Pretpremijerno smo pogledali dugo očekivani i dugo najavljivani samostalni film o Jokeru, vjerojatno najzloglasnijem stripovskom negativcu ikada. Joaquin Phoenix naslijedio je Heatha Ledgera u ovoj ulozi, a od strane Todda Phillipsa režirani film dobio je i Zlatnog lava na venecijanskoj Mostri! Je li film doista toliko dobar? Pročitajte u našoj kritici!

Žanr:

Krimi, drama, triler

Režija:

Todd Phillips

Scenarij:

Todd Phillips, Scott Silver

Glumačka postava:

Joaquin Phoenix (Arthur Fleck / Joker), Robert De Niro (Murray Franklin), Zazie Beetz (Sophie Dumond), Frances Conroy (Penny Fleck), Brett Cullen (Thomas Wayne)

Sinopsis:

Arthur Fleck (Joaquin Phoenix) je klaun koji ima ambiciju postati uspješni komičar. Arthur Fleck je istovremeno i psihički bolestan te depresivan samotnjak koji živi s psihički bolesnom majkom (Frances Conroy) o kojoj se skrbi. Dok Arthur Fleck pokušava balansirati između stvarnosti i vlastitih maštarija i ambicija, film nam prikazuje moralni i društveni rasap Gothama, čiji je jedini spasitelj Thomas Wayne (Brett Cullen). Priča Arthura Flecka razvija se u kadru tog moralnog raspada, ali i u kadru stripovskog svijeta iz kojega potiče priča o najvećem zlikovcu svih vremena – Jokeru. Kako je Arthur Fleck, neuspjeli klaun i još manje uspjeli komičar postao najveći među najgorima?

Moram priznati da je ovo jedan od filmova kojima sam se, ove godine, najviše radovao; kad bolje razmislim, možda sam se upravo njemu najviše radovao. Naime, za one koji malo bolje poznaju izdavačku politiku DC Comicsa, znaju da su njihove tzv. “Elseworlds” priče često mnogo zanimljivije, mnogo hrabrije i mnogo kvalitetnije od onih iz glavnog kontinuiteta. Kada je Joker inicijalno najavljen, najavljen je upravo kao filmska varijanta “Elseworlds” priče, koja bi egzistirala unutar šireg filmskog univerzuma, ali izvan glavnog kontinuiteta DCEU-ja. I to me obradovalo. Onda sam čuo da će Scorsese producirati (možda i režirati?) film, ali to je na koncu propalo, međutim Marty Scorsese je na kraju bio prisutan u ovom filmu više nego što bi bio da ga je on sam režirao, tako da je i taj dio očekivanja ispunjen. Na kraju – Joaquin Phoenix! Kada saberete te tri stvari, ovom starom ljubitelju DC-ja je srce zatitralo kao malenom dječaku i nakon odlaska na pretpremijeru – to srce je na mjestu, zadovoljno, oduševljeno i pod snažnim dojmom.

Todda Phillipsa znamo kao redatelja više-manje uspješnog serijala Mamurluk – prvi dio je bio genijalan, drugi je prolazio, a treći je bio grozan, al’ hajde, progledali smo im kroz prste na osnovu šarma – ali izvan toga, čovjek je napravio nekoliko loših do solidno dobrih komedija i to je, otprilike, to. Inicijalne najave da će film režirati i producirati Scorsese ubrzo su se pokazale kao tračevi, međutim Phillips je rekao kako će njegov film biti temeljen na ranim Martyjevim radovima, među kojima je posebno istaknuo kultnog Taksista (1976.), Razjarenog bika (1980.) i podcijenjenog Kralja komedije (1983.). Iskreno sam se pitao kako će to izgledati – Scorsese je ne samo poseban i jedinstven, već i vrlo težak redatelj za imitirati – ali Joker je na kraju balade imao sve ono što bi jedan film Martina Scorseseja imao da ga je radio Scorsese osobno. Phillips je uspio uhvatiti ugođaj njegovih filmova, uspio je realizirati njegove kadrove i pogoditi Zeitgeist tih filmova (radnja je smještena 1981.) te stvoriti film koji je hommage Scorseseju, a opet originalno Phillipsovo djelo. Iako je prepun pastiša, Joker je originalan i ni u kojem trenutku ne ostavlja dojam da je Phillips išao kopirati Scorseseja, a to je možda baš zato što je sastavljen od elemenata više filmova, koji su u svojoj esenciji dosta različiti (Taksist i Kralj komedije nešto manje, ali Razjareni bik svakako), a čije je fragmente Phillips skladno složio u cjelinu, koju je, naravno, oblikovao po svojoj viziji. Phillips je pokazao doista iznenađujuće umijeće i napravio film kojim je ne samo izašao iz žanrovskih gabarita u kojima je dobro obitavao (komedije ima i u ovom filmu, ali je ona doista zanemariva u cjelokupnom kontekstu), već i demonstrirao zavidnu kvalitetu koja vas nagne da poželite još ovakvih njegovih uradaka. Ako je ovako dobro odradio ovako složen film, onda Phillips može još puno toga. Sve u svemu, režija je bila apsolutno besprijekorna i to je ona prva stavka koja je film kao cjelinu uzdigla na zavidnu razinu.

