U jeku revitalizirane popularnosti i interesa za opus Stephena Kinga, pogledali smo jedan klasik iz 1976. godine i njegov remake iz 2013. godine. Našu komparativnu recenziju pročitajte ispod.

Žanr: 

Horor, drama

Redatelj: 

Brian De Palma (1976.) / Kimberly Peirce (2013.)

Scenarist:

Lawrence D. Cohen (1976.) / Lawrence D. Cohen, Roberto Aguirre-Sacasa (2013.)

Glumci:

Sissy Spacek, Piper Laurie, Amy Irving, John Travolta (1976.) / Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Judy Greer, Ansel Elgort (2013.)

Radnja ukratko:

Djevojčica Carrie White je maturantica u malenom mjestu u Americi; živi s majkom koja je religijski fanatik, usamljena je i svi je smatraju čudakinjom. Nakon incidenta u školi, dio školskih kolega pokuša joj se iskupiti i uljepšati joj maturalni ples, ali se zbog zavisti jedne od kolegica sve pretvori u potpunu katastrofu.

Kada se Kingov roman Carrie prvi put pojavio u tisku 1974. godine, njegov je autor dao otkaz u školi i kupio si novo auto, prodavši u prvih godinu dana čak 1,000,000 primjeraka knjige. Radilo se, ne zaboravimo, o 1974. godini i izvjesnom Stephenu Kingu, koji je tada bio potpuni anonimus s tim debitantskim romanom. Dvije godine kasnije, jedno od najvećih imena u povijesti filma, legendarni Brian De Palma (ScarfaceHeatThe UntouchablesMission: Impossible) adaptirao je taj roman i napravio jedan od tehnički najboljih i najkvalitetnijih horora svih vremena. Tridesetak godina kasnije, Kimberly Peirce okušala se u izradi remakea, ali ne s tolikim uspjehom.

Prije seciranja pojedinih dijelova, želio bih naglasiti da su ove dvije adaptacije u svojoj suštini, iako se remake donekle naslanja na De Palmin original, prilično različite u svom pristupu i da je temeljna razlika u kvaliteti zapravo posljedica ne nužno tehničke ili glumačke inferiornosti, već vremena u kojem je remake nastao, vremena koje je uvelike bagateliziralo filmsku umjetnost, a na taj način i ovaj film pretvorio u refleksiju kriterija kvalitete koji su, za ovakve filmove, bili postavljeni u 2013. godini.

Originalni scenarij za film napisao je Lawrence D. Cohen, koji će kasnije napisati i scenarij za kultnu miniseriju It iz 1990. godine, a koji je zadržao osnovnu intenciju romana, mada je scenarij uvelike skraćen zbog financijskih ograničenja. Cohenova priča je jeziva, ona je čak i prilično šokantna kada uzmete činjenicu da se radilo o 1976. godini i vremenu kada su psihološki nabijeni horori još uvijek kaskali za onim vizualnima, međutim teško bi se moglo reći da je u njoj samoj sadržan neki naglašeni element straha ili da je ona sama po sebi, do onih posljednjih 15-ak minuta potpunog kaosa, zastrašujuća. Carrie je priča o zlostavljanoj djevojčici i njezinom beznadnom pokušaju da se izvuče iz vlastite tragične sudbine. Cohen je taj dio prikazao izvanredno, krajnje veristički te je uspio stvoriti i realizirati, isto kao što će napraviti i s Itom 14 godina kasnije, ono što je za mene esencija Kingovog horora, a to je jezivost naše svakodnevnice, odnosno horor koji se krije u našim svakodnevnim interakcijama i posljedicama koje te interakcije imaju na druge. Cohen je napravio i prepravke na scenariju iz 2013. godine, kojega je inicijalno napisao Roberto Aguirre-Sacasa (čija je verzija trebala biti vjernija originalnom romanu), međutim ta je priča mnogo više klasični moderni horor, komercijaliziran i pretvoren u seriju jeftinih strahova koji prepadaju samo one najpraznovjernije ili one najtanjih živaca. Nema doista ništa zastrašujuće u toj priči, koja suštinski nije izmijenjena, ali se ona jeziva esencija potpuno pogubila nauštrb krajnje karikiranih i plitkih likova, specijalnih efekata i pokušaja realizacije šok momenata. Nisam siguran koliko je Cohen mijenjao scenarij, odnosno tko je krivac za to da je priča ispala takva kakva jest, ali mi se čini neobičnim da bi čovjek koji je 1976. godine odradio tako dobar posao 30 godina kasnije napravio toliki nered.

