Da bismo popunili spisak najiščekivanijih filmova 2018. godine, donosimo vam recenziju filma što smo ga pogledali još na zimu, ali koji je na red za recenziranje došao tek sada. Našu kritiku pričitajte ispod.

Žanr:

Akcija, fantastika, sci-fi

Režija:

Wes Ball

Scenarij: 

T.S. Nowlin (prema romanu Jamesa Dashnera)

Glumačka postava:

Dylan O’Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Walton Goggins, Giancarlo Esposito, Patricia Clarkson, Will Poulter

Sinopsis:

Nakon što tim bude razdvojen, Thomas i ostali pobunjenici moraju prodrijeti u središte organizacije W.C.K.D. kako bi se domogli lijeka za bolest koja prijeti preostalom dijelu čovječanstva.

Kod filmskih nastavaka postoji nepisano pravilo da su nastavci uglavnom lošiji sa svakim sljedećim i tek je nekoliko serijala (Star WarsKum, Toy Story, …) uspjelo demantirati ovo pravilo. Serijal The Maze Runner definitivno ne spada među prethodno navedene iznimke i nekako mi je, iako je serijal imao svoju draž, drago da je završio. Iako je film uveo osjetne promjene u odnosu na izvorni roman, kako knjige nisam čitao, moram reći da nisam siguran je li ovako loš kraj serijala posljedica loše scenarističke adaptacije ili naprosto materijala s kojim se nije moglo bolje baratati. Bilo kako bilo, autor dobrih scenarija za prva dva filma iz serijala, T.S. Nowlin, nije znao kako ponuditi jednoj šarmantnoj priči jednako šarmantan kraj.

Tokom pretprodukcije filma pojavilo se pitanje hoće li se The Death Cure ekranizirati u vidu dva filma (poput Harryja Pottera), međutim Wes Ball je kategorički odbio takvu mogućnost i mislim da je to najbolji potez što ga je mogao napraviti. Prvo, navikli smo da The Maze Runner ispriča svoju priču u jednom filmu i da nas suptilno uvede u drugi film, a drugo, priča doista nije bila dovoljno potentna da se rastegne na dva filma. Radnja, zapravo, dovršava priču na način da prikazuje bijeg imune dijece iz ruku organizacije W.C.K.D. te njihovo subsekventno prodiranje u dobro zaštićenu utvrdu organizacije, koja je zapravo distopijski, futuristički grad pod policijskim satom. Tokom tog bijega i upada dobijemo još nekoliko prikaza postapokaliptičnog svijeta u kojem je bolest uništila civilizaciju, ali i neku vrstu sluma, koji se formirao pred utvrdom. Po ulasku u utvrdu, naravno, praktički sve što može poći po zlu na koncu i pođe po zlu pa se radnja očigledno i nepotrebno rasteže do konačnog happy enda, koji je što očekivan, što predvidiv.

Ball kao redatelj, ipak, nije zakazao. Naime, serijal je započeo kao kombinacija distopije i akcije, međutim kako je priča odmicala, distopijski elementi, mada prisutni, postajali su sve manje važni, dok je akcija počela dominirati. Tako je drugi dio serijala, The Scorch Trials, bio izvrsna kombinacija tih dvaju stilova, koja je Ballu itekako dobro legla. Treći dio je predominantno akcijski film, dok su se distopijski elemnti donekle manifestirali kroz scene u slumu, odnosno kroz dobro odrađenu scenografiju futurističke utvrde. Iako nije Blade Runner, taj aspekt je dobro odrađen i upotpunio je onaj nužni segment filma koji je narativno prilično degradiran. Unatoč toj promjeni, Ball se jako dobro snašao. Znao je naglasiti sve važne aspekte i izvrsno je tempirao dinamiku filma tako da je cijela akcija djelovala jako odmjereno i vrlo precizno posloženo. Niste imali dojam da su ti dijelovi pretjerano usiljeni, niti da je Ball akcijom želio zakamuflirati (ili nadomjestiti) druge nedostatke; dapače, po pitanju ovog posljednjeg, Ball je vrlo (samo)zadovoljno radio s pričom unatoč svim njezinim nedostacima i uspio je, kao režiser, izvući maksimum.