Druga bitna stavka je scenarij. Ne znam koliko je toga tokom snimanja mijenjano i koliko je toga improvizirano, ali priča i scenarij što su ga zajednički napisali Todd Phillips i Scott Silver su jezivo impresivni. Mislim, ako polazite od činjenice da radite originalni, stand-alone film o Jokeru, liku s uskoro 100 godina tradicije, nekoliko ekranizacija i renomeom čije bi uništavanje na vas poslalo hordu bijesnih fanboyja, onda znate da imate jebački posao za odraditi. To nije lagana stvar, niti malo. Međutim, kao što je Phillipsu uspjelo napraviti “Martyjev film” koji nije Martyjev, tako mu je uspjelo napraviti i priču o Jokeru koja je istovremeno i originalna, ali i dosljedna liku o kojem govori. Phillips nije odlučio adaptirati nijednu stripovsku priču – iako su utjecaji nekih vidljivi, a ponajviše one iz stripa The Killing Joke – ali ovaj film i dalje djeluje kao da je izvučen iz jedne ili više stripovskih verzija Jokera. I tu leži ključ autentičnosti koju ovaj film ima. Odnosno, činjenice da je Phillips uspio iskombinirati svoj mračni i naglašeno realistični redateljski pristup s atmosferom stripova iz kojih je Joker proizašao. U tom strukturalnom pogledu, scenarij je zasebno jedno maleno remek-djelo koje komotno može poslužiti kao osnova za jedan strip, ali i kakvo konkretno literarno ostvarenje s fokusom na karakternoj studiji Jokera. Pred par godina, Logan je bio prvi stripovski film nominiran za scenarističkog Oscara i to se slavila kao senzacija. Logan je bio i ostao maestralan uradak, ali ne mogu se oteti dojmu da bi se Joker dogodine mogao naći na popisu kandidata za Oscara za najbolji originalni (vjerojatno, op.a.) scenarij i da bi, ovisno o konkurenciji, mogao imati jako dobre šanse.

Osim te autentičnosti, scenarij ima jednu doista dobru i još bolje razrađenu priču. Osim što je autentična, ta priča je zanimljiva, napeta, pogađa u bit i besprijekorno je strukturirana. Ne pati ni od kakvih nedostataka u smislu kohezije i narativne strukture, nema dijelova koji su ostali nerazjašnjeni ili nepotrebni – sve se, naprosto, slaže kao slagalica. Svaki aspekt je dobio adekvatnu minutažu i u kontekstu kompletne priče o propasti i kaotičnom usponu Arthura Flecka, on figurira kao esencijalan element. Rijetko koji scenarij uspije postići takav kompozicijski sklad – koji se prenosi i na dijaloge! – i upravo zbog toga treba skinuti kapu Phillipsu i Silveru. Moram naglasiti i činjenicu da film započinje prilično usporeno, odnosno da se priča gradi korak po korak i da naracija u tom jednom metanarativnom kontekstu prati krahiranje psihe Arthura Flecka. Priča je, što je isto doista kompleksna stvar za prenijeti na papir, refleksija psihičkog stanja glavnog lika, a to je dodatna pohvala kako scenariju, tako i režiji Todda Phillipsa. Primijetit ćete točno kako sama radnja degradira, kako se Arthurov interni, mentalni kaos reflektira na eskalaciju kaosa u Gothamu i u društvu, ali ne na način da je interno posljedica eksternog (što je puno lakše za napisati i prezentirati), već tako da je eksterno simbolička i metanarativna refleksija onog internog. Uz to, priča ima i poantu, ima i svoj dublji smisao, ali o tome nešto kasnije u tekstu.