De Palma je redatelj koji je ostavio neizbrisiv trag u filmskoj umjetnosti. Od izvarednog umijeća naracije u filmovima Scarface The Untouchables pa do tehnički krajnje zanimljivih i domišljatih rješenja poput De Nirovih i Pacinovih scena u filmu Heat (op.a. iako njihovi likovi imaju zajedničkih scena, Pacino i De Niro se u filmu nikada ne mogu vidjeti u zajedničkom kadru, a postoje i priče kako su zajedničke scene snimali odvojeno, odnosno sa statistom na mjestu onog drugoga), De Palma će zasigurno biti zapamćen kao jedan od najvećih. Carrie je bila njegov prvi veći uspjeh, film u kojemu je tada relativno mladi De Palma (koji je dotad imao relativni uspjeh s prilično nepoznatim filmovima SistersObsession), iako se radilo o njegovom desetom filmu, pokazao kako se čak i s malim budžetom i jednom hermetičnom pričom (jer, sve su Kingove priče na ovaj ili onaj način hermetične, bilo da su u jednoj prostoriji/zgradu, bilo da su u malenom, izoliranom mjestu) može napraviti tehnički kvalitetna stvar. Rad kamere u naglašavanju ključnih detalja je bio izvanredan, toliko da je uopće teško pobrojiti sve te elemente – suptilna seksualnost maturantica, intelektualna i perceptivna ograničenost na licima Chris Hargensen (Nancy Allen) i njezinog dečka (John Travolta), fenomenalno naglašavanje Carriejine majke Margaret (Piper Laurie), … – kao i osjećaj za isticanje onoga što je važno; De Palma je u svakoj sceni znao naglasiti ono što je važno i znao je jasno, mada ne uvijek i blatantno transparentno, prenijeti poruku i ideju te scene. Posebno me se dojmilo dvostruko kadroviranje u posljednjoj sceni Carriejina kaosa, gdje je majstorski kombinirao bliski fokus na liku Carrie White s polutotalom kaosa njezine osvete, što je zapravo postupak s kojim se nisam susreo u filmovima iz tog vremena, zbog čega je posebno hvalevrijedan. S druge strane je Kimberly Peirce, relativno anonimna američka redateljica koja se proslavila filmom Boys Don’t Cry (1999.), koji je Hilary Swank donio njezinog prvog Oscara. Ne može se reći o njoj da je loša, mada je prilično nezahvalno uspoređivati ju s De Palmom. Zato to neću ni pokušavati. Ono što mogu reći je da nije uspjela, bilo zbog neiskustva sa žanrom, bilo zbog materijala s kojim je radila, prikazati one ključne elemente, nije uspjela u isticanju onoga što je De Palma tako majstorski znao istaknuti i zapravo je napravila gotovo pa tinejdžerski horor flick o zlostavljanoj djevojčici koja u jednom trenutku po*izdi jer joj je dosta svega. Samo što, eto, ima nadnaravne moći pa se desi s*anje. Jasno, Carrie jest upozorenje samo po sebi, odnosno priča o tome kako smo mi kao ljudi opasni i kako možemo uništiti nečije živote na najperfidnije načine, ali sadrži nešto više od stereotipnih likova i predvidive (a u ovom slučaju već i poznate) priče, sadrži jednu inherentnu dubinu i jedan gotovo lavkraftijanski horor (op.a. nadnaravni, kozmički horor karakterističan za djela H.P. Lovecrafta) kojega je De Palma tako vješto okrenuo u svoju korist, dok je Peirceova od njega napravila parodiju.