O likovima se nema što pretjerano za reći, s obzirom da treći film ne donosi neke velike novine na tom polju. Svi oni likovi koji su vam se svidjeli od početka svidjet će vam se i ovdje, dok će vam oni koji su bili očigledno iritantni i dalje biti iritantni. Iznimka je jedino Gally (Will Poulter), koji se čudesno vratio nakon što smo svi mislili da je umro u prvom filmu; njegov je lik prošao kroz određenu katarzu i znakovito se promijenio u odnosu na samodopadnog seronju kakvog smo vidjeli ranije, što je odlično prikazano u filmu, pri čemu je posebno dobro odrađena njegova reakcija na opravdano nepovjerenje njegovih bivših drugova. Iako su scenaristi napravili dosta grešaka, Poulterov su lik razvi(ja)li konzistentno i kontinuirano tako da, osim tog malo isusovskog pojavljivanja bez velikog objašnjenja, nema nedostataka ili rupa u njegovoj priči i motivaciji, jer on od samog početka pa sve do kraja čini sve kako bi se iskupio, uključujući i izlaganje svog života kako bi spasio ostale. Poulter je jedan vrlo dinamičan i talentiran glumac, tako da mi je bilo prilično drago vidjeti ga ponovo.

Glavni nedostatak filma bila je sama priča, kao što sam rekao na vrhu. I dok dobar dio filma lijepo teče uz više-manje smislenu radnju, kraj postaje fabularno toliko zbunjujuć i nepotrebno kaotičan da drastičo ruši ukupni dojam samoga filma, ali i cijelog serijala, koji na koncu završava jako – glupo. Osim što pobiju većinu vama simpatičnih likova (i neprežaljenog Newta!), likove iz sluma (poput onog Waltona Gogginsa) tretiraju kao statiste i naprave fabularni bućkuriš na samom kraju, scenaristi su odlučili epilog priče pretvoriti u nekakvu patetičnu (ili melodramsku) odu svim palim borcima i boljoj budućnosti, pri čemu su postigli scenu koja podsjeća na loše teen serije iz 90-ih godina; nedostajalo je samo da se svi okupe, uhvate za ruke i pjevaju “Kumbaja”. Postoji puno stvari u samom kraju koje se nisu trebale dogoditi, a koje su nametnute radi nekakvog nedefiniranog pathosa, kao i puno stvari koje su izvedene na kriv način, pri čemu posebno ističem Teresinu smrt, koja prema onome što je prikazano na filmu uopće nije imala smisla (dapače, mogla se spasiti jedno 616 puta) i nije se trebal dogoditi u konstelaciji događaja kakvi su predstavljeni u scenariju;  s druge strane, ako je njezina smrt bila nužnost per se (a vjerojatno je, jer je rađeno po predlošku), onda je postojalo toliko elegantnijih i ljepših načina na koji je to moglo biti izvedeno. Ovo su samo najočitiji primjeri, ali dosta je takvih scena u vrlo malom vremenskom periodu tako da je njihov cjelokupni intenzitet na koncu prilično jak.

The Maze Runner je bio jedan doista zanimljiv serijal. Prvi dio je bio gotovo pa izvrstan distopijski horor, dok je drugi dio bio jednako tako dobra distopijska akcija. Priča je bila intrigantna, likovi dobro skicirani i realizirani, tako da ste se bez problema mogli pronaći i poistovjetiti s barem jednim od njih i sve je to funkcioniralo kao cjelina. Međutim, kao što to obično bude sa serijalima ovakvog tipa, koji su prije svega komercijalno orijentirani blockbusteri (pa nakon dva filma više nije ni bitno što radite jer ćete ionako ostvariti profit nakon što ste izgradili publiku), kreativna energija se isrcrpi i kako se nastavci nižu, kvaliteta opada. Ovdje je tehnička kvaliteta zadržala određenu razinu, dok je priča patila, mada se i to djelomično može opravdati činjenicom da je sve rađeno po predlošku, tako da je za loš završetak barem donekle kriv i original. No, ono što najviše zamjeram ovome filmu jest to što nije uspio zadržati šarm svojih prethodnika, što je više nego ijedan film iz trilogije prigrlio prosječnost komercijalizacije, izgubivši tako ono što je bila esencija ove priče. Zbog nedostatka tog šarma, ocjena će biti takva kakva će biti, a film kao preporuka ide onima koji su voljeli prve dijelove i onima koji mogu prožvakati prosječan akcijski film; za ostale, film ne nudi previše.