Što se tiče ostalih tehničkih aspekata, mogu samo ponoviti riječi pohvale iz dosadašnjeg dijela teksta. Joker je u tehničkom smislu apsolutno besprijekoran, a to se odnosi na baš sve elemente filma. Arthurovi kostimi kroz film su genijalni, a onome tko je smislio šminku i konačni izgled ovoga Jokera treba pružiti ruku jer, opet, uspjeli su u moru poznatoga i sigurnoga napraviti nešto novo i originalno. Majstorski posao odradili su i snimatelji, koji su nam pružili seriju izvanrednih kadrova koji se protežu kroz cijeli film i krasno nadopunjuju atmosferu i psihologičnost filma; ovdje treba pohvaliti i scenografe, koji su jako dobro odabrali lokacije i izradili interijere (posebno me se dojmila Phillipsova verzija slavnog Arkhama, koji je genijalno uklopljen u arhitekturu New Yorka, ali i one stepenice i svaki kadar na njima). Za kraj bih pohvalio i ekipu zaduženu za zvuk te odabir glazbe, koji je bio toliko važan za ovu karakternu studiju, ali i originalnu glazbu Islanđanke Hildur Guðnadóttir, koju bi volio vidjeti na popisu kandidata za Oscara, pogotovo nakon one travestije od kandidata (i dobitnika!) od prošle godine.

Joker je, prije svega, jedna mračna karakterna studija. To je film koji dubinski studira, analizira i prezentira priču o jednom potpunom anonimcu kojemu je splet okolnosti dodijelio ime Arthur Fleck, ali čija nepoznanica, čiji misterij ostaje postojan unatoč svim otkrivenim elementima. Priča o Jokeru, kao što smo rekli, pričana je u nekoliko navrata i unatoč različitim verzijama, kanonska priča je još uvijek (vidjet ćemo što će Johns napraviti sa stripom The Three Jokers) ta da se o Jokeru, zapravo, ne zna ništa. On je anonimac s poznatom pričom, ali što je bilo prije te poznate priče je potpuna nepoznanica; čak je i Alan Moore u svom kultnom The Killing Joke, koji sadrži jednu od najpoznatijih geneza ovoga lika, ostavio svog lika bez imena i prezimena. Phillipsov Joker, zanimljivo, ima ime i prezime. Ima adresu, ima zanimanje, ima majku, nema oca (al’ dobro, ne može sve!) i zapravo uopće nije neki anonimac kao što je Joker bio. Međutim, to je samo površna priča, to je samo ono što je Phillips želio da vjerujemo jer kako se ova studija razvija, otkrivamo zapravo da je Phillips u svom pristupu bio mnogo više dosljedan kanonu nego što je dao naslutiti. Naime, Arthurova prošlost, ispunjena psihičkim poremećajima, zlostavljanjem i jednom zanimljivom riječju – “Unknown” – otkriva da je taj predstavljeni, upoznati i poznati Arthur samo još jedna maska, samo još jedan alter ego lika čiji bi pravi identitet po mišljenju autora ovoga teksta trebao vječno ostati tajna. Arthur Fleck jest Joker, odnosno, on to postaje, ali taj Joker nije Arthur Fleck, jer Arthur Fleck je konstrukt jedne lude žene, jedne tragične priče i nekoliko birokratskih dokumenata pomoću kojih je “Unknown” dobio nekakav identitet, ali identitet koji o njemu ne govori ništa. Za mene osobno, to otkriće i taj kopernikanski obrat je odraz čistog genija sa strane Todda Phillipsa, koji je pokazao da je izrazito dobro istražio svoje temelje, da je izrazito dobro upoznao svog lika i da je jako dobro znao što radi.