Glumački je De Palmin film apsolutno superioran remakeu. Ako se gleda razina cijelog ansambla, razina kvalitete u originalnoj verziji je neuspredivo kvalitetnija; kao što sam rekao gore, remake ansamblski djeluje kao tinejdžerski film s ispraznim, plitkim i šablonskim likovima bez ikakvog dramskog luka, koji su otprilike uvjerljivi u svojim ulogama kao sporedni likovi iz Američke pite. Samo dodajte krvi. Pojedinačno seciranje ipak nudi nešto više nade. I dok je Sissy Spacek (koja je u vrijeme snimanja filma imala 27 godina) uspjela svojom ulogom dočarati svu jezivost njezina lika i same Kingove priče (vidi gore), pri čemu je (za mene) neočekivano dobro odradila posao i zaslužila svoju nominaciju za Oscara, Chloë Grace Moretz je bila jedna drugačija Carrie White, bliža modernoj publici i više čudna, možda čak i posebna, nego jeziva. Meni je Chloë izrazito simpatična glumica i vjerujem da će postati jedno od vodećih imena u narednom periodu, tako da ne mogu reći apsolutno ništa protiv njezine interpretacije – bila je uvjerljiva, bila je autentična i bila je zapravo jedini lik s pravim dramskim lukom u drugoj verziji. Problem s istom je konceptualizacija samog lika, odnosno njezino prilagođavanje modernoj publici koje je ubilo zastrašujuću psihološku dubinu njezina lika, ali tu se samoj glumici ne može prigovoriti ništa. Gotovo isti problem je i s Margaret White, koju u remakeu tumači izvrsna Julianne Moore, ali čiji je lik u konačnici bio potpuno potrošen i gotovo pa neprimjetan. Ona je neka luda majka, ona trabunja o nekoj religiji i ona… ova pauza nije slučajna, nisam ostao bez ideja, već naprosto – mislim da nitko nije skužio smjer u kojem je taj lik trebao ići. Ona nema svoju svrhu, ona nema svoju priču s glavom i repom; Margaret White je samo plot element koji doprinosi onom vizualnom, ali nadasve plitkom hororu remakea, bez ikakvog jasnog smisla u realizaciji samog lika. Ona zanemaruje kćer, onda se reže nekakvim iglama po bedru (mislim, koji k?), ona rađa bebu sama u kući iz vlastitog kuta gledišta, ona krvavih ruku probija kroz zaključana vrata i na koncu u maniri Michaela Myersa naganja svoju kćer po kuhinji s nožem. I sve bi to bilo dobro da je to u filmu motivski povezano i da je njezin lik psihološki dobro obrađen, ali vi u cijelom filmu vidite samo to da je ona malo trknuta i da je previše opsjednuta vjerom, bez da se ti elementi slažu u cjelinu koja bi objasnila njezino vrludanje po pastišima horor filma od Isijavanja do Straha u Ulici brijestova. S druge strane, Piper Laurie (Twin Peaks) je u De Palminom filmu bila toliko dobra, toliko luda i uvjerljiva u svojoj religijskoj maniji, u svojoj bolesnoj potrebi da mrzi sve oko sebe i smatra ih nesavršenim grešnicima (osim, naravno sebe i, do jedne točke u radnji, svoje kćeri) da se nje plašite više nego ičega u tom filmu. Od prve scene kada kuca na vrata Snellovih pa do samoga kraja, Margaret White je neupitno najgrozniji, najjeziviji i najmorbidniji lik ovoga filma, čiju jezivu običnost mogu bez problema usporediti s onom Anne Wilkes (Kathy Bates) u filmu Misery, također adaptaciji romana Stephena Kinga; Piper Laurie je također nominirana za Oscara za svoju interpretaciju.

