Stigao je konačno i Birds of Prey, svojevrsni nastavak neuspješnog Suicide Squada i posljednji istinski ostatak propalog Snyderovog DCEU-a. Film je nastojao napraviti otklon od svog neuspješnog prethodnika i etablirati se kao samostalni, emancipirani film, a je li u tome uspio – pročitajte, dakako, u našem tekstu!

Žanr:

Akcija, avantura, krimi

Režija:

Cathy Yan

Scenarij:

Christina Hodson

Glavne uloge:

Margot Robbie (Harleen Quinzel / Harley Quinn), Ewan McGregor (Roman Sionis / Black Mask), Rosie Perez (Renee Montoya), Mary Elizabeth Winstead (Helena Bertinelli / Huntress), Jurnee Smollett-Bell (Dinah Lance / Black Canary), Chris Messina (Victor Zsasz), Ella Jay Basco (Cassandra Cain)

Sinopsis:

Nakon prekida s Jokerom, superzlikovka Harley Quinn pokušava pronaći svoje mjesto u Gothamu, samo da bi se na kraju pridružila atipičnom ženskom timu kako bi zajedno spasile djevojčicu Cassandru Cain od manijakalnog sadista Romana Sionisa i njegovog odanog lakeja, Victora Zsasza.

Iako je, ne toliko iznenađujuće, postao prvi DCEU film s Oscarom (najbolja šminka i frizura), Suicide Squad je svojedobno bio promašaj na gotovo svim poljima. Iako naslovna skupina zlikovaca uživa priličan ugled u stripovskom svijetu, Ayerova filmska priča koja je djelovala kao nekakav loš pokušaj imitacije 80-ih na lošem tripu nije niti približno dostigla stripovski renome te iste skupine. Priča je bila donekle probavljiva, kulisa vrlo psihodelična, a glumačke interpretacije mahom bezlične (npr. Rick Flag, Killer Croc) ili katastrofalne (Joker), uz tek poneki izuzetak (Amanda Waller i Harley Quinn). Kako su producenti i namjeravali, Harley Quinn je bila nositelj tog filma i lik koji je ostvario najveću popularnost, a interpretacija Margot Robbie je, unatoč lošim kritikama samog filma, naišla na brojne pohvale. Iako moram priznati da mi se Ayerova verzija lika nije svidjela ni vizualno, ni karakterno – Robbie je odradila doista uvjerljiv posao i najavila potencijalno kvalitetan razvoj ovog lika u kasnijim filmovima.

Iako se puno pričalo o potencijalnim filmovima s Harley Quinn – jer Warner Bros. su htjeli iskoristiti popularnost lika pa nakrcati stotine filmova – na kraju su otpali gotovo svi projekti, osim Birds of Prey, koji je najavljen kao feministički film u kojem se Harley Quinn emancipira kao samostalna zlikovka, a ne Jokerov privjesak. Cathy Yan, koja iza sebe nije imala nijedan poznati uradak, najavljena je kao redateljica, dok je scenarij pisala Christina Hodson, koja je ranije oduševila scenarijem filma Bumblebee, a trenutno radi na scenariju za Flash. Što se redateljice tiče, moram reći da sam bio uvjeren da bi i onaj majmunčić u prsluku s činelama mogao odraditi bolji posao od Ayera, dok sam po pitanju scenarija bio prilično optimističan.

No, kako je to sve ispalo? Režijski, film je bio (ne)očekivano konvencionalan, u smislu da je ludilu samog materijala pristupio na vrlo šablonski i neinventivan način. Ovaj film nudio je dosta prostora za istraživanje, međutim Yan nije uspjela kapitalizirati na tome, što implicira da su Warneri, možda, trebali naći nekog iskusnijeg da odradi ovaj film. Iako je bilo nekoliko prilično bizarnih odluka (scena u kojoj Harley neobjašnjivo imitira Marilyn Monroe ili onih par bizarnih halucinogeno-psihodeličnih kadrova s konstantnim rezovima i zbunjujućom montažom), Yanova je u svojoj neinventivnosti ipak bila kompaktnija od Ayera, koji se, želeći biti lud, i kul, i fora, i otkačen, i naprosto vau, naprosto – pogubio. Međutim, ispostavilo se da neiskorišteni potencijal u režijskom smislu nije toliki problem u odnosu na priču.