U studiji nastanka Jokera, Phillips se nije libio ići dublje nego itko dosad. Ne računajući Romera, čiji je Joker produkt jednog drugog, jednog šarenijeg vremena, sva tri prethodna filmska Jokera nisu išla ovako duboko. Burton i Nicholson su prezentirali jednu stripovsku verziju, koja je Jokerovo ludilo objašnjavala nesrećom s toksičnim otpadom, bliska tomu bila je i ona travestija koju je tumačio Jared Leto, a za koju bi najbolje bilo da ju nikada nismo vidjeli, tako da ćemo se u ostatku teksta praviti da je nije nikada ni bilo. Nolan i Ledger jesu ušli duboko u Jokeru psihu, ali problem je u tome što je ta dubina bila više vidljiva tokom njihove pripreme i razrade samoga lika, nego na samom platnu; Ledgerov Joker otkriva dijelove dubokih ožiljaka na svojoj psihi, ali njegovi konfuzni odgovori o svojoj prošlosti (koji su stripovska refleksija na Jokerovu želju da njegova pozadina bude pitanje s više ponuđenih odgovora) onemogućili su nama, kao gledateljima, da vidimo onu dubinu u koju je Ledger ulazio dok se pripremao. Mi smo vidjeli njezine posljedice, ali ne i njezine uzroke. Phillips je prvi odlučio pozabaviti se uzrocima, a ti su uzroci jednako teški kao što smo i mislili, ako ne i teži. Moram priznati da je u tom pogledu – dakle, posvećenost razradi i studiji lika – Joker nadvisio sve stripovske filmove dosad, ali je istovremeno stao uz bok karakternim studijama van toga žanra, poput one Travisa Bicklea iz Taksista, Jakea LaMotte iz Razjarenog bika, Brandona Sullivana iz Srama ili Daniela Plainviewa iz Bit će krvi. U tom je kontekstu Joker nadišao vlastite žanrovske gabarite i postao respektabilna, hvalevrijedna i povijesno važna karakterna studija koja je demonstrirala da se jednom u svojoj suštini fiktivnom liku (naravno, svaki je filmski lik fiktivan, ali Joker je zbog svoje stripovske povijesti dvostruko fiktivan u ovome smislu, za razliku od ranije navedenih, koji su fiktivni samo u kontekstu filmova u kojima obitavaju) može pristupiti jezivo realistično. Ta karakterna studija je, kao i sama priča, odrađena maestralno, prateći jedan logičan slijed događaja koji su od već krahirane psihe psihički bolesnog Arthura Flecka stvorile psihu Jokera. Svi događaji koji dovode do toga su izvanredno prikazani (neću spojlati, ne brinite!), a na to se, naravno, nadovezuje i ona metanarativna refleksija na vanjske događaje, posljedica kojih Joker, na koncu, ipak nije. Mislim, istina, on jest posljedica društvenog nemara, ali nije direktna refleksija onoga što se događa u Gothamu, jer, kako on sam kaže kada se obrati Murrayju Franklinu – “Ja ne zastupam ništa“.

