje video igara, ima nekoliko zanimljivih scena koje je uvelike podsjećaju na izvanredni serijal Uncharted, a koji se lako može opisati kao kombinacija Indiane JonesaNemoguće misije). Ovdje bih još jednom naglasio da obratite pažnju na totale i polutotale eksterijera, koji su izvanredno iskorišteni kako u svojoj statici, tako i u svojoj potencijalnoj (i realiziranoj) dinamici.

Ipak, unatoč visokoj razini tehničke realizacije i dobroj priči, najjači aspekt šestoga filma su njegovi likovi. Svi, od glavnih do sporednih, od protagonista do antagonista, imaju svoju jasnu ulogu i obrađeni su visokom dozom autentičnosti. Ethan Hunt (Tom Cruise) je konačno dobio dozu dramske dubine, isto kao i James Bond u već spomenutom Mendesovom remek-djelu, te je postao čovjek, a ne akcijski junak; dobio je suštinu, dobio je motivaciju i njegova je priča, odnosno njegova kompulzivna potreba da spašava svijet konačno dobila jasan obol kroz Lutherov kratki monolog i (ne)očekivano pojavljivanje Ethanove bivše supruge, Julije (Michelle Monaghan). Naravno, tumačenje i objašnjenje ćete morati otkriti sami, da ne bih otkrivao previše detalja. Slično je urađeno i s Ilsom Faust (Rebecca Ferguson), koja je nadišla ulogu stereotipne “Bondove djevojke” (ili, u ovom slučaju “Huntove djevojke”) u ovom filmu. Luther (Ving Rhames) je jednako šarmantan kao i uvijek, međutim posebno kvalitetan bio je Benji (Simon Pegg), koji je bio pravi scene stealer i čije su scene uvijek bile pravo osvježenje; čak si i njih dvojica, koji su uvijek nekako stajali u pozadini, dobili značajniju ulogu u ovoj priči, kao i prostor za razvoj pa smo tako imali priliku vidjeti Lutherove emotivne trenutke ili Benjija u ulozi akcijskog junaka. Posebna pohvala ide kratkom pojavljivanju Aleca Baldwina u ulozi Alana Hunleyja, koji se doista ne pojavljuje dugo, ali dobije dovoljno prostora da izađe iz svoje šablonske uloge; nažalost, čini se kako je ovo bio Baldwinov oproštaj od serijala.

Henry Cavill i njegovi sada već slavni brkovi su odradili dobar posao i pokazali da je Superman naše generacije doista kvalitetan glumac s potencijalom; koliki je njegov realni dramski potencijal treba tek vidjeti, ali je dokazao da je sposoban za različite tipove uloga te da je jednako uvjerljiv i kao pozitivac i kao negativac. Ono što mi se kod njegovog lika posebno svidjelo bila je njegova psihološka obrada, odnosno usklađenost dosljednosti motivacije njegova lika s njegovom interpretacijom, gdje vidite zapravo koliko se on, isto kao i Solomon Lane (Sean Harris) u prethodnom dijelu, žestoko bori za realizaciju svog cilja. Lane se pojavljuje kao lajtmotiv i u ovom nastavku, mada je njegova uloga mnogo pasivnija. Sporedni negativac u liku Bijele Udovice (Vanessa Kirby) bio je donekle zanimljiv i seksipilan, ali izuzev toga nije ostavio neki trajniji dojam; ruku na srce, nije ni dobio toliko prostora.

Teško je nešto zamjeriti ovome filmu, u smislu pokušaja pronalaska nekih objektivnih pogrešaka. Većina nedostataka su posljedica žanrovskih ograničenja (granična vjerojatnost akcijskih scena, prikladno montiranje scena kako bi odgovarale radnji, a ne obrnuto, …), ali ako idete gledati akcijski film – ne očekujte Tarkovskog; ako to očekujete, onda ga nemojte gledati. Od onih stvari o kojima se može pričati kao o nedostacima, izdvojio bih, kao prvo, glazbu, koja nije bila posebno upečatljiva i koja je na momente bila monotona i repetitivna (uz par zanimljivih muzičkih izuzetaka), a posebno što se tiče prevelikog broja varijacija na glavnu temu serijala, koja se u ovom ili onom obliku provlačila gotovo svakih 20-ak minuta. Scenaristički je bilo nekih nezgrapno izvedenih trenutaka, posebice u otkrivanju glavnog negativca u filmu u sceni koja nije trebala djelovati tako, ali je prilično pokvarila napetost i sumnje koja su prisutne od samog početka, te nekoliko predvidivih, da ne kažem tipskih momenata. Izuzev toga, nema prigovora, nema loše napisanih dijaloga, nema plitkih likova ili dijelova radnje, nema ponavljanja i nadanja da će nostalgija prema ranijim naslovima nadomjestiti nedostatke ovoga – cijeli tim se doista potrudio i na tome im svaka čast!

Mission: Impossible – Fallout je neupitno najbolji dio cijelog serijala i mogu komotno reći da je on za ovaj serijal uradio isto što i Skyfall za Jamesa Bonda. McQuarrie je odradio odličan posao kao redatelj i scenarist, glumci su dali svoj maksimum u ovom filmu, tehnički je film realiziran besprijekorno i to nam je pružilo dva i pol sata čistog užitka i napetosti do samoga kraja. Ovaj film je neupitno jedan od najkvalitetnijih akcijskih filmova u povijesti tog žanra i topla preporuka za sve, čak i za one kojima akcija nije najdraži žanr. I za kraj – ova recenzija će se samouništiti za pet sekundi.

Trailer filma Mission Impossible Fallout možete pogledati ovdje.