Za razliku od scenarija za Bumblebeeja, koji je bio kompletan i neočekivano dobar od prve do zadnje rečenice, ovaj je scenarij bio vrlo upitan u svakom smislu. Prvo, priča je vrlo plitka, vrlo banalna i zapravo se ne čini, ni nakon nešto dublje analize, da ona ima neki konkretan smisao. Sve se vrti oko neke tobožnje emancipacije Harley Quinn kao ženskog lika, u čemu joj pomaže taj sklepani tim “Charliejevih anđela”, mada sve to izgleda traljavo, nabacano i nepovezano. Iako je nelinearna naracija bila zanimljiv odabir koji je dobro reflektirao nepouzdanost Harley Quinn kao naratora (film je ispripovijedan u prvom licu, a je pripovjedač, dakako, nepouzdan i to više nego što je uobičajeno), prekidi narativnog kontinuiteta nisu uvijek izvedeni i stavljeni na pravim mjestima, tako da su skokovi znali djelovati zbunjujuće i odvraćali bi od glavne radnje pa bi se u trenutku povratka s čuđenjem prisjećali da ste tu zapravo bili cijelo vrijeme. Osim narativnih problema, scenarij je imao vrlo upitnih dijaloga i činilo se kao da je pisan za djecu u dobi od 12 do 15 godina, a ne za svu publiku. Cijeli film ima atmosferu i ambijent nekakve pretpubertetske akcije koja bi trebala zadovoljiti samo onu publiku kojoj su 163 udarca čekićem u međunožje za redom vrhunac akcijskog humora.

Stil je općenito bio jako problematičan u ovom filmu. On se cijelo vrijeme trudio biti nekakav snažan, ženski film, ali nije uspio izaći iz kalupa vlastite nezrelosti, toliko da čak i Ayerov Suicide Squad (ako uklonite onu štetočinu u vidu Letovog Jokera) djelovao kao smisleno komponirana cjelina s jasnom vizijom i idejom u odnosu na ovaj bućkuriš. Letjele su glave, zubi, testisi su se povlačili natrag u unutrašnjost organizma, bilo je krvi, eksplozija koje to i jesu i koje to nisu, ali film se nikako nije uspijevao maknuti s te točke, iako se vraški trudio da izađe iz vlastitog kalupa. I to je, zapravo, najveći konkretni problem ovoga filma, ali je on u konačnoj vizuri toliko velik da je film učinio – barem bilo kome starijem od 15 – ne samo nezanimljivim, plitkim i dosadnim, već i jako lošim.

Od tehničkih aspekata koji su bili dobri, izdvojio bih jako dobru šminku i frizure, nekoliko interesantnih scenografskih rješenja (iako, CGI je na trenutke bio previše umjetan i očit), jako kvalitetno koreografirane scene borbe te jako dobru glazbu, bilo da se radi o odabranim kompozicijama, bilo da se radi o originalnim numerama Daniela Pembertona. Sve ostalo – ispod prosjeka. Debelo.