Sada, konačno, dolazimo do glumačke postave, pri čemu je cijelu pozornost ovoga filma oduzeo neponovljivi Joaquin Phoenix. Cesar Romero je bio Joker mnogo prije nego što sam ja uopće bio u planu. Jack Nicholson je nekoliko godina “stariji” od mene, dok sam u vrijeme kada je Heath Ledger biran za Jokera još uvijek bio dovoljno klinac da bi se ozbiljno bavio kastingom. Moj “prvi” Joker, čiji sam kasting ozbiljno pratio, bio je Jared Leto i, ravnajući se njegovom realnom kvalitetom, imao sam vrlo visoka očekivanja. Međutim, Jared Leto nikada nije glumio Jokera pa o mom razočarenju nećemo govoriti na ovom mjestu. Opečen ranijim iskustvom, svoje oduševljenje činjenicom da je Phoenix konačno pristao doći u “svijet stripa” i to baš u ulozi legendarnog Jokera sam nastojao ograničiti, čisto zato što nisam točno znao kako će film pristupiti liku, jer upravo je taj pristup već ubio jednog Jokera dosad. Međutim, kada sam malo bolje porazmislio i prisjetio se da Phoenix bira samo one uloge koje će odgovarati njegovom talentu – zahtjevnošću, ali i pristupom – malo sam se umirio i ponovo počeo radovati. I nisam pogriješio. Mislim da ne postoji superlativ kojim bih mogao nahvaliti ovu interpretaciju, mislim da ne postoji izraz kojim bi se mogla opisati savršenost ove interpretacije i talent Joaquina Phoenixa, glumca za kog smo već odavno znali da je jedan od najvećih, ali koji je s Jokerom taj status ne samo potvrdio, već i zacementirao. Glumac vas uspije oduševiti onda kada povjerujete njegovoj interpretaciji, kada vas uvjeri da ta gluma, zapravo nije gluma, iako ste svjesni da jest. Phoenix je to uspio, ali na jedan tako perfektan, pedantan i sveobuhvatan način da doista možete reći, kao za malo koju ulogu u povijesti filma, da imate dojam da ona nije odglumljena, nego da su doista snimali tog edipovskog, psihički nestabilnog, depresivnog čudaka i promatrali ga kako postaje potpuni manijak. Kada shvatite da je to zapravo Joaquin Phoenix, iako ste svjesni te činjenice, ali kada shvatite da Joaquin Phoenix nije taj luđak kog glumi, tek onda vas pogodi koliko je to sve dobro, koliko je truda i talenta uloženo u ovu ulogu. Joker će obilježiti karijeru Joaquina Phoenixa, u to nema sumnje, ali mislim da mogu biti odvažan da će se uloga pamtiti i u povijesti kao jedna od najposvećenijih, najautentičnijih i najboljih filmskih interpretacija ikada.

Sigurno će vas zanimati je li Phoenix najbolji Joker dosad i je li uspio nadvisiti Ledgera. Jest. Joaquin Phoenix je bez ikakve dileme najbolji filmski Joker dosad, a ovo vam govorim ja – koji sam volio svu trojicu ranijih (šteta što Leto nikada nije uspio odglumiti svog Jokera). Međutim, jednako kao i Romero, i Nicholson, i Ledger prije njega, Phoenix je ovoj ulozi dao nešto svoje, on ju je učio svojom kao i svi njegovi prethodnici tako da je i ona, iako se radi o istom liku, različita od svih drugih. Ono u čemu Phoenix prednjači je dubina istraživanja lika, sveobuhvatnost i složenost interpretacije te posvećenost interpretaciji, gdje nadilazi čak i Ledgera, mada je potonji imao taj “hendikep” da je Nolan radio drugačiji tip filma, o čemu sam već govorio ranije u tekstu. Ali, zato je ovaj Joker najbolji, zato je Joaquin Phoenix najbolji i zato je tako poseban. I upravo zato zaslužuje tog jebenog Oscara, nakon svih uloga, a Joker zaslužuje biti jedini fiktivni lik u povijesti za čiju su interpretaciju glumci čak u dva različita navrata dobivali Oscara, jer upravo nam je Joker omogućio dvije od najboljih i najposebnijih filmskih interpretacija ikada. Za kraj ovoga pasusa, napomenuo bih da su pokojni Ledger i Phoenix bili jako dobri i bliski prijatelji te da bi, kako je jedan od korisnika IMDb-ja napisao, Ledger sigurno bio ponosan na svog prijatelja što ga je uspio nadvisiti.