U kontekstu oba filma, ostali likovi su, više-manje, sporedni i ne trebaju se gledati izvan cjeline ansambla, gdje De Palmin film uvjerljivo prednjači. Gotovo svi likovi u prvoj verziji imaju neku priču ili neki dramski luk, koliko god tupi i nezanimljivi oni bili, od Sue Snell (Amy Irving) i Tommyja Rossa (William Katt), preko profesorice Collins (Betty Buckley) pa do Chris Hargensen (Nancy Allen) i njezinog glupavog, napaljenog dečka Billyja Nolana (John Travolta). S druge strane, u remakeu su jedini likovi s nekom konkretnom ideji o sebi bili profesorica Desjardin (Judy Greer; nisam siguran zašto su joj 1976. promijenili ime) i Tommy Ross (Ansel Elgort), dok su ostali jednostavno – loši. Sue Snell (Gabriella Wilde) djeluje kao lošom glumom ograničena djevojka bez jasnog cilja, iako joj se plemeniti cilj jasno nameće od samog početka, Chris Hargensen (Portia Doubleday) djeluje kao da je izletjela iz Jersey Shorea ili sličnog s*anja, zajedno sa svojom glumicom, dok bi Billyja Nolana (Alex Russell) komotno mogli naći kao nekog rano koknutog narkobosa u filmu s Jasonom Stathamom ili, ako ste više pesimisti, Stevenom Seagalom.

U konačnici, glavni problem s remakeom nije čak toliko ni tehničke, ni glumačke prirode nego, kao što sam rekao – stilske. Čini mi se, naprosto, da je netko krivo shvatio taj Kingov roman i cjelokupni kontekst Kingova opusa (ili je to svjesno zanemario, ali bit ćemo optimistični) i odlučio sve to gurnuti sa strane kako bi napravio jedan klasični horor film u kojemu jeftine fore nadvladavaju psihološku kompleksnost. Radeći s minimalnim budžetom, De Palma se vješto uhvatio onoga u čemu je najbolji – režiranja. Izvukao je ono najbolje iz Kinga i stvorio remek-djelo, jedan od neupitno najboljih horora ikad snimljenih i film koji je, vjerujem, bio uzor mnogim kasnijim autorima. S druge strane, remake ne nudi ništa, nikakvu dubinu, nikakvu intrigantnost i djeluje, doista (a to su prokomentirali mnogi, čak i King), potpuno nepotrebno, odnosno kao pokušaj da se na brendu zarade neki novci (film je zaradio neku siću u odnosu na budžet, ali dobit je bila mizerna). Nema ničeg u tom filmu što bi vas moglo iznenaditi i zaintrigirati, osim dobre izvedbe Chloë Grace Moretz. Sve se bazira na jeftinim forama, likovima koje biste najradije uklonili s ekrana i specijalnim efektima, koji doista jesu dobri, ali su toliko isforsirani i akcijski realizirani da gube na svrhovitosti. Ta zadnja scena, taj predivni kaos osvete što sam ga spominjao ranije, u De Palminom filmu, koji je radio s tehničkim ograničenjima i mizernim budžetom, djelovao je savršeno i toliko strašno da vas ostavi nijemim, dok je ta ista scena, koja je imala tehničke beneficije i mnogo više novca, u remakeu djelovala kao spoj između borbe Obi-wana i Anakina/Vadera u Osveti Sitha te okršaja Harryja Pottera i Lorda Voldemorta iz Darova smrti, drugi dio, pri čemu čisto estetike radi ubacite malo Transformera i nešto malo Terminatora pa sve to skupa djeluje kao nepotrebno prenaglašena scena ludom djevojčurom koja je krenula pobiti cijeli grad. Šteta, jer je potencijal te scene bio velik.

Carrie iz 1976. godine je remek-djelo svoga žanra i neupitno jedan od najvažnijih i najboljih horor filmova svih vremena. Carrie iz 2013. godine je jeftini pokušaj remakea koji je toliko nepotreban da ćete ga htjeti što prije zaboraviti, unatoč činjenici da je kao samostalan film donekle i gledljiv. On per se i nije toliko loš, ali kada ga pogledate u kontekstu originala, apsolutno je inferioran. Oprostit ćete mi na eseju, ali ove komparativne kritike su rijetkost i ne pruži mi se često prilika da ovako analiziram dva filma. Nadam se da vas tekst nije udavio.

Ocjena (1976.): 9/10

Ocjena (2013.): 5/10