Scenaristički su se problemi, naravno, odrazili i na likove. Ovaj film je film o ženama. Koliko je on feministički ili ne – o tome možemo debatirati, ali temeljni idejni (sup)kontekst bile su žene, samostalnost žena i jačanje žena. Ženske grupe su kroz povijest filma imale različite uspjehe – primjerice, novi Charliejevi anđeli su bili potpuni promašaj, dok su Male žene jedan od najboljih filmova 2019. godine, a tu sam odabrao samo dva recentna primjera – tako da je ovaj film bio svojevrsni rizik. Međutim, činjenica da su Birds of Prey kao skupina imale snažnu stripovsku pozadinu i uživaju određeni ugled među fanovima dala je priličan uzmah realizaciji ovoga filma. Što se, onda, dogodilo? U ilustriranju tog feminizma, Yan i Hodson su naprosto – pretjerale. Želeći pokazati kako žene sve mogu same, kako mogu biti samostalne i neovisne od muškaraca te kako su muškarci šovinisti, one su toliko pretjerale da su cijelu ideju pretvorile u karikaturu u kojoj su žene, praktički, ispale šovinisti, a muškarci glupi, nesposobni, častohlepni, iskompleksirani i slično. Za to postoji cijela serija primjera. Recimo, kada Harley upada u policijsku postaju i ubija boga u policajcima, apsolutno svi njezini “protivnici” su policajci, hoće reci – muškarci. Zanimljivo kako u cijeloj postaji policije Gothama(!), nijedna žena nije skočila da obrani postaju od lude psihijatrice. A zašto? Zato što u cijeloj (*******) postaji, osim detektivke Montoyje, nema niti jedne jedine žene! Mislim, okej, kužim ja da muškarci nisu baš najpošteniji prema ženama i apsolutno se slažem da to treba mijenjati, ali da je naše društvo baš toliki sausage party da u cijeloj policijskoj postaji nema niti jedne žene? Pa kvragu, bila bi bar jedna pozornica negdje u toj postaji… osim u ovom filmu. Uz ovo očito pretjerivanje, isto je napravljeno i s Black Maskom, čiji je sadizam nepotrebno translatiran na nekakav homoerotični mačizam, toliko da je, kada je okupljao svoju “vojsku”, umjesto fraza “people of Gotham” ili “Gothamites” iz nejasnih razloga rekao – “men of Gotham” – jer tako muški zlikovci i muškarci inače govore. Drugi aspekt ovoga su sami ženski likovi, koji su unatoč činjenici da ih film emancipira, prepuni klišeja i upravo onih odlika zbog kojih šovinistički muškarci omalovažavaju žene, što zapravo dovodi do toga da se te žene jačaju vlastitim manama, a to – dakako – ima suprotan učinak od željenog.

Jasno, ovakav konceptualni pristup doveo je do toga da se svi likovi prilagođavaju nekoj ideji, što je, dakako, za posljedicu imalo gotovo nepostojeći razvoj likova i vrlo traljavu, nedosljednu i na trenutke idiotsku karakterizaciju nekih likova.

Kao glavna faca ovoga filma, Harley Quinn prikazana je više-manje dosljedno najmodernijim stripovskim inkarnacijama, dosljedno inicijalnoj filmskoj verziji i koliko-toliko prikladno samom filmu. Robbie je još jednom pokazala kako se stopila s likom, međutim Hodson je imala nekoliko nepotrebnih “tinejdžerska kriza” momenata, koji nisu baš najbolje sjeli samom liku, a ako tomu pridodate i neke prilično iritantne monologe/dijaloge, onda zapravo shvatite da je ovo daleko od savršene interpretacije lika. No, što se tiče Harley – nemam nekih velikih prigovora, s tim da to većinski treba zahvaliti vrlo karizmatičnoj Margot Robbie, koja je dala još jednu izvrsnu glumačku interpretaciju.

Ostale tri članice skupine Birds of Prey su, ipak, nešto problematičnije. Black Canary je najbolje razrađena od svih i nekako mi se čini da je, iako – ponavljam – film nije napravio nikakav veliki trud da istraži i dublje portretira svoje likove, najbolje razrađeni novi lik u filmu. Jurnee Smollett-Bell je bila zadovoljavajuće dobra u svojoj ulozi, a jedini veći problem s njenim likom je da je njezina supermoć (iako pratitelji stripova za nju znaju) upala u film ex machina i zapravo je djelovala kao scenaristička lijenost, a ne prikladan narativni element. Huntress, koju je odlično i donekle duhovito interpretirala Mary Elizabeth Winstead, imala je dobru pozadinu i jak potencijal, međutim jako je loše iskorištena i to je značajno umanjilo njezinu rolu, koja mi je, unatoč tome, bila krajnje simpatična i nadam se da će Huntress biti bolje iskorištena u nekom kasnijem filmu, ako za nju bude mjesta. No, da ne bi sve bilo dobro, treba reći kako je detektivka Renee Montoya bila negledljivo loša. Od izbora Rosie Perez, koja je djelovala kao neka luda latinoamerička baba koja se očajnički trudi da izgleda mlađe nego što jest, preko traljave obrade njezine pozadine i seksualnosti do cijele serije debilnih odluka učinjenih s njezinim likom (ona je, de facto, prikazana kao gnjevna lezba/pijandura?!?!??!?!?!?!), detektivka Montoya je lik kojeg DCEU treba pobrisati, napraviti novi kasting i ponovno ga integrirati u filmski svemir, s obzirom da je ovaj film tom liku učinio enormnu nepravdu (pogotovo jer je det. Montoya dosta važan lik u Batmanovoj mitologiji) i usudim se reći da je čak i Jared Leto bio bolji u ulozi Jokera nego Perez u ulozi Renee Montoyje, a sjetimo se – Leto nikada nije glumio Jokera. Što se Cassandre Cain tiče – a ona je također važan lik u serijalu o Batmanu – ovo debilno dijete koje djeluje kao ona iritantna dječurlija srednjoškolske dobu ne bih uopće komentirao, a parafrazirajući malog zeku iz Bambija – ako nemaš što lijepo za reći, onda šuti.