Ostali glumci i likovi su na kvalitativnoj razini ostatka filma, pri čemu bi posebno nahvalio Phillipsovu interpretaciju i razradu likova Penny Fleck, Murrayja Franklina i Thomasa Waynea. Frances Conroy je bila svojevrsni scene-stealer u ovome filmu, a njezina interpretacija potpuno deludirane majke Arthura Flecka bila je doista impresivna te je bila izvanredno narativno uklopljena u priču o destrukciji psihe njezina sina. Legendarni Robert De Niro odao je počast samome sebi iz filma Kralj komedije (mada u obrnutoj ulozi, ovdje) kroz lik televizijskog voditelja Murrayja Franklina, koji je zapravo simbolična refleksija svega onoga protiv čega se Arthurova psiha inherentno bori, ali što ju istovremeno i uništava. Franklin je Arthurov uzor, Arthur želi biti on, želi biti “njegov” u tom nekom simboličnom smislu, ali se, kao i mnoge stvari u njegovom životu, i on pokazuje kao laž, kao fasada koja lako krahira, čak i u vizuri osobe koja joj se divila. U ulozi koju je trebao igrati Alec Baldwin, Brett Cullen se snašao sjajno i sada sam, nakon gledanja filma, prilično siguran da je bio bolji izbor; ne mogu se oteti dojmu da bi Baldwin, ili barem ono što on predstavlja izvan filma, donekle karikirao ovu ulogu i da bi ona više bila ironična interpretacija nekakvog trumpovskog ili džonsonovskog političara nego ovako ozbiljna i upravo zbog toga stravična interpretacija kakvu je donio Cullen. Ovdje moram pohvaliti i činjenicu da je Phillips izvanredno uklopio genezu Batmana, odnosno ubojstvo Thomasa i Marthe Wayne, u priču o genezi Jokera – još jedan dokaz njegove genijalne vizije – ali kako se to točno odvilo, otkrijte sami.

Svi ostali likovi, uključujući i simpatičnu Zazie Beetz, bili su odlično uklopljeni u narativni kontekst filma, ali nemaju neku značajnu ulogu pa vas neću još i njima zamarati, s obzirom da sam se već raspisao kao da ovo do sutra moram predati profesoru za ocjenu.

Prije samoga kraja, trebalo bi prokomentirati i socijalni kontekst ovoga filma, odnosno njegovu poantu. Iako njegova umjetnička vrijednost dominira i predstavlja njegov sukus, Joker je izrazito angažiran film koji koristi metaforu Gothama, inače poznatog kao jako korumpiranog grada prepunog kriminalaca, za prikaz aktualne društvene situacije, ili barem one društvene situacije prema kojoj idemo. Phillips je na nekoliko razina strukturirao svoj socijalni komentar u filmu – od simbolike nakupljenog smeća pa do “jedine nade” u vidu Thomasa Waynea – međutim sve se to svodi na opću poruku o moralnoj degradaciji suvremenog društva koja pokazuje neosjetljivost prema individualcu, ukoliko taj individualac ne posjeduje neki vid moći, a taj vid je najčešće – novac. Iako ovo nije direktan bunt potlačenog proletarijata protiv robovlasničkih kapitalista, taj marksistički element klasne borbe (koji, doduše, u filmu nije isključivo materijalni, već i statusni, moralni, humanistički, itd.) snažno je prisutan u skiciranom buntu “klaunova”, kako Thomas Wayne u jednom trenutku naziva izgrednike, protiv elite. Međutim, dok Arthur osobno nema takvih ambicija i on ne zastupa nikakav politički ili ideološki stav (vidi gore), što je Phillips odlično napravio – centralni lik filma, koji iznosi i internu i eksternu radnju, zapravo ne zastupa ideologiju tog istog filma te je tako depolitiziran i pretvoren u čisto umjetničku kreaciju – centralna premisa tog robinhudovskog bunta vrti se upravo oko njega, jer upravo on, što nije htio, postaje simbol borbe. Ovdje je Phillips iskoristio koncept sličan genijalnoj seriji Gotham, gdje je lik Jokera također iskorišten kao društveni simbol, s tim da postoje neke očite razlike u pristupu, ali one nisu trenutno važne. Joker tako u svom individualističkom buntu i ludilu postaje kolektivistički simbol pobune, što su mnogi kritičari protumačili kao glorifikaciju nasilja, odnosno kao da film šalje poruku svim onima koji se osjećaju potlačeno da je opravdano ubijati. Međutim, to je, zapravo, isti onaj propagandni spin kojeg film kritizira, a kroz ovu naizglednu glorifikaciju nasilja, Phillips nas samo upozorava na našu stvarnost, ali i našu budućnost te nam, redukcijom argumenta do najapsurdnijeg mogućeg kaosa, govori da trebamo učiniti sve da to izbjegnemo. On ne glorificira nasilje, on ga ne opravdava, on je, dapače, tako oštro protiv njega da to kriči kroz praktički cijeli film, ali ta (auto)ironična glorifikacija je metoda koju je on iskoristio da nam ukaže na problem. Mislim, budimo iskreni (a ne kao licemjerni američki kritičari), da je direktno osudio to nasilje u filmu – film bi bio dosadan.

U tom kontekstu, Joker je gotovo jednako važan i jednako kultan kao Scorseseov Taksist, neponovljivo remek-djelo o borbi Travisa Bicklea protiv korumpiranog društva. Taksist Travis je bio sam protiv svih, on je simbol individualističke borbe u realnosti u kojoj je obitavao, isto kao što i Joker to postaje, međutim temeljna je razlika ta što su Jokerove metode i konačni razvoj njegova lika inherentno zločinački obojeni, dok je Travis zaslužio svoju etiketu (anti)junaka. Uz Taksista, Joker spada i u one revolucionarno-idealističke filmove poput V for Vendetta ili Watchmen, koji prikazuju borbu pojedinca ili pojedinaca protiv inherentno nepravednog i korumpiranog sustava, odnosno u skupinu onih filmova koji ističu i naglašavaju potrebu za humanističkim idealizmom u vremenu moralnog rasapa i elitizacije svih sfera društva.

Iako sam ispisao tone teksta, moram reći da su još neki aspekti – posebice u kontekstu likova i režije – ostali nespomenuti, ali ta otkrića i zaključke prepuštam vama. Ono što ja na ovom mjestu mogu reći jest da je Joker neupitno jedan od zasad najboljih filmova XXI. stoljeća i snažan kandidat za film godine. To je film koji zaslužuje svaku nagradu koju dobije, ako već ne zbog snažnog socijalnog konteksta, onda zbog prezentirane genijalnosti Todda Phillipsa i vanzemaljski dobre interpretacije Joaquina Phoenixa, koje su zajedno ne samo otvorile put ka snažnoj redefiniciji stripovskih filmova, već i stvorile remek-djelo o kojem će se pričati desetljećima. Joker će neupitno steći kultni status, ali uz to će ostati i trajno mjerilo kvalitete. Uz izuzetak Nolanove trilogije (i to primarno zbog Viteza tame) te moooooožda(!!!) Logana, nijedan stripovski film što su ga izbacili bilo DC, bilo Marvel ne može se niti približno mjeriti s kvalitetom i umjetničkom sofisticiranošću ovog filma. Ovaj film je, naprosto, jedinstveno iskustvo koje vas neće ostaviti ravnodušnima, a ako ste iole zreo gledatelj koji ne očekuje superherojski film (dapače, u filmu uopće nema heroja) ili one dječje igrarije na koje nas je navikao Marvel, onda ćete, kao i ja, biti oduševljeni. Film nudi toliko toga, Phillips i Phoenix su izbili sami sebe iz svojih cipela da realiziraju ovaj projekt i u tome su uspjeli točno onako kako su zamislili i kako su nam najavili da će napraviti i na tome im, kao i ostatku ekipe, svaka čast. Meni je bila čast što sam imao priliku gledati ovaj film i čast što sam doživio jedno ovakvo umjetničko djelo koje je od jednog komercijalnog žanra napravilo remek-djelo kao nijedan film prije njega. On je mračan, on je depresivan, ali napeta priča i misterij koji gradi vas toliku uvuku u taj mračni Gotham da ne možete, a da se ne divite tom svijetu i tom ambijentu. Naprosto – predivno!

Joker je jedinstven, Joker je maestralan, Joker je neponovljiv. On je naprosto – savršen!