Ostaje nam još pročešljati negativce. Ili negativca. Ne znam što je Zsasz točno trebao biti, jer verzija koju je interpretirao Chris Messina ne samo da nema veze sa manijakalnim ubojicom iz stripova, nego djeluje kao nekakva loša homoseksualna rola iz kakvog šund filma s kraja 70-ih godina, a koja je zalutala u ovaj film samo zato da bi se zadao još jedan udarac u testise cijelom muškom rodu. Kada su najavili Ewana McGregora kao Romana Sionisa, odnosno Black Maska, bio sam prilično uzbuđen. Pod jedan, volim Ewana McGregora, a pod dva – Ewan McGregor je izvanredan glumac. Međutim, što se dogodilo kada je David Ayer radio svog Jokera za Suicide Squad, to se dogodilo i kada je Christina Hodson pisala Black Maska za Birds of Prey. Rezultat je bio – katastrofalan. Ovaj Black Mask ne samo da nema nikakve veze s manijakalnim sadistom iz stripova, već je toliko degradiran da je na trenutke prilično gadljiv, a jedino što je gadljivije od toga jest gledanje talentiranog McGregora kako se prenemaže po tom filmu, odrađujući izvrsno jednu verziju lika koja zaslužuje biti trajno zaboravljena. Ovaj je Black Mask trebao biti nekakvo ultimativno utjelovljenje svega onoga što s muškarcima ne valja, a istovremeno je prikazan toliko homoerotično da je ta ironija bola oči, a zapravo je ispao samo jedan poluretardirani klaun koji ni po čemu nije bio opasan, ni dostojan protivnik. Šteta što su McGregor i njegov lik tako loše iskorišteni za ovaj film – jer Black Mask je mogao biti jak oponent Batmanu – ali kada vidite kako završi na kraju (i to je bio jedan od većih WTF? trenutaka u filmu), bit će vam drago što je kraj upravo takav kakav jest.

U konačnici, Birds of Prey je film koji ima jako puno problema, mnogo više nego što sam osobno očekivao i mnogo više nego što ih je on, kao film, mogao podnijeti. I dok su tehnički aspekti bili neinventivni, ali prolazni, priča i likovi su bili toliko katastrofalni da je vidljivo da je ovaj film (1) duhovni nasljednik Suicide Squada i (2) relikt perioda kojeg DC s recentnim filmovima nastoji potpuno izbrisati. Likovi su (grozno) loši, priča nezrela i besmislena, a kada sve to spojite u cjelinu, jedina ispravna sumacija je – WTF!? Možda će se osnovnoškolcima i pokojem tinejdžeru ovo svidjeti, možda će se svidjeti i onima kojima je udaranje u jaja smiješno (humor je, također, jako loš – ja sam se uspio zahihotati dvaput…), a možda i onima koji o stripovima i ovim likovima nemaju pojma, ali svi ostali neće uspjeti ništa pronaći u ovom filmu, s obzirom da on doista ništa i ne nudi.

Kazati da je ovo novi korak unatrag za DCEU je s jedne strane okej, a s druge strane nije. Okej je zato što je ovo, dakako, najnoviji DC-jev film i dio je šireg univerzuma pa ga treba promatrati i u tom aspektu. S druge strane, nije okej jer – ovo je relikt stila kog, barem se tako čini, DC više ne želi i nadam se, iskreno, da je ovo posljednji film ovakvoga stila i da je ovo konačni oproštaj sa svime onime što nije bilo dobro u tzv. “Snyderovoj eri”. Neki od ovih likova zaslužuju nove prilike, ali u nekim boljim okolnostima, a Birds of Prey nažalost ostaje film kojeg smo pogledali, koji je tu – ali za kog bi bolje bilo da se nikada nije pojavio (a to kažem ja, koji sam veliki fan DC Comicsa).